vedrina i grotesknost
melankolija
nostalgija
po svijetu tražim dijelove sebe
moji su entiteti raspršeni
hoću li samovati ili dijeliti
čemu posvetiti vrijeme
u kojem smjeru rasti, kamo se rasprostirati
čitati ili pisati
pisati što
što čitati
zaranjati u koje svjetove
koje otvarati
koje zatvoriti
kojim se bojama ogrnuti
čime tjeme prekriti
čime radost rastvoriti
što i čija biti
zatvoriti se
otvoriti
prestati
početi
završiti
još jedna godina bezbroja pitanja slijedi
neka to bude godina iskupljenja za sve ispušteno
propušteno
potisnuto
negirano
neodrađeno
neka 2013. bude godina završetaka i početaka
samo to želim...

sjela sam. i ne znam što sam htjela...
ustala, krenula... a kamo?
sjela, natrag. sjetila se.
bila je jednom jedna ena. ja ne znam je li to ta na koju sada mislim, jer
u glavi su mi dvije, koje su možda ista ta, jedna.
ena je sjela kraj mene u autobusu, i počela je govoriti
riječ po riječ, samo, bez rečenica
tako smo, riječima, govorile jedna s drugom, o pjesmama,
o osjećajima, o osjećanju svijeta, toliko se sjećam,
a najviše se sjećam kako mi je, u sljedećim danima, tamo u Rabu,
došla i poklonila svoju pjesmu
u kojoj je bilo mrava, i ljepljivosti, i neke zrelosti, nadprosječne,
koja me probola, zasjekla, u osjetljivosti.
u istim tim danima, moja emotivna zrelost bila je podijeljena,
moja dodirna zrelost dodirnuta, zrelost mojih usana iskušana.
u tihim satima, tražile su se ruke, ali što su tražile ruke?
tražile su možda odgovore, ali kako to? utiskuju li se odgovori na koži,
ostavlja li ih vrijeme, tako, slučajno, na drugima, pa ih tražimo, u mraku...
bilo je to kao da sam tek tada i počela, tražiti... koga? što? sebe? tebe?
i te priče koje su mi se usjekle, u tek svježe urezanu zrelost, te su se priče usjekle u usječeno,
ostajući zauvijek usječene i isprepletene s tim osjećajem otvaranja nečega u meni.
kao enina pjesma. kao taj razgovor. kao njezina sloboda. njezina osjetljivost.
kao on. kao njegova divlja kosa. kao njegove nemirne oči. kao ruke, koje traže.
naš se anđeoski odnos tek s godinama nakon počeo oblikovati, još uvijek u obrisima,
pa i sada čak, kad poželim nazvati, čuti glas, nazovem, čujem glas. i zanima me, sve
gdje je sada, kako živi, kamo će otići. i naše dvogodišnje kave. svaku godinu ili dvije sazrije jedna,
pa odemo na nju. i svaki se put razumijemo bolje.
i zadnji put, isto. ljetos. ranoljetos. razumjeli smo se bolje no ikada.
slušali smo se. šutjeli. složili smo se. no sada, sve što je rečeno, u meni se malo razlama,
i mojom krivnjom, ali i krivnjom vremena, krivnjom nekih mojih biti koje su sada na površini umjesto
ispod kože. je li to što sam tražila? jesi li to tražio?
jesu li anđeli pali na tjeme u kasno ljeto?
ako nisu onda onda sigurno jesu ove zime. pali na tjeme.
tražim li još uvijek? jer ako tražim, onda ove očitovane biti nisu odgovor.
trebam li tražiti du(b)lje? ispod površine još je uvijek previše površno. još uvijek previše vidljivo. očito.
samo jedan blagi pritisak, udarac, i evo ga. poplavi, osjetno se ispupči.
ne, to nikako ne može biti to...

