Ja sam perfekcionista. Ne funkcioniram kako treba ako sve nije savrseno. Ako sve nije savrseno, nesretna sam. Ako mi uspijeva, presretna sam. To je kao bolest!
Ovisnost o savrsenstvu. Kazem vam, nije dobro…ali ima svojih prednosti. Ljudi se ponekad zale da, kada nesto obave, kada postignu cilj, da se osjecaju prazno. Neki to govore. Meni se to nikada ne moze dogoditi, jer ja…ispunivsi nesto osjecam takvo unutarnje ispunjenje, toplinu i srecu…jedva mogu podnjeti kako se dobro osjecam! Ali ne morate biti ovisni o savrsenstvu da biste se tako osjecali, naravno. Svi smo mi cudne biljke, svatko na jedan svoj bizaran nacin. Bas je dobro sjetiti se ponekad da smo posebni. Ne postoji nitko na svijetu tko je poput nas. Svatko je Alisa u svojoj zemlji cudesa. Svatko je mis u svojoj rupi i svatko radi na tome da se izrazi i istakne svoju posebnost. No, da biste je istaknuli, morate je biti svjesni. Mnogo ljudi to nije, pa za njih nikada ni ne cujemo, ne znamo. Osim ako su nam najblizi susjedi ili nesto slicno, pa ih moramo primjetiti, htjeli mi to ili ne.
Zelite li da se za vas cuje? Ja zelim, ali ne predaleko. Ipak, dovoljno daleko. :)
Jedno sam se vrijeme, pisuci postove, pitala…razumije li itko bit onoga sto zelim reci kada pisem. Da li netko zbilja cita, ude u moje rijeci i shvaca ih, ili to bar pokusava? Ili samo dode, preleti pogledom preko povrsine, ostavi komentar, samo da obiljezi mjesto svojim potpisom, kao znak da je bio ovdje, i ode?
Ja ne pisem da bih bila shvacena, da bi netko dubio nad time sto ja to zelim reci i kako sam to mislila…ne. Niti pisem da bih se svidjela nekome. Tako sam barem mislila, da…jesam. Ali nije bas tako, ne potpuno. Jer…sada kada znam da me netko cita, shvaca, vidi…svida mi se to. I cini da se osjecam nekako ugodno zadovoljno, sretno. I nije li licemjerno nakon toga, jos uvijek tvrditi da mi je svejedno?
Zelim ostaviti traga. Zelim nekome biti prijateljica. Zelim s nekime dijeliti nesto…dati malen dijelic sebe. Jer…ako nesto dijelimo s nekim, cinimo to besmrtnim. Jer ta osoba daje djelic sebe, kojemu sam ja dala svoj djelic, drugoj osobi, a ta osoba drugoj…Tako na neki nacin, tvoje postojanje nikada ne prestaje, barem dijelic tvog postojanja. Zivi vjecno.
I opet…ovaj post nije o necemu posebnom, naizgled. Ali jest…ovaj post je samo djelic onoga sto zelim reci. A to je mnogo.
Zeljela bih ovaj post posvetiti jednoj posebnoj osobi. Koja je na jedan sasvim istodobno bizaran i obican nacin, osvjetlala jedan dio moga srca. I daje se do znanja, da sa potpunom slobodom smije zauzeti taj jedan djelic moga srca i staviti na njega pecat slova P- kao prijateljstvo. Ancica uopce ne bi imala nista protiv.
I Ancica kaze, Hvala. :))))))
Post je objavljen 27.12.2004. u 21:32 sati.