baš u trenutku kada sam pomislila da napokon odrastam, shvaćam da sam još veće dijete no što sam bila. poput krošnje sam što raznaša je vjetar po stranama svijeta. igram se prolaznosti, pretvaram se da sam stvarna.
jučer je bio važan dan, kada voljela sam trenutak u kojem sam bila sretna i ta sreća ispunjavala je svoju svrhu, pružajući osmijeh voljenima i bližnjima, ljudima u blizini što stajahu kraj mene u miru i radosti što kročila je stazama kuda su naše noge pošle, u pravcu šarenog drveća. ines je bila uz mene i voljela sam je zajedno s trenutkom koji me obuzimao žareći moje srce jače, stišavajući nemire koji nakupili su se posljednjih dana...
žao mi je jedino zbog toga što ne mogu prenijeti sve riječima, što ne mogu pokazati, darovati nekome ispunjenje, koje i meni izmiče svakog dana... i danas, kad sjedim ovdje, usamljena među knjigama, bilješkama i pokojom porukom, razmišljam o mjestu na kojem bih voljela biti, o dječaku koji mi je u mislima i ne znam kamo ga smjestiti. kamo smjestiti ovaj osjećaj što prati me ovih dana, kako objasniti ovaj mir bez da ga otjeram? krhko je ovo stanje i bojim se i pomaknuti, da ne poremetim ovu mirnoću, ovu tišinu, toplinu na mjestima gdje sunce ne može prodrijeti...
u srednjem vijeku ljudi su bili manje formalni. čak su i pravne isprave bile ispunjene njihovim osjećajima i neformalnim divnim opisima - izraza lica, gesti, prirode što bila je okruženjem u trenucima pukih formalnosti koje spomenute su tek (kao) usput. i zanimljivo je, zapravo, da se učeći za ispit udaljavam od formalnosti koja sama po sebi to jest, i približavam se polagano onom dijelu sebe koji vidi neki dublji smisao svega. sve što mi je dano, blagoslov je i dar, a moje srce raduje se jer prihvaća, sve više i pomirenije, da to jest kako biti treba i bit će sve u skladu s ritmom kojim ono diše, otkucava.
zapravo i ne želim odrasti. ne želim nikada zaboraviti...
Post je objavljen 08.06.2007. u 22:54 sati.