Toga sam dana, kad moje imenice postale su glagolima, prestao patiti.
Moja pasivna tjelesna tvorba pretočila se sva u djelatnost.
Istovremeno, nestao je onaj Ja koji uvijek je, kao subjekt mog postojanja,
nalazio načine da me kazni, ponizi, prekori, čineći me neslobodnim.

..........

u staklenoj mi je boci poslala malo svog kamenja i zemlje, pijeska iz pustinje malo
i vadim ja, kamen, pa hvatam zemlju i taj pijesak, i osjećam se kako izmičem sebi kroz prste
a više od svega izmičem njoj, drugoj, koja me rodila, i cijelo me vrijeme želi držati u šaci,
na sigurnom, a ja joj izmičem, klizim kroz prste, jer pijesak...
i ja takva, sipka, ima me svugdje, kad stavim ruke u džepove kaputa, uvijek me barem malo ima, među pregibima
u svakoj jakni i kaputu u svakoj vjetrovci
i vjetrom nošena, uvijek vjetrom nošena, ima me svugdje
moja pretežito kvarcna površinska struktura ono je što me čini neprimjetnom,
ono je čime izmičem brojnim očima, pogotovo kad raspršena,
jer, dakle, svaki me vjetar nosi, i lako pobjegnem, na strane svijeta, u skrivene kutke
daleko od očiju, daleko od ruke, jer klizim kroz prste
nezadrživa
nestalna
nošena vjetrom

ššššššššššššššššššš..................

Toplo je i otapa se snijeg, curi otopljen iz lukova, s borova, kaplje s prozora. Izlazim van i samo
duboko dišem, oslobađajući pluća suhoće kojom su disala prethodnih dana. I samo dišem i osjećam
ih, kako se smiješe. Udišem taj zrak i osjećam kako odlazi u dijelove mog tijela, kako putuje krvnim
zrncima, prenoseći život. Osjećam taj život u sebi, dok tako stojim u mraku i gledam u beskrajnu
neosvijetljenu daljinu. Stijena sam, a to još nitko i ne zna. Ne znam ni ja. Znam da znala sam biti, nekad
prije. I koliko god ponirem zadnjih dana, tjedana, znam da bit ću ponovno. Znam da bit ću.
Počela je kiša. Sada, u ovom trenutku, u jednoj sekundi došla mi je slika iz djetinjstva. Ja i moj dnevnik.
Počela sam pisati već sa 6 godina, u malu, kožnu bilježnicu. I tada sam pisala najviše kad bilo mi je
najgore, kad u krevetu sam ležala, u dječjim virozama, proljevima i povraćanjima. Jela banane, gledala
crtiće. Betmena. Banane i betmen. Kiša se jako pojačala sada, nosi onaj otopljeni snijeg do zemlje, do
betona, prekidajući tijek njegova oslobađanja. Moj ne prekida. Jer moj se i ne događa. Tek čekam na njega.
Čekam da dođe taj tijek oslobađanja i da me oslobodi tih zavežljaja emotivnih koje nosim na leđima.
Čekam zaista to oslobođenje kao pustinja kišu. Voljela bih da sam jaka kao i B. Da na tijelu ne osjećam
otiske emocija koje me pritišću, koje potiskujem. A ta djevojčica, koja je u krevetu stisnuta ispod pokrivača,
u rukama stišće crnu bilježnicu i u nju utiskuje nedavno naučena slova, tiskana, velika, nespretna....
Život je za nju vrlo jednostavan. Kad pogleda crtić, slijedi drugi. Vani je kiša. Tata gleda sport, a ona čeka
na red za sljedeći crtani. Brat radi herbarij. I pita ju, onako malu, "jel postoji biljka rogoz, vodena leća i
uvija". Kad je bolesna, to je nešto s čime je vrlo pomirljiva, jer navikla, osjetljiva. Povraća 11 puta i pojede
9 banana u jednom danu, jer od svega što smije jesti, to najviše voli.
Sada bih da netko samo u tišini sjedi kraj mene i da dišemo. Uzdišemo. Bez pitanja, bez odgovora.
Samo da postojimo u tišini, tijelo uz tijelo, duša uz dušu. U tišinu zavijena, u tišini stisnuta uz osobu,
zaspati.

