Vrti mi se u glavi od ovolikog uzbudenja…vrti mi se u glavi od pomisli na sve sto jos zelim uciniti, gdje sve zelim ici, koga sve zelim upoznati…ne znam ni ja to sve, ali…dok pomislim na to da ovaj zivot koji sada zivim nije nista naspram onoga sto me ceka…dobijem krila! mislim da je istina dok kazu da prilike ne traze covjeka, vec ti sam moras traziti prilike, ici im ususret i prihvatiti ih rasirenih ruku, ako je to ono sto zelis. Ima trenutaka kada pozelim zagrliti cijeli svijet i svima ispripovijediti svoje snove, sve ono o cemu sanjam i ono sto mi lezi na dusi. I ne bojim se da ce mi netko nesto oduzeti…ne smatram vise da ljudi upravljaju mojom sudbinom. Jer…ne sjecam se da sam ikada nekome stavila svoj zivot i sudbinu u ruke. Ne…zaista se ne sjecam.

Ponekad pozelim sjesti i pisati sve sto mi padne na um, nizati rijeci, nizati recenice i ne zaustavljati se ni trenutka. Ponekad pozelim odletjeti mislima u nebo i skupljati zvijezde sa neba u metalnu kutiju i staviti je iznad svojeg uzglavlja.

Zelim obojiti svoju sobu toplim bojama i svakog jutra buditi se u suncu. Kupiti narancasti krevet, crvene zastore…zelim se okruziti toplinom. A to cu i uciniti. Damn…kako se veselim!

Zelim napisati pjesmu.

Zelim otici na koncert.

Zelim plesati…i plesati…i…plesati….i…

Zelim, osim svoje sobe, obojati neciji tamni svijet najsvjetlijim i najljepsim bojama.

Zelim nekoga prigrliti sebi da osjeti otkucaje moga srca, da osjeti kako moji snovi mirisu…da vidi more suza u mojim plavim ocima…neisplakano, cuvano samo za njega. Zelim upoznati onoga kojega sanjam svake noci, pa cak i kada sam budna. Zelim ljubiti onoga koji je tajanstven, onoga koji bjezi od svijeta materijalnoga, a ipak ga voli, jer sam ja u njemu.

Zelim osjetiti ljubav kao oslobodenje i nositi je kao najljepsu, leprsavu haljinu, satkanu od suza i osmjeha.

Zelim nekome pruziti ruku i kada je on prihvati…osjetiti struju osjecaja, vidjeti vatru u ocima.

Sve to, znam…ceka me, negdje…ali, moja osoba je mozda jos premalena da bi vidjela. Dovoljno nejaka da bi osjetila nesto tako veliko…

Ali, kada bude vrijeme, bit cu spremna…

Cekat cu te…

covjece...boli me svaki pojedini misic u tijelu, glava...sve! stalno imam potrebu za istezanjem, da se rijesim tog osjecaja, ugodne boli, ali ipak boli...kad bih barem mogla lezati cijeli dan...

nakon dugo vremena, opet smo imali trening. situacija u klubu se malo smirila, ali nekako imam osjecaj kao da je to tek zatisje pred buru. cula sam nekih stvari od ljudi za koje uopce ne mogu vjerovati...neke osobe su se pokazale u svjetlu za koje sam mislila da nikada necu vidjeti. to je samo dokaz koliko se covjek moze prevariti u prosudbi drugih ljudi. mozda je najbolje ne prosudivati uopce...pa hajde, probat cu od sada tako.

neko vrijeme osjecala sam se jako lose zbog toga, jako me pogodila sva ta situacija i svaki puta kada bih pocela razmisljati o tome, plakala bih...ali, odlucila sam da vise necu razmisljati o tome, jer...ionako se uvijek zavrsi onako kako treba. ako zavrsi lose, tako je valjda bilo sudeno, a ako zavrsi dobro, tako je valjda bilo sudeno. pomirit cu se sa time, kako god zavrsilo. ionako ja ne mogu nista uciniti po tom pitanju, barem ne sama.

