neke priče se dogode i ne može ih se ispričati. toliko su ogromne, njihova su tijela toliko
glomazna da ne stanu u riječi. onda se, budući da se ipak moraju nekako ispričati da se
razlomi bol na više dijelova, ispričaju posredno. pa tako onda umjesto da pričam o ovome
i onome, pričam o mjesecu, pričam o tamnoj noći kroz koju hodam i o sjenama koje me
čekaju u mračnim dvorištima kraj kojih prolazim. pričam o vjetru koji me gura preko svih
granica, preko rubova i ponora i... sva sreća da me grane obližnjih plemenitih stabala uvijek,
baš u trenutku prije no što trebam svaliti se u ponor, povuku i bace natrag. pričam i o zemlji
koja me dočekuje, koja me mirisom prizemljuje. pričam o svom bolnom vratu koji se izvija
ne bi li vidio iza tih sjena kraj kojih prolazim.

(o) ljudima ne pričam.

pričam i o šumskim stvorenjima koja mi se primaju za gležnjeve i osjećam kako se penju
na vrh glave, osjećam ih jer sam dovoljno osjetljiva. nekad i proklinjem tu osjetljivost, i to u
najdublju pukotinu proklinjem, koja najviše boli, koja mi zaglušuje cijeli grudni koš i ne čujem
ništa osim tutnjanja cijelog svog emocionalnog kapaciteta koji se skupio u toj jednoj točki
koja me razara.

priča je to o razaratelju i stvaratelju. o razaranju i stvaranju. o razorenom i stvorenom.

i najteža je od svih. ne možete ni zamisliti...