ima taj jedan V. kojeg sam noćas sanjala i rekla sam mu to
i da me pitao što sam to sanjala kad sam ga sanjala rekla bih mu da se pretvorio u medvjeda
i taj me opasni medvjed ljubio a ja sam se u strašnoj ljubavi izvijala dok me ljubio
taj medvjed
ali nije me pitao no svejedno sam mu ispričala ali preskočila sam ovaj dio s ljubljenjem
i taj V. on je sjećam ga se prije 10 godina bio taj flegmatično-melankolični karakter a to mi je i sam
priznao. i ne znam što da mislim o tom snu o tim sjećanjima o toj nekoj praznini koja nastaje kad
ga se sjetim kakva je to praznina zašto je i odakle je. bilo mi je sasvim dobro i bez nje i sad se pojavila
ne znam što da s njom radim pa radim svašta i govorim svašta i opet ne znam što radim o bože i
sanjam te snove i budim se u ponoć misleći da je već 5 ujutro i onda moram opet na spavanje bože
tko će spavati još pet, šest sati, tko je vidio spavati deset sati tko zna kakvih će još snova biti i sjećam
ih se toliko jasno i toliko bistro vidim tragove kandži po svojoj koži i osjećam krzno i strah i nemir i
sigurnost i masenost i krhkost i želim opet taj san i želim da me taj medvjed odnese i nikad me više
ne vrati nek me zarobi u svojoj spilji jer tako se to radi uzmeš ženu koja te želi i ti nju i samo ju uzmeš
i odvučeš u svoju pećinu tko ju je što uopće pitao jednom mi je S. govorila o tome kako to ide i ruke
mi drhte dok sjećam se tog sna ili sam popila litru kukića čaja pa drhte zato evo ne znam što da
radim s tom prazninom koja ne boli ali bi mogla početi.