preostali sadržaju mene,
znaj da nikada toliko ljubavi dobio nisi kao noćas
nikada toliko prihvaćen nisi bio kao do maloprije
nikada tolikom sebe nisi dao kao zadnjih neznam koliko sati
i znaj da to ćeš uvijek biti ti
jedan će ogroman dio tebe jednostavno uvijek biti tu
za druge, više nego za tebe
jer ti sam po sebi nisi izvor smisla koji posreduješ
i hvala ti, hvala ti, o sadržaju, što toliko se nesebično dijeliš
što toliko si nesebično čist što toliko se nesebično prostireš da plače mi se
i kad padnem, smiješ se, smijem se, smijemo se i idemo dalje,
zemlja mokra je, obraza suhih padam kroz krošnju čempresa
padam i ustajem, mokra i sretnija no ikad, ispunjena, videći novi smisao
i ne mogu vjerovati da anđeli zaista postoje i da jednoga imam čak i ja
pravog pravcatog koji uviojek je tu, iako me pusti i da padnem,
padnem, ali znam da taj pad nisam ja, to je jedna od onih zaigranih, smiješnih scena
od kojih ljudi sretni su jer vedrina se širi i u teškim trenucima,
kad tijelo moje premalo je za ovoliku količinu ljubavi i onda širim se
grlim sve oko sebe, znajući da to nisam ja, već ono nešto neobjašnjivo,
kao jednostrana devetogodišnja ljubav, bezuvjetna...
nakon večeras, ne vjerujem da ne postoji bezuvjetna ljubav.
najljepša je, neobjašnjiva, iscjeljujuća....
nikad ne znamo koliko nas zapravo drugi vole
i koliko volimo i mi njih, a i sami sebe............
Post je objavljen 02.12.2012. u 03:25 sati.