Osjecam se tako dobro kad cinim dobro. U zadnje vrijeme, cujem mnogo lijepih i dobrih stvari…obracaju mi se ljudi za koje sam mislila da uopce ne znaju za mene, da postojim. I onda, iznenada, od njih cujem tako lijepe rijeci, i sto je najvaznije, iskrene. :) naime…jedan decko s kojim vjerojatno nikad nisam ni pricala u zivotu, kojeg nikada niti ne vidim, uopce ga ni ne poznajem, jedne veceri mi je rekao da sam ja djevojka koju treba traziti povecalom po mraku, da sam dusa od cure. Iako su od nekoga nepoznatog, te rijeci su me stvarno dirnule, jako…nije li to lijepo?
Isto tako…
Kako je istodobno cudan i lijep osjecaj kada se iznenada netko pojavi u vasem zivotu. Netko koga nikada niste bas previse dozivljavali, i mislili ste da je i obratno tako. A kad ono…nije. Kisa iz vedra neba. A ja volim kisu…ponekad. Lijepo je znati da tamo negdje postoji netko kome je stalo do vas. Netko kome ste u mislima. Netko tko bi dao sve…netko tko je toliko strpljiv, cak i kada je odbijen. Spreman je cekati…
Lijepo je to i ja se tome divim, ali zao mi je. Zao mi je sto ne mogu uzvratiti istom mjerom. Zao mi je sto ne mogu uzvratiti uopce, na nacin na koji bi on htio.
Necu, ne zelim. Necu vise tako lako dati sebe, prepustiti se nekome na takav, obvezujuci nacin. Ali ne zato sto se bojim, jer vise se ne bojim. Sada cak shvacam da ono i nije bio strah, vec podsvjesno uvidanje da je stvar u koju se upustam pogresna, da to nije ono sto ja zapravo zelim. Ali neprestano sam usutkavala taj glasic koji mi je govorio, i koji je bio toliko uporan, ali ja sam isto tako uporno odbijala slusati. I onda sam patila. Bila sam nesretna.
Ne mogu reci da sam naucila, ali pomalo stjecem tu vjestinu slusanja vlastitog srca i intuicije. Mislim da je to velika stvar, tako si vise povezan sa samim sobom i sa svojim unutrasnjim JA. A to je nesto nevjerojatno. Nesto duboko, duboko unutra. Nesto samo tvoje, mjesto gdje nitko ne moze doprijeti i gdje si uvijek siguran…tamo mozes saznati nevjerojatne stvari. :))))
Dakle…nisam rekla zasto ne mogu uzvratiti. Zato sto me ne usrecuju ti stalni povrsni pokusaji. Zbog njih sam nesretna. I osjecam se bolje ovako, sama. Ovako mi je tako dobro da ne moze biti bolje. Osim naravno jednog dana…kada se dogodi nesto, nesto vece od ovog osjecaja. Mozda ce to biti sutra, za mjesec, za par godina…kad god to bilo, vjerujem da cu, slusajuci svoje srce znati, znat cu da je dobro, i da je u redu. Moje srce ce mi reci da je zadovoljno i da se vise ne zeli vracati…da je sretno. :) a taj dan je sam po sebi nesto niti blizu niti daleko, a mozda cak nikada ni ne dode. Nema svatko tu srecu. Tada je mora pronaci negdje drugdje. I slusajuci svoje srce, bit ce sretan.
I ne zelim vise u svojoj glavi stvarati neku sliku o savrsenstvima, o idealnoj ljubavi, o idealnom nekome. Jer stvarajuci tu sliku, sama sebe obvezujem, uvjetujem svoju srecu. Jer ako ikada izgovorite rijeci “bit cu sretan kada…(se nesto dogodi) ” tada nikada necete biti sretni. Jer cim postavljate uvijete, stvarate sebi laku mogucnost da budete nesretni. Nekada se jednostavno ne treba previse truditi i forsirati da se nesto dogodi. Jednostavno zivite i radite sto volite…volite sebe i volite sve oko sebe. Na nacin na koji vi sami izaberete. Jer…kako je jednom rekao…ne znam tocno tko, ali netko pametan valjda: “covjek je sretan onoliko koliko sam odluci ”. nije li tako? Ja mislim da je. Ali samo ako odlucite prihvatiti da je to tako… :)
Pozdravlja vas sve Frulica
Post je objavljen 15.12.2004. u 22:10 sati.