danas, trenirajuci nakon toliko dugo vremena, osjetila sam takvo ispunjenje i srecu...i shvatila sam da odbojku ne samo da volim, vec da je to dio mog zivota bez kojega nista ne bi bilo isto. toliko sam toga dozivjela zahvaljujuci sportu, toliko stvari iskusila, toliko toga naucila...naucila sam biti veoma tolerantna prema ljudima oko sebe, naucila sam biti smirena u burnim situacijama, naucila sam sutjeti i raditi kada treba i govoriti kada treba, te razlikovati te dvije situacije. naucila sam da, ako nesto zelis zbilja jako, uciniti ces sve ne bi li to postigao. naucila sam da motivacija i cvrsta volja zajedno s optimizmom cine cuda. naucila sam "stisnuti zube i sake" i ici do kraja. i sto je najvaznije od svega...naucila sam nikada ne odustajati. tko zna...da se nikada nisam bavila sportom, mozda nikada ne bih bila ova osoba koja jesam sada...i sada, ako sve to izgubim, ako se sve srusi...barem cu znati sto mi je to znacilo, i pamtiti cu to kao jednu od najljepsih uspomena i nikada ne zaboraviti. ali...iskreno se nadam i vjerujem, da cemo uspjeti. da cemo svi ostati na okupu i boriti se zajedno. kao sto smo to uvijek cinili! ja vjerujem u nas! :)

i na kraju, pozdrav jednom strahu...

Ja sam perfekcionista. Ne funkcioniram kako treba ako sve nije savrseno. Ako sve nije savrseno, nesretna sam. Ako mi uspijeva, presretna sam. To je kao bolest!
Ovisnost o savrsenstvu. Kazem vam, nije dobro…ali ima svojih prednosti. Ljudi se ponekad zale da, kada nesto obave, kada postignu cilj, da se osjecaju prazno. Neki to govore. Meni se to nikada ne moze dogoditi, jer ja…ispunivsi nesto osjecam takvo unutarnje ispunjenje, toplinu i srecu…jedva mogu podnjeti kako se dobro osjecam! Ali ne morate biti ovisni o savrsenstvu da biste se tako osjecali, naravno. Svi smo mi cudne biljke, svatko na jedan svoj bizaran nacin. Bas je dobro sjetiti se ponekad da smo posebni. Ne postoji nitko na svijetu tko je poput nas. Svatko je Alisa u svojoj zemlji cudesa. Svatko je mis u svojoj rupi i svatko radi na tome da se izrazi i istakne svoju posebnost. No, da biste je istaknuli, morate je biti svjesni. Mnogo ljudi to nije, pa za njih nikada ni ne cujemo, ne znamo. Osim ako su nam najblizi susjedi ili nesto slicno, pa ih moramo primjetiti, htjeli mi to ili ne.
Zelite li da se za vas cuje? Ja zelim, ali ne predaleko. Ipak, dovoljno daleko. :)
Jedno sam se vrijeme, pisuci postove, pitala…razumije li itko bit onoga sto zelim reci kada pisem. Da li netko zbilja cita, ude u moje rijeci i shvaca ih, ili to bar pokusava? Ili samo dode, preleti pogledom preko povrsine, ostavi komentar, samo da obiljezi mjesto svojim potpisom, kao znak da je bio ovdje, i ode?
Ja ne pisem da bih bila shvacena, da bi netko dubio nad time sto ja to zelim reci i kako sam to mislila…ne. Niti pisem da bih se svidjela nekome. Tako sam barem mislila, da…jesam. Ali nije bas tako, ne potpuno. Jer…sada kada znam da me netko cita, shvaca, vidi…svida mi se to. I cini da se osjecam nekako ugodno zadovoljno, sretno. I nije li licemjerno nakon toga, jos uvijek tvrditi da mi je svejedno?
Zelim ostaviti traga. Zelim nekome biti prijateljica. Zelim s nekime dijeliti nesto…dati malen dijelic sebe. Jer…ako nesto dijelimo s nekim, cinimo to besmrtnim. Jer ta osoba daje djelic sebe, kojemu sam ja dala svoj djelic, drugoj osobi, a ta osoba drugoj…Tako na neki nacin, tvoje postojanje nikada ne prestaje, barem dijelic tvog postojanja. Zivi vjecno.
I opet…ovaj post nije o necemu posebnom, naizgled. Ali jest…ovaj post je samo djelic onoga sto zelim reci. A to je mnogo.
Zeljela bih ovaj post posvetiti jednoj posebnoj osobi. Koja je na jedan sasvim istodobno bizaran i obican nacin, osvjetlala jedan dio moga srca. I daje se do znanja, da sa potpunom slobodom smije zauzeti taj jedan djelic moga srca i staviti na njega pecat slova P- kao prijateljstvo. Ancica uopce ne bi imala nista protiv.

