u besmislenosti trenutaka apsurd postojanja je najočitiji. stojim i šutim ili mi riječi izlaze a da
ni ne primjećujem. stojim i šutim a tijelo mi postaje toliko prozirno da je nelagodno, od nelagode
pomaknem lakat, namjestim lijevu ruku preko trbuha, u drugoj držim pritisak koji me oblio.
sve može još dobro završiti ako mi samo u pomoć dođe stara vjera i obaviju me mirisni slojevi
osjećaja vlastite vrijednosti. no ne događa se. možda ako se premjestim s jedne noge na drugu,
možda ako samo odložim čašu... ništa. zadnje nade polažem u šutnju. ako dovoljno dugo
potraje, ispuni me plemenitim osjećajem smisla. no nema ni nje. ona, koja me nikada ne iznevjeri,
u posljednje vrijeme podbacuje i ostavlja me na suhom, prozirnu, bez uporišta, bez kaputa,
ostavlja me toliko samu da ne postoje oči u kojima se mogu usidriti. no čak ni ta samoća
nije dovoljno snažna da bih se za nju mogla uhvatiti tugom. nego ništa. prozirno ništavilo bez
ijedne druge emocije osim čiste neugode koja se skuplja u grlu. a govorni aparat unatoč svemu
ne prestaje raditi, izbacujući nove materijale za nove slojeve prozirnog srama koji raste proporcionalno
mome otporu. a samo je trebalo - pustiti. da vrijeme teče, da tijelo bude, da grč popusti, da se
slegne fina prašina postojanja.