U mom zivotu postoje razdoblja, to jest vremenski periodi kada kao da nista ne osjecam. Osjecam se tako prazno, bez nekog nadahnuca, bez necega sto me podize. Tada obicno nisam poletna niti imam neke velike zelje koje me pokrecu. Sve je tako obicno, normalno. Glavom mi ne prolaze nikakve neuobicajene misli koje me muce, ne postoji nesto sto me kopka i sto moram doznati, rijesiti, ne vidim izazov ni u cemu, ne gledam u nebo, sve mi je tako ravno, svejedno mi je za sve, ne dirne me pjesma koja bi me inace odusevila ili rasplakala. Sve je tako bezbojno…mrzim to! Sve je totalno drugacije nego inace! Inace nisam takva. Inace u mojoj glavi uvijek postoji nesto neuobicajeno, nesto o cemu nitko drugi iz moje okoline ne razmislja (iako ja to ne mogu znati, ali jednostavno volim imati nesto svoje, pa razmisljam na taj nacin, mozda je sebicno,ali mene to veseli), gledam u nebo svaki dan, osjecam se poletno, zivo, vidim izazov u svemu i spremno ga prihvacam...Ne volim osjecaj da zivim dosadnim zivotom, jer ne zivim! Bar ne u svojoj glavi. Nimalo ne razmisljam na nacin koji bi moj zivot cinio dosadnim, a i u sasvim nekom obicnom, najnormalnijem dogadaju, ja vidim nesto neobicno, zanimljivo. To je moj nacin i ja to volim jer…to me pokrece, to me potice da trazim vise, da idem dalje, da idem u sirinu.
Obicno mi kazu da previse filozofiram. To je zato sto volim puno razmisljati, o svemu. I kad me netko nesto pita, ja mu odgovorim na svoj nacin. Nekome je mozda to naporno, nekome zanimljivo, nekome dosadno…ali to sam ja. I ako me volis zbog mene kakva ja jesam, dobro, drago mi je, sretna sam zbog toga. :) Ali, ako me takvu ne volis…dobro. Nista tu ne mogu. Ne zelim mijenjati sebe na taj nacin. Vec samo onda kada je to potrebno, kada ja osjecam da trebam.
Sada je ono neko razdoblje te neke moje psihicke ravnodusnosti…i zato ne pisem. Sad pisem samo zato da nesto napisem, a to je glupo.
Nedostaje mi ona ja, kakva sam inace.
Nedostaje mi ona radoznalost. Tko mi je to ucinio? Sto mi je to ucinilo?
Zelim sebe natrag…

Zasto su ljudi nesretni? Imaju sve, a sretni nisu, nisu zadovoljni, nesto fali, nesto nedostaje…ne osjecaju se dobro
.
Hoda ulicom prepunom ljudi, ide sa posla, sa dobrog posla, zaraduje puno,sve je super….osim…ne.

Prolazi ispod ulicne lampe, na licu mu je osmjeh, kao od gume, a dok ga tama okruzi…osmjeh se gubi. zamjenjuje ga bezizrazajnost praznine. Jer on jest sam…sasvim, potpuno prazan…ta cemu se vraca? Razmislja…gleda u pod dok koraca bucnom ulicom, pogled mu se gubi u cesticama betona, ali on ne vidi nista…samo tu prazninu. Pa sta onda, trzne se tada. Mogao bi otici u prvi dobar ducan sa tehnikom i kupiti jedan dobar novi televizor, najnovija tehnika. Onaj u stanu stari mu je vec postao i premali, ta i svako vece gleda u njega…kako netko moze imati isti tv cijela 3 mjeseca? Ne, ne…treba mu nesto novo, nesto uzbudljivo. Zivot mu je postao tako jednolican…treba mu novi tv, mozda uzme onaj sa plazmom…ne zna.

Kupio je televizor. Sjedi u udobnoj fotelji, misli kako je sretan, kako mu je dobro…kako li je sretan…je li? Zaista…ne zna.

