covjece...boli me svaki pojedini misic u tijelu, glava...sve! stalno imam potrebu za istezanjem, da se rijesim tog osjecaja, ugodne boli, ali ipak boli...kad bih barem mogla lezati cijeli dan...

nakon dugo vremena, opet smo imali trening. situacija u klubu se malo smirila, ali nekako imam osjecaj kao da je to tek zatisje pred buru. cula sam nekih stvari od ljudi za koje uopce ne mogu vjerovati...neke osobe su se pokazale u svjetlu za koje sam mislila da nikada necu vidjeti. to je samo dokaz koliko se covjek moze prevariti u prosudbi drugih ljudi. mozda je najbolje ne prosudivati uopce...pa hajde, probat cu od sada tako.

neko vrijeme osjecala sam se jako lose zbog toga, jako me pogodila sva ta situacija i svaki puta kada bih pocela razmisljati o tome, plakala bih...ali, odlucila sam da vise necu razmisljati o tome, jer...ionako se uvijek zavrsi onako kako treba. ako zavrsi lose, tako je valjda bilo sudeno, a ako zavrsi dobro, tako je valjda bilo sudeno. pomirit cu se sa time, kako god zavrsilo. ionako ja ne mogu nista uciniti po tom pitanju, barem ne sama.

danas, trenirajuci nakon toliko dugo vremena, osjetila sam takvo ispunjenje i srecu...i shvatila sam da odbojku ne samo da volim, vec da je to dio mog zivota bez kojega nista ne bi bilo isto. toliko sam toga dozivjela zahvaljujuci sportu, toliko stvari iskusila, toliko toga naucila...naucila sam biti veoma tolerantna prema ljudima oko sebe, naucila sam biti smirena u burnim situacijama, naucila sam sutjeti i raditi kada treba i govoriti kada treba, te razlikovati te dvije situacije. naucila sam da, ako nesto zelis zbilja jako, uciniti ces sve ne bi li to postigao. naucila sam da motivacija i cvrsta volja zajedno s optimizmom cine cuda. naucila sam "stisnuti zube i sake" i ici do kraja. i sto je najvaznije od svega...naucila sam nikada ne odustajati. tko zna...da se nikada nisam bavila sportom, mozda nikada ne bih bila ova osoba koja jesam sada...i sada, ako sve to izgubim, ako se sve srusi...barem cu znati sto mi je to znacilo, i pamtiti cu to kao jednu od najljepsih uspomena i nikada ne zaboraviti. ali...iskreno se nadam i vjerujem, da cemo uspjeti. da cemo svi ostati na okupu i boriti se zajedno. kao sto smo to uvijek cinili! ja vjerujem u nas! :)

i na kraju, pozdrav jednom strahu...