provlačim se samo tako, kroz dane. s osmijehom i ozbiljnošću. razmišljam o bitnim stvarima. o šumi i planini, o mmmmoru, slobodi i jednom plesu koji označit će prijelaz iz jednog vremena u ono drugo, iako stopljena su i ne može se razgraničiti pravi. no, dovoljan je i onaj zamišljeni. samo da je tu da znam da se uvijek mogu vratiti.

vjerujem u one riječi što jednom uputio ih mi je svjetleći čovjek. još uvijek nisam prihvatila poziv za ručak, ali znam da vrijedit će uvijek. pouzdajem se u svoju procjenu vremena iako znam da često puta pogriješim. no, kao i uvijek, dopuštam da se stvari dogode iako znam da može i drugačije i da bi to drugačije bilo bolje. hodam, dok koljeno mi svakim danom šalje sve jače i jače impulse, bolne... čudan osjećaj. kao da dio mog tijela zapravo nije moj, vrši svoju volju uporno odbijajući svoju funkciju. moje desno koljeno ima neki svoj život s kojim moje tijelo nema nikakve veze. ja ga samo gledam i pružam, blago savijam, a ono se drsko opire... smiješna situacija.

odlučila sam, bit ću svoj vlastiti pacijent za promatranje.

inspirirana sam za dramatično. j. stvarno jebo! moju slabost i kalupe u koje stavljam dane, spriječavam se od odlaska na mjesta na kojima nestajem, a želim to. smrt koja se pretvara u vječnost. sada kada sam gotovo sigurna da ovo nitko i ne čita pisat ću bez ograničenja. zašto nisam mogla prije? ne pitaj. oni koji i čitaju a znam ih, dragi su mi i jedino mi je žao zog pitanja koja se mogu javiti. ali... zašto žao? želim biti ja. želim shvatiti stvari, želim biti neopterećena svijetom i ljudima, želim biti neopterećena lošim stvarima koje se događaju. zašto ih uopće želim promijeniti? zašto lažem sama sebi? što mogu učiniti? darovati bijeli cvijet ženi u tramvaju? osmijeh? što učiniti kad se ni za sebe ne mogu pobrinuti... kako živjeti za druge, kako izaći iz egoistične kože u koju su me uvlačili i uvačim se svih ovih godina? zašto svi ljudi ne ostaju mladi u duši? duša je vječna, može ostati mlada uvijek... zašto se ljudi toliko brinu? zbog posla, ocjena, vremena, ispita, faksa, bježe u osamu skrivajući se i potajno se baveći problemima koji ih muče, ili ih guraju pod tepih i pretvaraju se da su nestali, i pred sobom i pred drugima? zašto očaj? što opet nije u redu? zašto nisam sretna? što su značili svi ovi dani, gdje je promjena i kad se dogodila? čemu OČAJ? čemu ovaj blog? čemu riječi? vječnost? što ću raditi u njoj, ako je jednog dana i zaslužim? postoji li ona zaista? bolesti, licemjerje... zašto bježim od ljudi koji me vole? zašto bježim od ljubavi a istovremeno je tražim i tako očajnički trebam? zašto ne mogu voljeti i ja njih? što to vidim u njihovim očima? dio sebe koji ne mogu prihvatiti? sjećanje? trenutak, dodir? što se događa? zašto odjednom ne mogu učiti, a do jučer sam imala svijet u svojim rukama i svu koncentraciju svemira, volju snažnu poput gorostasa. a sad sam samo tat... kradem vrijeme, tražim smisao, tražim osloođenje... gdje je pritisak? je li u zraku? ili je samo produkt moje mašte? ludim li?
plače mi se.... jako mi se plače i želim skočiti u rijeku, plivati do kraja svijeta, do kraja snage, posljednjih trzaja, grčeva mišića, želim samo otići i plakati... izgubiti se u šumi i ne javiti se nikome. želim da me svi zaborave... ne želim se više truditi, ne želim čitati laži u očima, ne želim primati lažne osmijehe, ne želim ih ni davati, ne želim dodire, ne želim laž i plastiku, čelični stisak posesivnosti koji me hvata kad okrenem glavu. želim pobjeći i zaboraviti na sve, na prijatelje koje nemam, na stvari koje sam učinila i one koje nisam, a željela sam, na vrijeme koje prolazi i pretvara se u ništavilo... ne želim ostati zapamćena. ne želim više živjeti u ovoj stvarnosti... toliko sam tužna da me boli svaki djelić tijela, grči mi se vrat i osjećam samo navale tog osjećaja koji se provlači kroz trbuh, grlo, prelazi u ramena i stvara pritisak u kralješnici... spavat ću i očekujem da ću, kada se probudim, biti na nekom drugom mjestu. ova stvarnost nije za mene.