Osjeca udobnu fotelju, na kojoj sjedi sam…potpuno sam. Samoca je ta toliko teska, pritisce mu srce…zeli da vristi, pozeli razbiti nesto, mozda novi televizor…pritisce ga, kap po kap…krvari…zasto? Ne zna…

Lezi u postelji, osjeca miris novog omeksivaca…toliko mu je poznat taj miris, ali…sve je u magli, pogled mu je krvav…suze koje ne klize, samo stoje…nema ih, on im ne dopusta da budu videne…njemu. Kome? Tko ima da ih vidi? Boji se, ne zna…

Zeli pobjeci, pozeli istrcati iz stana, pozeli trcati…tamo gdje sunce grije, gdje osjeca, gdje vidi…da sunce vidi njegove suze, da ih osusi…da vjetar odnese miris omeksivaca i kaze mu…sto je bilo? Zasto si sam, zar? Zar si zaboravio? Ne budi tuzan kaze mu oblak bijeli…ne budi…ovo je svijet samaca, svi smo sami…svi smo nevidljivi…oblak sam ja, zivim sam…sam. Ti nisi oblak…ti si…nisi samac. Zlatna ptica doleti, ugrabi ga i ponese…krv…nestane, on lezi…ustaje i ugleda, ugleda ga…ustaje i prilazi mu blizu. Jezivo je…staklenast pogled uprt u njega…mutan pogled pun spokoja…prima ga za ramena…struja ga prozme, struja osjecaja…i opet jeza…pozeli vristati…i budi se. Ona je jos uvijek tu, suza mu klizne niz obraz. Oprosti…kaze on. I utisne joj u obraz najnjezniji poljubac…
Sto? Je li sve bio samo san, sve? Ne zna…on misli da ne zna…ali zna. Jako dobro zna…

Odlazi u boravak. Novi televizor jos je uvijek tamo….

Jedan red ispisah u pijesku na ostrvu, pretocivsi u njega sav svoj um i dusu.
U vrijeme plime dodoh da procitam zagonetku
Ali na obali ne vidjeh nista osim glupost svoju.

Sada se koncentriram. Sada zmirim. Sjedim, smirena…lebdim…ne, nece uspjeti, ne ovaj put.
U posljednje vrijeme sam stvarno napeta, nikeko ne mogu uhvatiti ovaj ritam koji mi je nametnut pocetkom skole. Ne mogu se organizirati. Ne ide mi bas odredivanje prioriteta pa zbog toga imam problema sa stizanjem stvari u roku. Svaki put odlucim da cu napravit sve odmah, cim stignem kuci, ali jednostavno nemam petlje. Kao da mi klizne iz ruku odlucnost koju obicno posjedujem. Ostavlja me na cjedilu. Ja sama sebe ostavljam na cjedilu. I jos jednom je tako,sada. Pisem ovo umjesto da pisem zadacu iz hrvatskog, jer mislim da ce mi pomoci da sredim misli. Ako stavim sve na papir tako mi nece moci pobjeci. Ili je svejedno, sve je u mojoj glavi? Da, sve je u mojoj glavi. I ako sada odmah nesto ne ucinim s time, necu nikada. I zato…odmah sada idem pisati zadacu i odmah sada idem odrediti prioritete kojih cu se drzati. Ali zao mi je samo sto necu pisati sada o onome o cemu sam htjela. Budem jednom, kad uhvatim dovoljno vremena. Papir zbilja trpi sve i pomaze, kako kazu. Ocito da je tako…

