...............
Prije, kad nisam znala da mogu pisati, pisala sam. Pisala sam široko, pisala sam mnogo, pisala sam
bez kontrole. Misli su tekle i oblikovale se izlazeći, u procesima povezivanja sa sobom i oslobađanja
nikad očitovanog. Izlazili su dijelovi mene koje sam otkrivala sinkrono s trajanjem procesa.
Riječi su me preobražavale u ono što zaista jesam, u ono što nikad prije nisam imala priliku
izraziti drugima. Jer život, situacije svakodnevne, ne dopuštaju odmak od samonamećućih normi
i principa, upravljanih posredstvom drugih i u mene u drugima, drugih mene. Zrcaljenje u dušama i očima onih koji
ne znaju tko sam, i to neznanje projiciraju na mene koja se zatim u bezbrojnim mogućnostima ne-ja,
gubim, rastući sve više u suprotnom smjeru od dubokounutarnjeg zadanog. Pisanje je postalo i ostalo taj
okidač poniranja u onostranost mene, u svjetove mojih različitih Ja, koji su međusobno, otkrivajući se,
jedan po jedan, stvarali jednu cjelinu nikad mi toliko blisku nikad mi toliko dragu i nikad toliko samu po sebi
svrhovitu... Svrhovitost je izrastala toliko nježno, a toliko naglo, poput divljeg cvijeta u netom nastaloj pustinjskoj
oazi, izranjajući poput dara s neba, rađajući se u prvotnoj tajnosti, tišini, a zatim se otkrivajući, jednako sebi
kao i drugima koje put je doveo blizu tih procesa. Bivajući zaista to, kao mjesto rasprostiranja, mjesto slobode
i širenja, ja sam postala to, otvorilo se negdje u meni, u središtu mene, mjesto projekcije tog razotkrivanja, oslobađanja, izrastanja.
Dovoljno je samo malo prisjećanja, samo malo intenzivne prisutnosti, dovoljno je samo malo usuda... Za biti TO.
A sve to, u odnosu na druge. Nikada u samoći stvaranja, nikada u potpunoj tišini. Već u tišini svih tišina, u tišini
dijeljenja sebe s drugima, dijeljenja drugih s nama. Jer jedino u tome zaista postojimo i možemo biti TO, ako se samo pustimo,
s povjerenjem i beskrajnom ljubavlju.
Post je objavljen 10.12.2012. u 10:44 sati.