Danas je toplo, toplije nego prethodnih dana. Toliko toplo da možeš izaći van u šetnju,
duboko disati i ispuniti pluća vlažnošću, nakon brojnih dana suhog zraka u zatvorenom. Pluća
se smiješe, a zatim i ja. Smiješim se jer sam slobodan. Smiješim se i tijelo smiješi se, i zrak.
Ležim sam u krevetu svaki dan, ali samo noću, jer danju sam zaposlen. Da nisam ovako
jak kao što jesam, već bih odavno odustao. U životu sam prošao svašta i upravo me snaga koju
sam nalazio u svojim dubinama stalno držala na toj razini upornosti, neodustajanja. Moja snaga
i prodorne, mirne, duboke oči, kojima gledam svijet, druge. Kojima gledam sebe u drugima. Moja
se snaga i u njima zrcali, svojim pasivnim utjecajem šaljem im jakost, a nisu ni svjesni. Neki od
tih ljudi vole moju blizinu. Ima jedna osoba koja je u suštini ista kao i ja, kao da su nam dane
jednake temeljne postavke, a usred životnih okolnosti i prilika na tim smo temeljima izrasli mi,
naizgled različiti, ali isti. Ti si ja, osobo, a ja sam ti, osobo. Nekad mi priđeš i pitaš me kako sam.
I kažem ti samo nešto u smislu: "Dobro" ili "Ide". Pritom te nježno gledam, i znam da ti znaš što
sve u sebi nosi taj "Dobro" ili "Ide", koliko su semantički bogatiji nego što se naizgled čini da jesu.
Koliko je samo priča u njima, koliko emotivnih obrazaca koji se ponavljaju svaki dan i s kojima se
nosim, borim. Iako se čini da se u svom poslu stalno borim s drugima, zapravo se cijelo vrijeme
borim sa sobom, odvija se to u meni, ta mnogost i mnogostrukost. Trenuci u kojima mislim da sam
jedno, a drugo sam, trenuci u kojima mislim da jesam, a nisam, i obrnuto. A tu su opet i trenuci kad
jesam i znam da jesam. To čak ne moraju biti ni trenuci tišine. Može biti neki trenutak u kojem nakon
treninga sjedim s ekipom s boksa i pijem pivo, ili čaj. Tada, u mnoštvu i mnogostrukosti drugih, ja
osjećam sebe. U koga god da pogledam, ovako snažan i jak, osjetim svoju malenost. I gledam te osobe,
istovremeno ih prepoznavajući, osjećajući ih cijele, i gledajući kroz njih, jer nemam što, u meni su.
Velikodušan sam i sklon dobrim djelima. Stijena sam.

-.-

Čekam.
Čekam.
Čekam.
Čekam.
Čekam.
Čekam.
Čekam.
Čekam.
Čekam.
Čekam.
Čekam.
Čekam.

S ovakvim mislima, čekat ću ZAUVIJEK.
Samo to, čekati.
Čekati u čekanju i čekati čekanje.

I sad sama riječ više nema smisla. Što je to uopće - čekanje?

...............