Ne mogu ti reci, jer izgubit ce smisao. Ne trazi objasnjenja, ne mogu objasniti na nacin na koji bi mogla shvatiti. Ne gledaj me s upitnikom u ocima, ne mogu ti odgovoriti, pomoci ti da shvatis. Kao da to uistinu i zelis…sumnjam bas. Zelim da ovaj svijet u meni, ostane netaknut, jer on je jedino moje sto jos imam. Jedino on jos nije unisten grubim rijecima i nasilnim nastojanjima da u njega prodre mutno svijetlo lazi i pretvaranja. Zelim da moja iskrenost ostane cista i jasna, moje oci bistre poput najbistrije vode, najcisceg, najdubljeg i najplavijeg jezera.
Ne mogu te gledati, gadi mi se tvoja laz, tvoj patvoreni pogled i svi tvoji postupci obavijeni u varku, jednu veliku varku koju nazivas zivotom, ne mogu gledati…ne mogu slusati te rijeci izgovorene tonom mutne dislociranosti, ali na skrovit nacin upucene osobama koje zelis izmanipulirati radi vlastite dobiti, radi vlastitog osjecaja zadovoljstva da si opet u pravu, iako zapravo nisi, jer sve je to laz i laz ce ostati…nisi u pravu. Ljepota postoji. Mozda ne vjerujes u nju jer nemas osjecaj, mozda je nema u tebi. Zasto?? Sve dok se ne odlucis promijeniti. Ne zelim da zagadis moj svijet svojim lazima i prijevarama, zato ti ne dopustam niti da ga vidis, ne smijes saznati za njega. Bojim se manipulacija i protiv toga straha samo istina jest moje je oruzje. I ne dopustam si da se bojim, zato govorim istinu i samo istinu, ne dopustam da me tvoja laz zavede. Zasto varas samu sebe, zasto se uvlacis u tihu jazbinu pretvaranja i sitnih ogovaranja koje prodiru u samu srz ljepote i razdiru ju, divlje trgajuci zubima. Zasto uzrokujes toliko boli, zasto nastojis biti savrsena glumica u savrsenom trileru, vuka i zrtve? zasto opravdavas postojanje zla, tajne, misterije. Zasto to ne radis tako profinjeno, zasto to ne radis s razlogom, zasto je sve to za tebe samo igra, da dobijes sto zelis. Zasto zavodis druge na svoju stranu, da slijede putem miris krvi i pohlepe. Zasto kad pogledam u tvoje oci vise ne vidim niti upitnik, vec prazninu? Ne zanima tebe, ne zanima…to je bila jos jedna laz. ne ona naivna nevina laz, kao istina zaodjevena u beletristicku formu, vec pokvarena laz zaodjevena u ruho najvece prozirnosti i janjece koze? One ljepote koju sama ta laz razdire.
Ali ljepota se ne gubi, ona ostaje tu, uvijek. Jer, jaca je od svega sto je pohodi, pohodi u zelji za smaknucem. Ne…ljepota je vjecna jer zivi u nama, u mjestu koje je nedodirljivo, koje njegujemo, koje zalijevamo mirisnim vodama ugodnog, prekrasnog postojanja. Postoji…
Postojim…kao i moja osoba. Kao ja postojim. I sve u meni mirise na istinu. I moja istina dobiva smisao i vrijednost, u borbi protiv tvoje lazi. Jer, istina samo izrecena stoji sama za sebe i nema drugog smisla osim da to bude, izrecena.
U njoj je sva plemenitost, sva odvaznost, sva nada.
Gdje je tvoja prava istina, reci mi?
Ne, ti opet porices postojanje icega takvog. Ne postoji uopce potreba za raspravom ni o cemu takvom, pa ti jesi istina, zar ne? Da te ne diram? Da te pustim u miru? To mi tvoj pogled govori dok iz njega sijeva mrznja. Oluja osjecaja. U miru…ne znam da je bas tako. Ima li ikada mira onaj sto lazi govori. Svijetu, sebi? Laz nikada ne miruje, ona nikada ne stoji sama po sebi, ona raste. Mala laz mozda nije lako videna, ali ona raste…i jednom ce narasti tako dugacka i velika da ce je svi moci vidjeti. Sto ces tada? Cime ces je pokriti? Hocu li ti tada trebati? Hoce li ti tada trebati moja istina, moja utjeha? Ne znam hocu li ti je tada moci dati…

Pitam se, kako to ne boli?
Zao mi je, iskreno mi je zao, jer voljela sam te. Voljela sam tu osobu koja si nekad bila…ili je i to bila laz?
Hocu li ikada upoznati pravu tebe, hocu li ikada? Bas i ne znam…

