Marketing
inspirirana sam za dramatično. j. stvarno jebo! moju slabost i kalupe u koje stavljam dane, spriječavam se od odlaska na mjesta na kojima nestajem, a želim to. smrt koja se pretvara u vječnost. sada kada sam gotovo sigurna da ovo nitko i ne čita pisat ću bez ograničenja. zašto nisam mogla prije? ne pitaj. oni koji i čitaju a znam ih, dragi su mi i jedino mi je žao zog pitanja koja se mogu javiti. ali... zašto žao? želim biti ja. želim shvatiti stvari, želim biti neopterećena svijetom i ljudima, želim biti neopterećena lošim stvarima koje se događaju. zašto ih uopće želim promijeniti? zašto lažem sama sebi? što mogu učiniti? darovati bijeli cvijet ženi u tramvaju? osmijeh? što učiniti kad se ni za sebe ne mogu pobrinuti... kako živjeti za druge, kako izaći iz egoistične kože u koju su me uvlačili i uvačim se svih ovih godina? zašto svi ljudi ne ostaju mladi u duši? duša je vječna, može ostati mlada uvijek... zašto se ljudi toliko brinu? zbog posla, ocjena, vremena, ispita, faksa, bježe u osamu skrivajući se i potajno se baveći problemima koji ih muče, ili ih guraju pod tepih i pretvaraju se da su nestali, i pred sobom i pred drugima? zašto očaj? što opet nije u redu? zašto nisam sretna? što su značili svi ovi dani, gdje je promjena i kad se dogodila? čemu OČAJ? čemu ovaj blog? čemu riječi? vječnost? što ću raditi u njoj, ako je jednog dana i zaslužim? postoji li ona zaista? bolesti, licemjerje... zašto bježim od ljudi koji me vole? zašto bježim od ljubavi a istovremeno je tražim i tako očajnički trebam? zašto ne mogu voljeti i ja njih? što to vidim u njihovim očima? dio sebe koji ne mogu prihvatiti? sjećanje? trenutak, dodir? što se događa? zašto odjednom ne mogu učiti, a do jučer sam imala svijet u svojim rukama i svu koncentraciju svemira, volju snažnu poput gorostasa. a sad sam samo tat... kradem vrijeme, tražim smisao, tražim osloođenje... gdje je pritisak? je li u zraku? ili je samo produkt moje mašte? ludim li?
plače mi se.... jako mi se plače i želim skočiti u rijeku, plivati do kraja svijeta, do kraja snage, posljednjih trzaja, grčeva mišića, želim samo otići i plakati... izgubiti se u šumi i ne javiti se nikome. želim da me svi zaborave... ne želim se više truditi, ne želim čitati laži u očima, ne želim primati lažne osmijehe, ne želim ih ni davati, ne želim dodire, ne želim laž i plastiku, čelični stisak posesivnosti koji me hvata kad okrenem glavu. želim pobjeći i zaboraviti na sve, na prijatelje koje nemam, na stvari koje sam učinila i one koje nisam, a željela sam, na vrijeme koje prolazi i pretvara se u ništavilo... ne želim ostati zapamćena. ne želim više živjeti u ovoj stvarnosti... toliko sam tužna da me boli svaki djelić tijela, grči mi se vrat i osjećam samo navale tog osjećaja koji se provlači kroz trbuh, grlo, prelazi u ramena i stvara pritisak u kralješnici... spavat ću i očekujem da ću, kada se probudim, biti na nekom drugom mjestu. ova stvarnost nije za mene.
Post je objavljen 10.06.2007. u 17:32 sati.