I Ancica kaze, Hvala. :))))))

Bozic…kada najmanje ocekujes, cuda se dogadaju. Znate…stvarno ima nesto u tom Bozicu. Nesto posebno. Nesto sto te natjera da se jednostavno prepustis i lebdis tom gustom, cudesnom energijom koja je rasipana cijelim svijetom. Jednostavno to osjetis…nekako.

Sada sam bila vani u setnji sa svojim roditeljima i malim bracom. A ja nikada ne idem s njima u setnje. Ovo je bio prvi put. A za sve postoji prvi put…zar ne?
Bilo je tako lijepo…neopisivo. Hodali smo osvijetljenim ulicama i sve te lampice na kucama i drvecu, grmlju…kao da su sipale neku toplinu zrakom. Bilo mi je tako toplo. Drzala sam bratovu malu rucicu i bila sam tako ispunjena ljubavlju prema njemu. Nije me cak ni zivcirao. Njegove male nepodopstine i poskakivanja su mi bila simpaticna i drazesna.
Silazili smo niz strmu ulicu, i gledali u nebo, u oblake…cinilo se tako blizu i pruzali smo ruke i zamisljali kako se rasprsuje pod nasim prstima. On je poceo pjevati, smislio je neku pjesmicu i pjevusio je pruzajuci ruke…bio je tako mio i drazestan da sam ja pocela pjevati zajedno sa njim. Gledali smo u nebo, hodali i pjevali: “Mi hodamo po nebu, mi hodamo po nebu…” (samo to sam zapamtila od cijele pjesmice) i pjevali smo to cijelim putem, a on je stalno provjeravao gledam li u nebo… :)
Osjecala sam se tako sretnom, tako zivom, osjecala sam se opet kao kad sam bila dijete, bezbrizna i sa svim svojim snovima na dlanu, stalno nesto pjevuseci i smijuci se…Nedostaje mi to, biti dijete…
To malo dijete od 5 godina omogucilo mi je da opet dozivim ono sto mi je toliko nedostajalo, nesto sveto i sada znam da je to jos uvijek u meni i da, kad god pozelim, opet mogu biti dijete i gledati na svijet tako bezbrizno i naivno, sa radoscu u srcu i osmjehom na usnama. Jer zaista svijet i jest jedno lijepo mjesto, ako vjerujemo da jest tako. I ako s vremena na vrijeme, dopustimo sebi biti dijete i uzivati.
Nemojte nikada zaboraviti na dijete koje zivi u vama, nemojte ga bas uvijek potiskivati i bjezati od njega…pustite ga da place, da se smije, da se igra, da pjeva…pustite ga da vam srce ispuni toplinom i da zagrije sve oko sebe…


Sretan vam Bozic, SVIMA!! Voli vas Frulica, veceras posebno…

Odlučila sam voljeti. Bez poljupca, bez dodira, bez mirisa…bez pogleda, bez…voljeti. Odlucila sam biti voljena…bez poljupca, bez dodira, bez mirisa, bez…voljena. Samo ugodan osjecaj boravka u ovom nekom meduprostoru gdje je sve jedno, ali razlicitih boja. Sareno…iste boje, razlicitih nijansi. Osjecam se tako toplo u crvenom, narancastom…naranca, zuto sunce, crvena jagoda…toplina…I jedva cekam.

Dan kada sunceve zrake zaigraju na mojoj kozi…a zvijezde zaplesu kozmicki ples nad mojim okom. Vjetar mi mazi obraze…a lisce se igra pod mojim nogama. Puna saka jagoda, ciji sok mi se cijedi niz nadlakticu, a miris…taj crveni miris opija mi nosnice i…sve je tako mirisljavo crveno.