Mislila sam, osjecat cu se bolje ako imenujem ono sto me muci. Mislila sam, bit ce bolje ako to jednostavno nazovem lazi. Ali ne osjecam se dobro…ne jos. Jer osjecam kako ta laz, koju sam sada imenovala, jos vise pritisce moja krhka leda.
Neko vrijeme mislila sam da sam jaka. Ali bojim se, iznenada. Ne znam sto mi je ciniti.
Ne znam…
Da li da stanem sa strane i stopim se sa krajolikom, da preuzmem ulogu pasivnog promatraca? Ili da ne promatram uopce, jer ne zelim to gledati, ne zelim da moje oci to vide, da upamte… Da li da ignoriram, da odbijam sve uloge koje mi namece? Ali recite mi kako…jer ja ne znam. Bojim se suociti jer me strah da me njena laz ne proguta. Da ne prodre u moj svijet.
Jesam li kukavica?
Ne znam…

Leptiri su gusjenice s krilima. Svatko ce odgurnuti malu, dlakavu gusjenicu sa svoga puta. Ali svatko ce se diviti sarenom leptiru. Leptiri su lukavi. Pretvaraju se da su lijepi, a zapravo nisu nista bolji sada kao leptiri nego su bili onda kad su bili gusjenice. Gusjenica je zderala list i puzala po njemu sve dok ga ne bi unistila. Leptir leti i zdere listove sad tu sad tamo i sve ih unisti. A pretvara se da je leteci cvijet. Leptir je lukav.

U Palestini postoje dva jezera. Jedno je slatkovodno i u njemu zive ribe.obale su mu ukrasene zelenilom. Stabla sire grane nad njim i produzuju zedno korijenje kako bi se napila te ljekovite vode.
…Rijeka Jordan to jezero puni bistrom vodom s okolnih brezuljaka. I tako se ono smijesi na suncu. A ljudi uz njega grade kuce, ptice svijaju gnijezda; i svaki je oblik zivota sretniji jer se nalazi upravo ondje.
Rijeka Jordan potom tece prema jugu i ulazi u jedno drugo jezero.
Ovdje ribe ne iskacu na povrsinu, ovdje ne susti lisce, nema pjesme ptica, nema djecjeg smijeha. Putnici odabiru neki drugi smjer, osim ako im se silno zuri. Zrak je nad tom vodom tezak, a ne zeli je piti ni covjek, ni zivotinja ni ptica.
I u cemu je ta silna razlika izmedu dvaju susjednih jezera? Stvar nije u rijeci Jordan. Ona i u jedno i u drugo donosi istu kvalitetnu vodu. Nije stvar ni u zemlji na kojoj se nalaze; ni u krajoliku oko njih.
Evo u cemu je razlika: Genezaretsko jezero prima, ali ne zadrzava rijeku Jordan. Za svaku kapljicu vode koja ude u jezero, jedna iz njega istekne. Davanje i primanje jednakih su razmjera.
Drugo je jezero lukavije i ljubomorno gomila ono sto prima. Ne dopusta da ga u iskusenje dovede nekakav velikodusni poticaj. Zadrzava svaku kap koju primi.

Genezaretsko jezero daje i zivi. Drugo jezero ne daje nista. Nazivamo ga Mrtvim morem.

Na ovom svijetu zive dvije vrste ljudi. U Palestini postoje dva jezera.

« Biste li mi, molim, rekli u kojem bih smjeru trebala nastaviti?»
«To uvelike ovisi o tome kamo zelis stici», odgovori joj Macka.
«To mi i nije osobito vazno.» rece Alica.
«U tom slucaju nije vazno ni kamo ces krenuti», rece Macka.

