Opet. Sve se vrti u krug.
Drugacije pisanje od ovoga mi ne pase trenutno, tako da… zasada samo plahutam.
Kao i inace.
PLA-HU-TAM.
Mozda je sudeno da budem Pale.
O mama, zasto me nisi nazvala Pale?
PALE.
Tada bi bilo logike. U mom Postojanju.
Nastajanju
. Odstajanju.
Nastojanju.
Odustajanju.
Nestajanju.
Mnogo odustajem. Mnogo nestajem.
Svaki dan nestanem barem jedanput.
Zidina se strasim.
Mnogo me pritiscu, a ja…
…premale ruke imam, da bi rusila zidine. Tako da…
…prolazim mimo njih.
Iskreno? Ni ne trudim se JER
S druge strane ne nailazim na otpor.
Ne prate me oci.
Pitanja mi nisu postavljena, odgovori nisu trazeni.
I zato…
…ODLAZIM.
Uvijek.
Zauvijek?
Kako kada.
Uglavnom…
Presrecemo se onkraj visokih redova cigala, debelog betona…
…sjecanja i umora.
Umorni smo, od zivota, a tek nam je…
… skoro 20.
Noznim prstima se hvatam za tanke niti, prozirne, poput suza koje ne klize.
Ne place mi se.
Ovaj put ne. Jer,
Jos uvijek nije proslo dovoljno.
VREMENA.
Da li da slusam? Da jos malo cekam? Ili da prilegnem,
Bez i da se priblizim zidinama, JER
Ionako sam navikla vec na tisinu.
Prazninu. S druge strane. Tisina.
O mama, zasto me nisi nazvala Pale?
PALE.
PALE.
PALE.
PALE.
PALE.
PALE.

Jer, navikni se. Ja sam Promjenjiva.
Izmjenjiva.
Neprihvatljiva.
Tugaljiva.
Presretljiva.
Susretljiva.
Sutljiva.

Navikni se.
Ili IDI. Odlazi.
Kada dolazis, okreni korak, promjeni smjer i… IDI.
TO JE BAR UVIJEK LAKO.
Otici.

I sto sad?

shvatila sam da se lakse povjeravam deckima nego curama. u mom zivotu postoji vise deckiju nego cura kojima se mogu povjeriti i s kojima mogu iskreno popricati.
jel sa mnom sve u redu?
valjda je, jer osjecam se tako dobro...
sretna sam.
osjecam se slobodno.
leprsavo.
ugodno mi je.
iako kasnim.
necu stici.
ipak, dobro mi je.

Ponekad mi dode da iznenada padnem u neki bad – mood. Na primjer, sjedim u skoli, i usred sata, dode mi tako da zaplacem, kao da me iznenada zapljusne ogromni val tuge. Ne znam otkuda to dode, ali potpuno me dotuce. Tada obicno zatrazim profesora na wc, izidem van, odsetam do kraja hodnika, stanem na prozor i gledam van, i sto duze gledam, pogled mi biva sve mutniji, a drvece u daljini postaju samo zeleni obrisi. Ili placem u wc-u. Sjednem na wc skoljku i ridam. Jednom prilikom ugledao me domar, bas u trenutku kad sam, ustavsi se s wc-skoljke, stala kraj otvorenog prozora i pjevala Franz Ferdinanda (to me jedno vrijeme smirivalo). Pogledao me i samo je prosao, ne rekavsi nista. Jucer nisam stala kraj prozora na kraju hodnika, niti sam plakala na wc-skoljci. Jucer sam izisla na veliki hodnik, sjela na jednu od mnogobrojnih sivih stolica, zaklopila oci i uzivala u tisini, koju bi s vremenom prekinula prica dvije simpaticne cistacice, prenuvsi me iz mog meditativnog stanja. U razred se nisam vratila do kraja sata, tek sam, kad je zvonilo, krenula prema razredu. Profesor ocito nije ni primjetio da me nema ili mu je jednostavno bilo svejedno, jer kad sam ga srela u prolazu, samo me krajickom oka pogledao.
A s druge pak strane, ima situacija kada kao da me zapljusne ogromni val srece. U tom trenutku volim sve ljude u razredu i odmah se, instiktivno, okrenem prema jednoj osobi koja mi je na poseban nacin draga, i pozelim ju zagrliti i grliti ju duugo, dugo. Tada nemam potrebu izlaziti iz razreda, vec uzivam u stanju u kojem jesam, koje kao da pogledom zelim podijeliti sa ostalim ljudima. U prsima mi se nadize neka cudesna energija i zanos, a atomi srece kolaju mi venama. Crvena krvna zrnca mora da se tada preobraze u jako zute smajlice :).
Naravno da to nisu jedina 2 raspolozenja koja me mogu obuzeti, ali su zasigurno 2 najintenzivnija, i gotovo ih mogu opipati jer vec imaju i oblik. Tocno znam kad mi se dogodi… cim osjetim znam sto je, ali jos uvijek ne znam zasto. Posto su osjecaji jedna veoma promjenjiva i nejednostavna stvar, mogu ih pokusati analizirati (mislite da vec nisam?), ali uvijek se vrtim u krug, dobivajuci samo nasumicne odgovore koji to zapravo nisu. Vidim samo obrise. Jer, jos uvijek nisam uspjela uci toliko duboko u sebe da bih mogla s lakocom shvatiti neke stvari. Mozda nikad ni necu, a mozda i hocu jednog dana, sasvim slucajno.

