.........

samo želim stajati uz tuđa ramena i šutjeti
svaki put uz druga a može i uz ista i šutjeti
odrezat ću kosu jako našminkati oči i šutjeti
hodati i gledati i šutjeti
i bit će to najmoćnija šutnja

.....

ima taj jedan V. kojeg sam noćas sanjala i rekla sam mu to
i da me pitao što sam to sanjala kad sam ga sanjala rekla bih mu da se pretvorio u medvjeda
i taj me opasni medvjed ljubio a ja sam se u strašnoj ljubavi izvijala dok me ljubio
taj medvjed
ali nije me pitao no svejedno sam mu ispričala ali preskočila sam ovaj dio s ljubljenjem
i taj V. on je sjećam ga se prije 10 godina bio taj flegmatično-melankolični karakter a to mi je i sam
priznao. i ne znam što da mislim o tom snu o tim sjećanjima o toj nekoj praznini koja nastaje kad
ga se sjetim kakva je to praznina zašto je i odakle je. bilo mi je sasvim dobro i bez nje i sad se pojavila
ne znam što da s njom radim pa radim svašta i govorim svašta i opet ne znam što radim o bože i
sanjam te snove i budim se u ponoć misleći da je već 5 ujutro i onda moram opet na spavanje bože
tko će spavati još pet, šest sati, tko je vidio spavati deset sati tko zna kakvih će još snova biti i sjećam
ih se toliko jasno i toliko bistro vidim tragove kandži po svojoj koži i osjećam krzno i strah i nemir i
sigurnost i masenost i krhkost i želim opet taj san i želim da me taj medvjed odnese i nikad me više
ne vrati nek me zarobi u svojoj spilji jer tako se to radi uzmeš ženu koja te želi i ti nju i samo ju uzmeš
i odvučeš u svoju pećinu tko ju je što uopće pitao jednom mi je S. govorila o tome kako to ide i ruke
mi drhte dok sjećam se tog sna ili sam popila litru kukića čaja pa drhte zato evo ne znam što da
radim s tom prazninom koja ne boli ali bi mogla početi.

.......

večeras idemo u šetnju
kao i jučer kao i prekjučer kao i sutra
idemo, pričat ćeš mi o tome kako je on rekao ovo, ti ono
zaključit ćemo da je bezveznjak
i hodati cijelu noć
do potoka
do konzuma
do groblja
hodati hodati hodati
kao da nam je zadnje
pričati o felinijevim filmovima
o njegovim filmskim likinjama
koje jedna drugoj ne sliče
iako ti kažeš da si čitala tamo nešto o tipičnoj felinijevskoj ženi
tko je ona, tko je ta
i kažeš gledat ćemo bokača zajedno
pogledaj ana trailer napravili su ga felini i još neka dvojica ovaj i onaj
ovaj i onaj

može.

moram si napokon priznati da me iscrpila
ko nikad
poput neke tajne koju dugo čuvam
iscrpila me svojom težinom
kao kamen na srcu
kao šutnja dok mu govorim i čekam da nešto kaže
iscrpila me toliko da sam mislila da me obnovila
gurnula me preko onih kopriva na rubu litice
koprive i nebo
te je noći u daljini bila oluja
iscrpila me
srušila sam se na nju i korijenjem me privezala za sebe
moje teško tijelo
moje teško srce
tešku dušu (čiju)
sve se srušilo i uzeto je
uzela me crna zemlja
uzela me meka trava
uzeo me poliester
sve me sravnilo sa sobom i pretvorilo u sebe
kad ne mogu reći "ja jesam!!!"
kad ne mogu viknuti "OVO SAM JA"
ovo sam vam ja, ovdje
i vratila sam se
na cesti sam
na stazi
vratila sam se i vraćam se i vratit ću se
i nećete me se riješiti jer vikat ću