Volim i voljena sam. Volim i…voljena sam??

Uvijek…

Osjecam se tako dobro kad cinim dobro. U zadnje vrijeme, cujem mnogo lijepih i dobrih stvari…obracaju mi se ljudi za koje sam mislila da uopce ne znaju za mene, da postojim. I onda, iznenada, od njih cujem tako lijepe rijeci, i sto je najvaznije, iskrene. :) naime…jedan decko s kojim vjerojatno nikad nisam ni pricala u zivotu, kojeg nikada niti ne vidim, uopce ga ni ne poznajem, jedne veceri mi je rekao da sam ja djevojka koju treba traziti povecalom po mraku, da sam dusa od cure. Iako su od nekoga nepoznatog, te rijeci su me stvarno dirnule, jako…nije li to lijepo?
Isto tako…
Kako je istodobno cudan i lijep osjecaj kada se iznenada netko pojavi u vasem zivotu. Netko koga nikada niste bas previse dozivljavali, i mislili ste da je i obratno tako. A kad ono…nije. Kisa iz vedra neba. A ja volim kisu…ponekad. Lijepo je znati da tamo negdje postoji netko kome je stalo do vas. Netko kome ste u mislima. Netko tko bi dao sve…netko tko je toliko strpljiv, cak i kada je odbijen. Spreman je cekati…
Lijepo je to i ja se tome divim, ali zao mi je. Zao mi je sto ne mogu uzvratiti istom mjerom. Zao mi je sto ne mogu uzvratiti uopce, na nacin na koji bi on htio.
Necu, ne zelim. Necu vise tako lako dati sebe, prepustiti se nekome na takav, obvezujuci nacin. Ali ne zato sto se bojim, jer vise se ne bojim. Sada cak shvacam da ono i nije bio strah, vec podsvjesno uvidanje da je stvar u koju se upustam pogresna, da to nije ono sto ja zapravo zelim. Ali neprestano sam usutkavala taj glasic koji mi je govorio, i koji je bio toliko uporan, ali ja sam isto tako uporno odbijala slusati. I onda sam patila. Bila sam nesretna.
Ne mogu reci da sam naucila, ali pomalo stjecem tu vjestinu slusanja vlastitog srca i intuicije. Mislim da je to velika stvar, tako si vise povezan sa samim sobom i sa svojim unutrasnjim JA. A to je nesto nevjerojatno. Nesto duboko, duboko unutra. Nesto samo tvoje, mjesto gdje nitko ne moze doprijeti i gdje si uvijek siguran…tamo mozes saznati nevjerojatne stvari. :))))
Dakle…nisam rekla zasto ne mogu uzvratiti. Zato sto me ne usrecuju ti stalni povrsni pokusaji. Zbog njih sam nesretna. I osjecam se bolje ovako, sama. Ovako mi je tako dobro da ne moze biti bolje. Osim naravno jednog dana…kada se dogodi nesto, nesto vece od ovog osjecaja. Mozda ce to biti sutra, za mjesec, za par godina…kad god to bilo, vjerujem da cu, slusajuci svoje srce znati, znat cu da je dobro, i da je u redu. Moje srce ce mi reci da je zadovoljno i da se vise ne zeli vracati…da je sretno. :) a taj dan je sam po sebi nesto niti blizu niti daleko, a mozda cak nikada ni ne dode. Nema svatko tu srecu. Tada je mora pronaci negdje drugdje. I slusajuci svoje srce, bit ce sretan.
I ne zelim vise u svojoj glavi stvarati neku sliku o savrsenstvima, o idealnoj ljubavi, o idealnom nekome. Jer stvarajuci tu sliku, sama sebe obvezujem, uvjetujem svoju srecu. Jer ako ikada izgovorite rijeci “bit cu sretan kada…(se nesto dogodi) ” tada nikada necete biti sretni. Jer cim postavljate uvijete, stvarate sebi laku mogucnost da budete nesretni. Nekada se jednostavno ne treba previse truditi i forsirati da se nesto dogodi. Jednostavno zivite i radite sto volite…volite sebe i volite sve oko sebe. Na nacin na koji vi sami izaberete. Jer…kako je jednom rekao…ne znam tocno tko, ali netko pametan valjda: “covjek je sretan onoliko koliko sam odluci ”. nije li tako? Ja mislim da je. Ali samo ako odlucite prihvatiti da je to tako… :)