Iz Alice u zemlji cudesa

Pripremila sam vam (wowc koji sluzbeni izraz, a mozda ipak i nije), jedan tekst, to jest jednu pricicu koja bi vam mogla razvedriti dan, meni definitivno je…Naime, prica nije napisana od moje ruke kao autora, vec je od moje ruke samo prepisana iz jednog skolskog lista koji se sasvim slucajno nasao u mojim rukama, jednog skolskog dana u skoli. Kad sam stigla do doticne pricice, udrio me neki pomahnitali napadaj smijeha, nakon kojeg su me cijeli dan boljeli moji uspavani trbusljaci.(iz postovanja prema autoru i doticnima, imena u ovom prijepisu su izostavljena).
Procitajte, svidjet ce vam se…ako imate imalo onog neceg djetinjeg u sebi. :)

Za dobro raspolozenje od ranog jutra:

Nedavno je, izasavsi nakon zvona iz 4.a razreda, prof XX. ostala osupnuta ugledavsi na hodniku skole- govno! Pravo, pravcato govno! Njegov oblik bio je pomalo zbunjujuci, ali miris definitivno nije. Ucenici 4.d oko njega su napravili lagani polukrug, smijali se ko hijene i potajno se nadali da ce netko od profesora u njega ugaziti. Nakon sto je zbornica obavijestena o incidentu koji je izazvala ova mala intervencija u prostoru- doslo je do prave konsternacije. Sam Sherlock Holmes ne bi nasao odgovore na sva pitanja koja su se nagomilala: Cije je? Je li ljudsko ili zivotinjsko? Jesu li se kakvi cucki zeljni znanja spancirali po skoli? Kakvog je to govno oblika? Je li doneseno ili tamo ucinjeno? Pa kako ne znate? Je li formirano kao Mr. Hanky ili je spljosteno, baceno, skeljeno…? Tko su bili dezurni ucenici? Imaju li alibi da to nije njihovo djelo? Dobro, taj mali je nosio oglasnu knjigu, ali dobar je dak, ne vidim razloga zasto bi on…Voditeljica turnusa promptno je nazvala spremacice da taj nesretni drek pobereju, ali su odbile poslusnost: jedna je tvrdila da za takvo sto nije osposobljena, druga da je za takvo sto premalo placena, treca da za to nije opremljena (naime, neki revolucionari jos uvijek odbijaju dati na Skolskom odboru odobrenih sto kuna za potrebe opremanja skole i tekuce troskove)…Na kraju je nesretno govno ipak skupljeno, hodnik je dekontaminiran, a ucenici su jos dugo, dugo (sve dok se na obliznjim zgradama nisu pocela paliti svjetla) zalili za drekom koji je stvorio takvu pomutnju, u skolu unio dasak pustolovine i nepredvidljivosti i otvorio niz retorickih pitanja: Zar je prosvjeta to zasluzila? Nije dosta kaj su nam primanja mizerna, kaj nas na svakome koraku degradiraju- nego nam jos po skoli i sereju…

Nije li legendarno?

