3. 9. sam navrsila 18 godina. Kazu, usla sam u svijet odraslih. No, sto to uopce znaci? Jesam li jednim iskorakom naprijed postala drugacija? Zrelija? Odraslija? Bojim se da to mozda i jest istina. No, nisu brojke u pitanju. Kao da mogu osjetiti sve promjene koje su se desile u zadnje vrijeme u mom malom zivotu. I osjecam ih, intenzivno, na nacine koji me tjeraju na smijeh, od kojih mi zaiskre oci, poteku suze… a ponekad se pojavi i onaj osjecaj neke duboke praznine, jer, sto sam starija, osjecam da rastem, a raste i duh u meni, moje srce se siri tolikom brzinom da me boli njegova praznina koju ne stignem ispuniti. Moj um jos je prostraniji, a misli u njemu vrludaju i lete jos slobodnije no prije. Stvari koje su mi ljudi pricali prije nekih godinu dana, pocinjem shvacati. Teret odgovornosti koje polako postajem svjesna postaje sve tezi, gorak ili sladak, a sukladno s time, moja leda bivaju jos jaca no prije. Godine koje su prosle, trenuci dubokih osjecaja koji su u moje srce urezali jos dublje tragove, neizbrisivo plamte poput ziga koji me prati u znaku razvoja. Kao da se nesto sveto oplemenjuje u meni. Sto mi znaci mjesto, sto mi znaci vrijeme? Mjesto je samo ziva slika, vrijeme samo pokretna brojka. Vazno je ono izmedu svega. Ono sto se dogada, ono sto tece. I shvacam, mozda cak po prvi puta u zivotu zaista shvacam, da postoji jedna osoba u koju mogu biti sigurna, jedna osoba kojoj mogu vjerovati. To sam ja. Mozda ne drzim uvijek sve konce u rukama, mozda mi odlaganje uzitka ponekad tesko pada, mozda ponekad lazem sama sebi, zavaravam se, mozda ponekad stojim nepomicno, pustajuci trenutke da idu, prolaze, bespovratno… ali barem znam da to mogu i promijeniti. Znam da mogu pohvatati sve zivotne niti, ja mogu biti lutkar, mogu biti dosljedna onome u sto vjerujem, mogu nakupljati trenutke uzitka i spremati ih u kutiju, mogu uci u najgore oluje, najkisnija razdoblja provesti pod kisobranom, a opet mogu i stati na cistinu i pusiti neka kisnem, ja mogu zaustaviti trenutak u kojem boravim i prozeti ga, u cjelini. I male doze samopouzdanja, mogu ih pronaci u sebi. Jedino ja znam gdje se nalazi moj centar za nadolazece, osluskujuce, nevidljivo. Jedino ja znam koliko mi vremena treba da danas optrcim oblake. 18 godina mi je trebalo da postanem ovo sto sam danas. Nisam svetica, niti sam andeo ili vrag. Ja sam sve to. Ja sam ona koja se boji ljudi, ja sam ona koja ih voli. Ja sam ta spuzva koja upija tude boli. Tudu srecu… Susrecem svoju u hodu, i mahnem joj. Nasmijesim se.. Ja placem zajedno sa kisom. Isplacem i hodam dalje. Grijem poput sunca, saljem dimne signale u nebo. Ja sam indijanac a ime mi je suton. Moja zora je vjecna, a jutra su svjeza, rosna.
Mali Princ moj je prijatelj.