Pozdravlja vas sve Frulica

Cudno se osjecas. Trudis se egzistirati u tom nekom meduprostoru gdje svi mi jesmo, na neki lagodan nacin, lebdeci, ali…tesko je. Tesko je ne osjecati tezinu zraka koji te okruzuje, tesko je disati, jer nesto ti pritisce pluca…tesko je zivjeti, jer nesto ti pritisce srce. Tvoje je da se divis onome izvan. Ili se to ponekad zaodjene u strah. U jednom trenutku sve nestaje: stigao si prekasno. Drugi put je netko nehoticno dodirnuo prekidac. Onda pocinje tvoja igra: ako bol skupis u jednu tocku, ona ce nestati. Mislis da imas dovoljno razloga vjerovati da je tako. Cak i ako se to dogodi, o tome nece pisati u kronici dana. Klizis svaki dan kroz svjezi zrak postojanja. Ponekad drugi uvlace tvoj kisik, ostajes bez zraka, vrtoglavica te hvata, slab si…tones u san. Pruzas ruke poput slijepca trazeci izlaz. Hvatas zrak i budis se. Od sada nosis gas-masku…onako, za svaki slucaj. Dises, ali ne osjecas mirise, tvojem njuhu sve je bezbojno. Poput davno izbjedljelog mirisa parfema.
Ponekad preklinjes za jednu rijec. A vec u sljedecem trenutku stojis miran i ne slusas. Nikako da odlucis. Postoje dvije lazi izmedu kojih biras. Bilo da je bolja manja ili veca, sutnja je svakako nemoguca. Osjecas da linc visi u zraku.
Poslije svake pobjede dolazi ono sto pokusavas prikriti, zaboraviti: praznina. Umjesto zadovoljstva i osjecaja ispunjenosti. Uvijek kao onaj posljednji zid preko kojeg se ne moze. Onda pozelis: pored sebe, daleko od sebe, bilo sto, ali svuda. U tom trenutku zbrzas. Mozda i ne primjecujes, ali ispustas rijeci: nestajes s druge strane fotografije, zemljovida, noci, jastuka.
Ako pokusas utonuti u ritam, ne uspijevas. Onda te tjesi to sto znas da ni andeli ne uspijevaju uvijek. Suvisna te pitanja ometaju u hodu. Nakon mnogo muke, sve je na svojem mjestu. A to je najbolji način da se isprazniš, očistiš. Znaš da je tako: ono što izložiš pogledima više nije tvoje.
Cim sjednes, osjetis opsjednutost: mislima, pogledima, sjecanjima. O sebi mislis kao o covjeku koji ne vjeruje smjerokazima. To te uvijek umiri. Ubacujes u visu brzinu i nestajesu noci.
Pokusavas naci najbolji omjer zivota i stvarnosti. I usprkos svemu, nastojis sacuvati odredenu kolicinu nebrige. Onu koja omogucava da sve ostane u okvirima igre. Ako se zatrazi objasnjenje, lakonski odgovaras: to su samo rijeci.
Ponekad zamisljas kako se budis, kako otkrivas jedan svijet o kojemu nista ne znas iako je cijelo vrijeme bio ovdje. Ponekad sanjas na nepoznatim jezicima. Ponekad se ne sjecas sto si jeo za rucak.
Zahvalna sam ti što si pronasao nacina da prevedes sve neizgovorene rijeci u jedan osmijeh. Sto imas dovoljno ljubavi da te ne pokoleba moje slijeganje ramenima i tudi pogledi na ulici. Sto si tako savrseno ovdje i istodobno ti. Sto si pronasao slabu tocku duha poricanja i sto se s njim poigravas dok on to bespomocno pokusava previdjeti.