vjetar šumi krovovima i borovima
borovina miriše
kao i ona borovica koju sam okrznula ramenom
pri spuštanju s alpskog vrha
onog tamo, koji sam (od)sanjala
dok sam na čistini mislila prazninu
i prazninom punila svoje iscrpljeno tijelo
tišinom prekrivena snovita livada
noću um ostavlja na cjedilu buka
kad šumovi utihnu mi izviremo
iz te jezive šutnje
ja to ne mogu izdržati
vrtim se cijelu noć
o, zvijezde, o mjesec, o oluja u daljini
o dvije lampe oko ponoći prilaze
jer mi legli smo već oko 10
tijela su nam se srušila kao vreće pijeska
pod šatorom
a onda vjetar
odnosi tišinu
tup tup
šuš šuš
šljkajf šljkajf
i samo želim već jednom zaspati
sklopiti oči pod nebom
nek me uzme nebo tamno
zvjezdano
odnosi li vjetar zvijezde
odnosi li vjetar ljude
ležim i mislim si spavaju li drugi
tijelo je nemirno, um divlja pod planinom
opkolila me
hladna visoka bijela tiha visoka nepoznata
ujutro se budim ne sjećajući se sna
dočekuje me preobražena
dolazi ovca po ovca, šum po šum, travka po travka
majčina dušica je travka na mom dlanu

nestajem pod slapom.

........

neke će se stvari događati. a neke od tih stvari koje će se događati, događat će se uvijek.
možda iste te stvari, a možda varijacije. i to zato što se ljudi u svojoj suštini ne mijenjaju.
a osim nepromjenjive suštine, postoje dijelovi i nepromjenjive vanjštine koja u reakciji s
dijelovima druge vanjštine daje određene rezultate.
.

..............

.....

bez šume da sakrijem
stablo na čistini otkriveno
vjetrić pirka lišćem
moja je kora mirisna
visoko dotičem nebom sunce
duboko je korijenje

tu.

ušla je u šumu. senzitivno je srcedrapajuće zavrištala i tako iz sebe istjerala sve, pa i jednu
srnu iz obližnjeg grma. tako znaju vrištati samo narcisoidne iritantne osobe, a onda je upravo
to. najviše sebi, no to takvi jedino i broje. puhao je vjetar jače pa slabije, a cijelo to vrijeme
šuškalo je lišće - ono otpalo pod njezinim nogama koje je ujedno i pucketalo, ono još viseće
na granama ali ne zadugo, tarući se svojim suhim rubovima jedno o drugo, a i imaginarno
lišće kukuruze u polju kraj šume koje je sada podrezano no dok ga je još bilo znala je slušajući
uspoređivati njihovu gustoću frekvenciju volumen i težinu. više joj se sviđalo gusto, umirujuće,
lako šuškanje lišća gusto zbliženih stabala no rijetko, uzbunjujuće, teško i hrapavo šuškanje
suhe kukuruze. nekako zlosutno. zanimljivo je dok se piše ubacivati neke elemente koji tu
uopće ne pripadaju što možda zbunjuje one koji čitaju no možda je i zabavno jer misle da
otkrivaju nešto novo a zapravo je to podmetnuta smetnja kao projekcija nečeg sasvim drugog
od onog što je mišljeno. i koja je zapravo svrha pisanja i čitanja napisanog. ako se želi naučiti
nešto novo, onda je svrha promašena jer ne postoji ništa novo sve je već, tako kažu, izmišljeno.
ako dolaze podsjetiti se na nešto, svrha je također promašena jer nema smisla tražiti prolazno
podsjećanje a takvo se čitanjem samo i može dobiti jer prave promjene dolaze iz dubina najčešće
i najžešće potaknute nekim traumatičnim događajem uslijed kojega i ne znajući na nekoliko
vremenskih jedinica napuštamo svoje fizičko tijelo iz grubosti prelazimo u suptilnost i više nikada
nećemo biti isti. postoji jedna žena koja je tako umrla pa oživjela kao i brojni takvi slučajevi koji
su se dogodili no za njih ne znam. toj se ženi koja je oživjela život promijenio toliko da se moglo
pomisliti da je jedna duša otišla a sasvim druga se vratila, tolika je bila promjena. i sada dok ovo
pišem i odlazim u digresiju (što mi je i običaj činiti) pitam se opet i opet i opet. po što ljudi dolaze.
jedini smisleni zaključak je da nije važno po što dolaze, sve dok dolaze i odlaze ili radosni ili
zbunjeni ili potreseni ili ravnodušni ili pospani ili razbuđeni ili opušteni ili energizirani ili vedri ili
nježni. primijetit će se da na popisu nema sljedećih riječi na z (zločestoća, zloba, zluradost) i
ostalih izvedenica jedne endemične pojave koju ne volim sresti.
i hodajući šumom gledala je u svoje cipele pa u lišće pa u stabla pa u nebo pa u cipele pa u
bubamare pa u cipele pa u vilenjake pa u stabla pa u lišće pa u cipele pa u zvjezdanu prašinu
pa u cipele pa u svoje ruke pa u jednoroga pa u svoje oči pa u cipele pa u zemlju pa je prste
zarila u mahovinu mahovina je vrisnula još jedna srna je pobjegla mravi su ju čudno gledali
pa u cipele pa u nebo.

