provlačim se samo tako, kroz dane. s osmijehom i ozbiljnošću. razmišljam o bitnim stvarima. o šumi i planini, o mmmmoru, slobodi i jednom plesu koji označit će prijelaz iz jednog vremena u ono drugo, iako stopljena su i ne može se razgraničiti pravi. no, dovoljan je i onaj zamišljeni. samo da je tu da znam da se uvijek mogu vratiti.

vjerujem u one riječi što jednom uputio ih mi je svjetleći čovjek. još uvijek nisam prihvatila poziv za ručak, ali znam da vrijedit će uvijek. pouzdajem se u svoju procjenu vremena iako znam da često puta pogriješim. no, kao i uvijek, dopuštam da se stvari dogode iako znam da može i drugačije i da bi to drugačije bilo bolje. hodam, dok koljeno mi svakim danom šalje sve jače i jače impulse, bolne... čudan osjećaj. kao da dio mog tijela zapravo nije moj, vrši svoju volju uporno odbijajući svoju funkciju. moje desno koljeno ima neki svoj život s kojim moje tijelo nema nikakve veze. ja ga samo gledam i pružam, blago savijam, a ono se drsko opire... smiješna situacija.

odlučila sam, bit ću svoj vlastiti pacijent za promatranje.