baš u trenutku kada sam pomislila da napokon odrastam, shvaćam da sam još veće dijete no što sam bila. poput krošnje sam što raznaša je vjetar po stranama svijeta. igram se prolaznosti, pretvaram se da sam stvarna.
jučer je bio važan dan, kada voljela sam trenutak u kojem sam bila sretna i ta sreća ispunjavala je svoju svrhu, pružajući osmijeh voljenima i bližnjima, ljudima u blizini što stajahu kraj mene u miru i radosti što kročila je stazama kuda su naše noge pošle, u pravcu šarenog drveća. ines je bila uz mene i voljela sam je zajedno s trenutkom koji me obuzimao žareći moje srce jače, stišavajući nemire koji nakupili su se posljednjih dana...
žao mi je jedino zbog toga što ne mogu prenijeti sve riječima, što ne mogu pokazati, darovati nekome ispunjenje, koje i meni izmiče svakog dana... i danas, kad sjedim ovdje, usamljena među knjigama, bilješkama i pokojom porukom, razmišljam o mjestu na kojem bih voljela biti, o dječaku koji mi je u mislima i ne znam kamo ga smjestiti. kamo smjestiti ovaj osjećaj što prati me ovih dana, kako objasniti ovaj mir bez da ga otjeram? krhko je ovo stanje i bojim se i pomaknuti, da ne poremetim ovu mirnoću, ovu tišinu, toplinu na mjestima gdje sunce ne može prodrijeti...

u srednjem vijeku ljudi su bili manje formalni. čak su i pravne isprave bile ispunjene njihovim osjećajima i neformalnim divnim opisima - izraza lica, gesti, prirode što bila je okruženjem u trenucima pukih formalnosti koje spomenute su tek (kao) usput. i zanimljivo je, zapravo, da se učeći za ispit udaljavam od formalnosti koja sama po sebi to jest, i približavam se polagano onom dijelu sebe koji vidi neki dublji smisao svega. sve što mi je dano, blagoslov je i dar, a moje srce raduje se jer prihvaća, sve više i pomirenije, da to jest kako biti treba i bit će sve u skladu s ritmom kojim ono diše, otkucava.

zapravo i ne želim odrasti. ne želim nikada zaboraviti...

a danas je najsmjesniji dan. preobrazenja. sunce. spavah kod brata popodne sat vremena jer umorio me svijet. previse tmurnih lica. sada svira coco rosie i bas sam sretna. jura me ugostio. kad sam se probudila cak me pitao kako sam i kako je na faksu. osisao se. mislim... ima vec neko vrijeme da jest. samo spominjem. sad je drugaciji, a pritom uopce ne mislim na njegovu fizicku pojavnost, iako je i na taj nacin drugaciji. osloboden je. svida mi se ova glazba. kako bi matko rekao "kao neka slatka crvena lizalica". m.
javio se maloprije covjek (jos ne znam je li stvarno covjek) koji me jedno vrijeme ignorirao, bar formalno. a sve nekako i ide tim formalnim tonom, pomalo hladno. to jest... prilicno hladno. kao da ispunjava neki sivi obrazac. s druge strane medija, ja sam samo smetnja, samo usputni prolaznik, ja sam samo olovka, ili papir, a mozda sam i podloga (drvena kamena keramicka staklena svejedno). sada je odgodio razgovor --- bilo je to kao da odgada poslovni sastanak, zvucalo je tako. a spava mi se...
sutra je dan kada cu dozivjeti ponizenje... osjecam to. i osjecam da to je ono sto treba da se desi. nije me strah.
jucer sam se istopila. danas krecem ispocetka. svida mi se ovo. osjecaj je nekako leprsav, kao i danasnji ispit. vjerujem jedini takav. a seminar i izlaganje je bilo divno... jos jedna slatka crvena lizalica. njam