3. 9. sam navrsila 18 godina. Kazu, usla sam u svijet odraslih. No, sto to uopce znaci? Jesam li jednim iskorakom naprijed postala drugacija? Zrelija? Odraslija? Bojim se da to mozda i jest istina. No, nisu brojke u pitanju. Kao da mogu osjetiti sve promjene koje su se desile u zadnje vrijeme u mom malom zivotu. I osjecam ih, intenzivno, na nacine koji me tjeraju na smijeh, od kojih mi zaiskre oci, poteku suze… a ponekad se pojavi i onaj osjecaj neke duboke praznine, jer, sto sam starija, osjecam da rastem, a raste i duh u meni, moje srce se siri tolikom brzinom da me boli njegova praznina koju ne stignem ispuniti. Moj um jos je prostraniji, a misli u njemu vrludaju i lete jos slobodnije no prije. Stvari koje su mi ljudi pricali prije nekih godinu dana, pocinjem shvacati. Teret odgovornosti koje polako postajem svjesna postaje sve tezi, gorak ili sladak, a sukladno s time, moja leda bivaju jos jaca no prije. Godine koje su prosle, trenuci dubokih osjecaja koji su u moje srce urezali jos dublje tragove, neizbrisivo plamte poput ziga koji me prati u znaku razvoja. Kao da se nesto sveto oplemenjuje u meni. Sto mi znaci mjesto, sto mi znaci vrijeme? Mjesto je samo ziva slika, vrijeme samo pokretna brojka. Vazno je ono izmedu svega. Ono sto se dogada, ono sto tece. I shvacam, mozda cak po prvi puta u zivotu zaista shvacam, da postoji jedna osoba u koju mogu biti sigurna, jedna osoba kojoj mogu vjerovati. To sam ja. Mozda ne drzim uvijek sve konce u rukama, mozda mi odlaganje uzitka ponekad tesko pada, mozda ponekad lazem sama sebi, zavaravam se, mozda ponekad stojim nepomicno, pustajuci trenutke da idu, prolaze, bespovratno… ali barem znam da to mogu i promijeniti. Znam da mogu pohvatati sve zivotne niti, ja mogu biti lutkar, mogu biti dosljedna onome u sto vjerujem, mogu nakupljati trenutke uzitka i spremati ih u kutiju, mogu uci u najgore oluje, najkisnija razdoblja provesti pod kisobranom, a opet mogu i stati na cistinu i pusiti neka kisnem, ja mogu zaustaviti trenutak u kojem boravim i prozeti ga, u cjelini. I male doze samopouzdanja, mogu ih pronaci u sebi. Jedino ja znam gdje se nalazi moj centar za nadolazece, osluskujuce, nevidljivo. Jedino ja znam koliko mi vremena treba da danas optrcim oblake. 18 godina mi je trebalo da postanem ovo sto sam danas. Nisam svetica, niti sam andeo ili vrag. Ja sam sve to. Ja sam ona koja se boji ljudi, ja sam ona koja ih voli. Ja sam ta spuzva koja upija tude boli. Tudu srecu… Susrecem svoju u hodu, i mahnem joj. Nasmijesim se.. Ja placem zajedno sa kisom. Isplacem i hodam dalje. Grijem poput sunca, saljem dimne signale u nebo. Ja sam indijanac a ime mi je suton. Moja zora je vjecna, a jutra su svjeza, rosna.
Mali Princ moj je prijatelj.