bjezim. i znam da bjezim...
kao da zvijeri progone me, kao da mracne oci prodiru u mene...
kao da dugacke ruke hvataju za mnom, grabe me...
a uzalud je. i znam da je...

slijepa sam. i svjesna sam...
opipavam stazu, dodirujem ti lice... mirisem.
oprezna, poput skakavca, mimikrijom se prikrivam.
a uzalud je. i znam da je...

nijema sam. ja ne govorim...
ja vec znam da znas, sve sto ti zelim reci.
ti to osjecas. rijeci su kamen...
a grijesim. i znam da grijesim...

ja suljam se, da ne primjetis...
moj izraz lica, jer ocit je, govori sve...
ja znam, a ne zelim da znam
sve sto krije se u jednoj pjesmi
koju dajes na dar...
odbacujem, svo voce, mirisno, sto u ruke pada
tako nesebicno...
uzaludno, ali ja odbacujem svejedno

umirem, i znam da umirem
sa strahovima, nepobjedenim
krajolicima, nevidenim
usnama. nedodirnutim
ceznjama, neizrecenim
darovima, neotvorenim
s ljubavi, neiskazanom...
ja umirem, i svjesna sam
da uzalud je, i znam da je...
neka je.

susrecem klaunove na ulicama. s gljivom na glavi, izazivam smjehove. hahaha
opet grlim drvece, hodam po, od vode nabujaloj, travi i blatne su tenisice. svaka crta, svaka sara, preljev, ima svoju pricu. skrivam se po dvorcima, ugaslim, sa prosloscu sto tinja u njihovim zidovima. i miris cigle, pravi poteze na platnu moje maste. vidim ih. ljude... vrte se, prodaju zrele dinje, grle se, dodiruju se aurama, raznobojnima... promatram vrtlog lisca sto uzbudilo se pod naletom vjetra. i djevojku u crvenom kaputu, visokog momka s crtacim blokom ispod ruke, sanjarskog pogleda.
voljela bih da mogu ispisati sada sve sto osjecam u ovom trenutku. dolaze mi sjecanja, eksplozije boja, mirisa, sva lica, sve ruke, prsti, osmjesi, pogledi, kosa... meka kosa.
zaboli me tisina kad prolazim. ljudi cekaju tramvaj i sute. a oci govore: daj mi sebe, uzmi moje sivilo...
treba mi sunca, maminih toplih kolaca, bratovih zastitinickih gesti, oceve prisutnosti, energiju mlade mudrosti... zelim snijeg!! tu savrsenu bjelinu.
imam snazno uporiste, imam radost, ljubav... i jedva cekam trenutak da sebe podjelim sa najdrazima, i da budem darivana djelicima njihovog postojanja... vrijeme kao da se materijaliziralo.
kaznjavana sam, jer biram... one koje zelim, ne dolaze, a oni drugi stalno kucaju na vrata. vuku me za rukav, usamljenici... danas, sama sa sobom, izvlacim suvisne koncice sto vire iz kaputa. danas, vucje kandze samoce razdiru moj oklop. ostajem, potpuno, sasvim, ranjiva... prepustam se. sretna...




Frank Sinatra: That is life

Pjesma...

prolom oblaka
nad mojim usnama
snabdijevam se nad neizrecenim.
traze te, sjeno...
razvuci kapke i zapecati voskom poglede
neka te ne nadu.
traze te, sjeno...
uzvici, uzviknuti
glasovi razglasani
lijepi, ljepljivi
ljudi... smiju se i vuku me
u vrtlog duge, beskonacne vrtnje.
kako ih volim...
mir s vama...
grijeh svoj, zaspali, probudi.
stisni ga u saku, jer malen si
covjece...
rasprsi sjenke na okrugle zidove.
obrubi, osjencaj...
evo ti, na poklon,
Olovka...