Prije, kad nisam znala da mogu pisati, pisala sam. Pisala sam široko, pisala sam mnogo, pisala sam
bez kontrole. Misli su tekle i oblikovale se izlazeći, u procesima povezivanja sa sobom i oslobađanja
nikad očitovanog. Izlazili su dijelovi mene koje sam otkrivala sinkrono s trajanjem procesa.
Riječi su me preobražavale u ono što zaista jesam, u ono što nikad prije nisam imala priliku
izraziti drugima. Jer život, situacije svakodnevne, ne dopuštaju odmak od samonamećućih normi
i principa, upravljanih posredstvom drugih i u mene u drugima, drugih mene. Zrcaljenje u dušama i očima onih koji
ne znaju tko sam, i to neznanje projiciraju na mene koja se zatim u bezbrojnim mogućnostima ne-ja,
gubim, rastući sve više u suprotnom smjeru od dubokounutarnjeg zadanog. Pisanje je postalo i ostalo taj
okidač poniranja u onostranost mene, u svjetove mojih različitih Ja, koji su međusobno, otkrivajući se,
jedan po jedan, stvarali jednu cjelinu nikad mi toliko blisku nikad mi toliko dragu i nikad toliko samu po sebi
svrhovitu... Svrhovitost je izrastala toliko nježno, a toliko naglo, poput divljeg cvijeta u netom nastaloj pustinjskoj
oazi, izranjajući poput dara s neba, rađajući se u prvotnoj tajnosti, tišini, a zatim se otkrivajući, jednako sebi
kao i drugima koje put je doveo blizu tih procesa. Bivajući zaista to, kao mjesto rasprostiranja, mjesto slobode
i širenja, ja sam postala to, otvorilo se negdje u meni, u središtu mene, mjesto projekcije tog razotkrivanja, oslobađanja, izrastanja.
Dovoljno je samo malo prisjećanja, samo malo intenzivne prisutnosti, dovoljno je samo malo usuda... Za biti TO.
A sve to, u odnosu na druge. Nikada u samoći stvaranja, nikada u potpunoj tišini. Već u tišini svih tišina, u tišini
dijeljenja sebe s drugima, dijeljenja drugih s nama. Jer jedino u tome zaista postojimo i možemo biti TO, ako se samo pustimo,
s povjerenjem i beskrajnom ljubavlju.

kad se ostane sam.
što kad se ostane sam?
kad se ostane sam onda si svoj...

tišina
početak

.............

preostali sadržaju mene,
znaj da nikada toliko ljubavi dobio nisi kao noćas
nikada toliko prihvaćen nisi bio kao do maloprije
nikada tolikom sebe nisi dao kao zadnjih neznam koliko sati
i znaj da to ćeš uvijek biti ti
jedan će ogroman dio tebe jednostavno uvijek biti tu
za druge, više nego za tebe
jer ti sam po sebi nisi izvor smisla koji posreduješ
i hvala ti, hvala ti, o sadržaju, što toliko se nesebično dijeliš
što toliko si nesebično čist što toliko se nesebično prostireš da plače mi se
i kad padnem, smiješ se, smijem se, smijemo se i idemo dalje,
zemlja mokra je, obraza suhih padam kroz krošnju čempresa
padam i ustajem, mokra i sretnija no ikad, ispunjena, videći novi smisao
i ne mogu vjerovati da anđeli zaista postoje i da jednoga imam čak i ja
pravog pravcatog koji uviojek je tu, iako me pusti i da padnem,
padnem, ali znam da taj pad nisam ja, to je jedna od onih zaigranih, smiješnih scena
od kojih ljudi sretni su jer vedrina se širi i u teškim trenucima,
kad tijelo moje premalo je za ovoliku količinu ljubavi i onda širim se
grlim sve oko sebe, znajući da to nisam ja, već ono nešto neobjašnjivo,
kao jednostrana devetogodišnja ljubav, bezuvjetna...
nakon večeras, ne vjerujem da ne postoji bezuvjetna ljubav.
najljepša je, neobjašnjiva, iscjeljujuća....
nikad ne znamo koliko nas zapravo drugi vole
i koliko volimo i mi njih, a i sami sebe............

večeras ću nestati
izgubiti se u oblacima svojeg divljaštva
mladenaštva i neopterećenosti
no neće mi uspjeti, znam unaprijed,
iz glave izbiti misli koje prežvakavam i gutam
tjednima već
tjednima već
ne mogu normalno disati
ne mogu normalno disati
tjednima već......