sjela sam. i ne znam što sam htjela...
ustala, krenula... a kamo?
sjela, natrag. sjetila se.
bila je jednom jedna ena. ja ne znam je li to ta na koju sada mislim, jer
u glavi su mi dvije, koje su možda ista ta, jedna.
ena je sjela kraj mene u autobusu, i počela je govoriti
riječ po riječ, samo, bez rečenica
tako smo, riječima, govorile jedna s drugom, o pjesmama,
o osjećajima, o osjećanju svijeta, toliko se sjećam,
a najviše se sjećam kako mi je, u sljedećim danima, tamo u Rabu,
došla i poklonila svoju pjesmu
u kojoj je bilo mrava, i ljepljivosti, i neke zrelosti, nadprosječne,
koja me probola, zasjekla, u osjetljivosti.
u istim tim danima, moja emotivna zrelost bila je podijeljena,
moja dodirna zrelost dodirnuta, zrelost mojih usana iskušana.
u tihim satima, tražile su se ruke, ali što su tražile ruke?
tražile su možda odgovore, ali kako to? utiskuju li se odgovori na koži,
ostavlja li ih vrijeme, tako, slučajno, na drugima, pa ih tražimo, u mraku...
bilo je to kao da sam tek tada i počela, tražiti... koga? što? sebe? tebe?
i te priče koje su mi se usjekle, u tek svježe urezanu zrelost, te su se priče usjekle u usječeno,
ostajući zauvijek usječene i isprepletene s tim osjećajem otvaranja nečega u meni.
kao enina pjesma. kao taj razgovor. kao njezina sloboda. njezina osjetljivost.
kao on. kao njegova divlja kosa. kao njegove nemirne oči. kao ruke, koje traže.
naš se anđeoski odnos tek s godinama nakon počeo oblikovati, još uvijek u obrisima,
pa i sada čak, kad poželim nazvati, čuti glas, nazovem, čujem glas. i zanima me, sve
gdje je sada, kako živi, kamo će otići. i naše dvogodišnje kave. svaku godinu ili dvije sazrije jedna,
pa odemo na nju. i svaki se put razumijemo bolje.
i zadnji put, isto. ljetos. ranoljetos. razumjeli smo se bolje no ikada.
slušali smo se. šutjeli. složili smo se. no sada, sve što je rečeno, u meni se malo razlama,
i mojom krivnjom, ali i krivnjom vremena, krivnjom nekih mojih biti koje su sada na površini umjesto
ispod kože. je li to što sam tražila? jesi li to tražio?
jesu li anđeli pali na tjeme u kasno ljeto?
ako nisu onda onda sigurno jesu ove zime. pali na tjeme.
tražim li još uvijek? jer ako tražim, onda ove očitovane biti nisu odgovor.
trebam li tražiti du(b)lje? ispod površine još je uvijek previše površno. još uvijek previše vidljivo. očito.
samo jedan blagi pritisak, udarac, i evo ga. poplavi, osjetno se ispupči.
ne, to nikako ne može biti to...