zaspala je prije nego što je uspjela leći.

događa se i ovo i ono
sunce izlazi i zalazi
sve manje strasti imam za ovo
sve više za ono
ruke i linije krugovi i crte
iako se misli drugačije linija nije isto što i crta
niti je kvadrat isto što i kvadratić
crvena (ni)je drugo no svijetlocrvena
crna pak nije drugačija od bijele
kad slušam desnim uhom
kao da slušam tajni razgovor
gore sam i dolje sam i lijevo i desno i ispred i iza
temperatura raste
temperatura pada
snijeg kiša magla bljuzga
tratinčice ciklame endivija
maslac
koža

na tragu sam.

.....

slijedim te u stopu, ne želim se nikada odvojiti
pratim te iz tolike blizine da gazim ti po petama
izula bih ti cipele
čekaj da ti izujem cipele
čekaj da se nasmijem
znam da ti se žuri ali (o)stani malo uz mene
čekaj da saznam zašto ne mogu s tobom dalje
od te jedne točke
od ovog kamena
zvizdan je
ljubav plače
daj da ti izujem cipele
čekaj malo sa mnom, sjedni
nema ljubavi poput tvoje
čekaj, dolazim...

na svim učiteljima i učiteljicama
na ovom jutru
na jednostavnosti
na bundevama i batatima
na divnoj energiji
na rumenim obrazima
na snazi koju pronalazim svuda oko sebe
na majci
na ocu
na braći
na životnom prostoru i miru
na uspjesima unatoč neuspjesima
na radosti unatoč boli
na razumijevanju unatoč nerazumijevanju
na ovom tijelu
na prstima šakama rukama
na bedrima koljenima stopalima
na tjemenu
na leđima ramenima vratu
na ovoj glavi
na okolnostima u koje sam stavljena iznova i iznova
na divnim prijateljima
na pronađenim sestrama i braći
na majkama svijeta
na jelenima srnama bizonima
na rodama golubicama orlovima
na tigrovima lavovima pumama
na vatri vodi zemlji i zraku
na akaši
na vidu sluhu njuhu okusu
na dodiru
na intuciji
na ljubavi
na opraštanju
na gubljenju i pronalaženju
na šumama i morima rijekama planinama
na brezama
na knjigama
na kisiku
na zdravlju unatoč teškoćama
na entuzijazmu
na smislu
na bojama
na čistoći
na idealima

hvala
hvala
hvala
hvala
hvala
hvala
hvala
hvala......

Šutnja je podcijenjena.

Ne znam što radim.

jedno zasadi sjeme
drugo zalije
treće bodri dok ne ojača
četvrto nosi gnojivo
peto suncobran za vrijeme žege
šesto vodu za suša
sedmo tjera krtice
osmo slonove
deveto žirafe
deseto briše prašinu s listova
jedanaesto oprašuje cvijet
dvanaesto dijeli po svijetu plodove