Stvarno nije ono od cega ste sazdani. to je stvar koja nam se dogodi. kada vas dijete voli dugo, dugo vremena, a ne samo dok se s njim igrate, vec vas STVARNO voli, tada postajete Stvaran...Ne dogada se to odjednom. vi postajete. potrebno je mnogo vremena. stoga se ne dogada cesto ljudima koji se lako lome, ili imaju ostre bridove, ili ih se treba pazljivo cuvati. opcenito, kada postajete Stvaran, vecina vase kose je nestala, i oci su vam ispale, i opustate se i olinjali ste u krcmama. ali sve te stvari nisu vazne, jer jednom kada ste Stvaran, ne mozete biti ruzan, osim onim ljudima koji ne razumiju.

-Skin Horse-

Kao da me nema…kao da nisam tu. Tko me ne razumije neka ne cita, kome se ne svida, opet, neka ne cita. Ima pravo izbora, bas kao sto i ja imam pravo na to da pisem, ovdje, sve sto pozelim, sve sto volim. Ja sam ja, ovo sam ja. Ako netko ne shvaca ljepotu onoga sto je meni lijepo i sto ja volim, ako ne razumije moj nacin trazenja, stvaranja, moju srecu…Zasto to objasnjavati, kako je uopce moguce objasniti? Ili vidis ili ne vidis.
Ja ne objasnjavam stvari kojih rijeci nisu dostojne, zasto kvariti ljepotu rijecima? Jednostavno to ne zelim.

Svi mi zivimo u istom svijetu, ali postoji jedan meduprostor gdje rijeci gube znacenje, gdje je sve na djelima, u dodiru, pogledu…Neki ne poznaju taj meduprostor. Zalim ih. Ne osudujem, ali zalim…Zalim zbog toga jer ih nema tamo, a ja bih voljela da jesu, ponekad mi nedostaju.
Ali mirim se s tim…eto.

Iza mene je jedno razdoblje, poduze razdoblje gubitka. Gubitka sebe, sto je najtezi oblik gubitka. Ali kao sto rekoh, iza mene. I stvarno ne zelim pricati o tome, ne zelim se prisjecati niti analizirati. Naucila sam neke stvari koje cu pamtiti, a sve ostalo je proslost. Jer opet sam tu. Ne mislim samo fizicki, ovdje na blogu i inace, vec duhovno.
I osjecam se sretnom. Covjece…ovo sad vec zvuci kao neka reklama, iako ne znam koja to tocno. Hm…mm. Nije ni vazno.

U skoli je postalo prilicno stresno, sto je opet rezultat mojeg psihickog stanja ravnodusnosti neko vrijeme. Ali ne onog zdravog obika ravnodusnosti, vec onog totalnog nehajanja za bilo kakve pojave oko mene. To zna biti ubojito za onu mastovitu, kreativnu polutku mozga, ali i onu drugu. A ubojito je i fizicki. Moja ravnodusto-nehajna lijenost dopustila je gomilanje skolskog gradiva i obveza, u prevelikim kolicinama. Tako da sam sad malo opterecena time, ali bit ce na kraju sve ok. Samo treba malo discipline i volje. A toga sada, napokon (i hvala Bogu) imam, u dovoljnim kolicinama. Znam da ce bit ok, sve ce bit dobro.

Nedostajali ste mi, ljudi. Jako…Nisam stvarno dugo posjetila nikoga, bas nikoga…i osjecam neku prazninu. Pogotovo mi je nedostajao Evil. On je nekako uvijek tu negdje, uvijek me razveseli komentarom, spomene me u postu. Zbog njega se ne osjecam onako nevidljivo medu svom ovom blog nacijom (svoje frendove, naravno ne smijem izostaviti, missy, legendarnog nessa, a i stompy je tu negdje, znam, samo se nece pojavit, ali ok, kuzim stvar. Privatnost je dragocjena stvar, cuvaj dok mozes). Njega cu prvog posjetit, da vidim sta ima novoga. Cim uhvatim vremena za malo duze sjest i samo citat, i citat…Jedva cekam.

A do tada, najdraza svjetino, pametni ljudi moji, njezne dusice, pa cak i dezurni seratori (znamo da i takvih uvijek ima, ali, ne mislim time nesto lose) :). Veeelik vam pozdrav i do citanja (coovjece, sto nisam dugo upotrijebila taj izraz)…


Voli vas sve frulica