Covjece…pa mora da je ono stvarno samo faza, jer proslo je samo tako. Valjda ne smijem dugo vremena provesti sama, gledajuci filmove koji jos i povecavaju intenzitet osjecaja, o tolike usamljenosti. Ali koristilo mi je to, stvarno. Svaki put, iako je tesko u tim trenucima, koristi mi. Na neki cudan nacin koji razumiju samo oni koji su dozivjeli isto, jer nemoguce je objasniti.
Cudna je stvar, ljudi moji dragi, najdrazi, koju sam ja saznala danas. Zaprepastilo me saznanje da “teorija” o djevicanstvu Svete Djevice Marije, zapravo nije istinita i da je zapravo samo greska u prijevodu koji su iz nehaja pocinili Grci. I sad…pa, ovaj, ja sam malo zaprepastena i zbunjena u isto vrijeme, zbog stoijednog pitanja koje je niknulo u mojoj glavi iz te jedne, o tako ne toliko vazne informacije. I tek sada ja saznajem o tome, sa svojih nedavno navrsenih sedamnaest godina?! To je kao da su mi do sada nekim cudom uspjeli zatajiti da djed mraz ne postoji, pa je netko iz nehaja, iliti u ovom slucaju zbog svoje duznosti iliti profesije otkrio tu “tajnu”. Znaci li to da Isus ima brace? Jer, ne vjerujem da je u ono vrijeme bilo ikakvih kontracepcijskih sredstava, ( hm…ako ne brojimo zivotinjsko crijevo, ali ne drzite me za rijec, to sam isto danas cula u bujici komentara nakon brojnih pitanja o vec spomenutom, nda.). No, znate sto, mislim da sam ipak preumorna za ovakvu temu, a mislim da nije bas pouzdana za otvorenje rasprave, no ako postoji netko tko ima neko stalozeno misljenje osvemu tome, neka mi pomogne staloziti moje, da budem spremna na iducem satu etike. Ooo da. Evo vec i druge teme! Naime, znate da se u srednjoj skoli postavlja pred vas izbor jednog od dva izborna predmeta. To su vjeronauk i etika. I sada…mi pod etikom moramo raspravljati o Kjizi postanka. Nije li to vjerska tema? Mislim, ja jesam vjernica i nemam nista protiv toga, ali sam vjernica na drugaciji, na svoj vlastiti nacin. Mislim da je intenzitet vlastite vjere koji sami njegujemo, mnogo veci i jaci, nego kada nam netko prica i uci nas kako trebamo vjerovati. I ta crkva…ma brrr. Veliki sam protivnik, pogotovo nacina na koji svecenici prodaju vjeru…doslovno prodaju! Kao da smo u starom vijeku, zar nije?!
No, i ovo je prezahtjevna tema za moje, o tako umorne, mozdane vijuge….mozda drugi put dovrsim ovu temu, to jest, raspisem o njoj malo opsirnije i objektivnije. Jer…ima li sto gore od subjektivnih sudova i zakljucaka?

Laku noc ljudi moji, dragi, najdrazi. Saljem vam puse i vjerujem u vas!!
Ne ide mi bas njemacki pa ovo vjerovatno nece zvucat tocno: gutte Nacht!

Luv ja all! :))

Ne dopusti da te prevarim. Ne dopusti da te zavede moja maska. Jer nosim masku, nosim ih tisuću, nosim maske koje se bojim skinuti, a nijedna od njih nisam ja. Pretvaranje je način, umijeće koje je meni prešlo u naviku, ali ne daj se prevariti.
Odajem dojam da sam siguran u sebe, da je kod mene sve vedro i jednostavno, kako vani tako i unutra; to je samopouzdanje moj zaštitni znak, a mirnoća je igra u kojoj sam najbolji i voda je mirna i ja imam nadzor i ne trebam nikoga. Ali ne vjeruj u to, molim te, ne vjeruj u to. S tobom dokono blebećem slatkim tonovima površnog razgovora. Govorim ti sve što zapravo nije ništa, ništa od onoga što u meni viče. I stoga, dok izvodim svoju rutinsku točku, ne dopusti da te moje riječi zavaraju. Molim te, dobro slušaj i pokušaj čuti što ne govorim; što bih volio moći izraziti, što, zbog preživljavanja trebam reći, ali ne mogu. Ne sviđa mi se to skrivanje. To iskreno ne volim. Ne sviđaju mi se površne i lažne igre koje igram. Uistinu bih volio biti iskren, spontan i dosljedan sebi; ali moraš mi pomoći. Moraš mi pomoći tako što ćeš me držati za ruku, čak i kada izgleda da želim ili trebam sve samo ne to. Kad god si ljubazan i drag i kad me potičeš, kad me god pokušavaš shvatiti jer ti je istinski stalo, moje srce dobiva krila. Vrlo mala krila. Vrlo slabašna krila. Ali ipak krila. Uz tvoju senzitivnost, suosjećanje i moć razumijevanja, u stanju sam uspjeti. Ti u mene možeš udahnuti život. Tebi to neće biti lako. Dugotrajna uvjerenost u bezvrijednost podiže jake zidove. Ali ljubav je jaka, jača od jakih zidova i u tome je moja nada. Molim te, pokušaj srušiti te zidove čvrsto stisnutim šakama, ali i obzirnim šakama, jer dijete je vrlo osjetljivo, a ja sam dijete.
Tko sam ja, možda se pitaš. Jer ja sam svaki muškarac, svaka žena, svako dijete…svaki čovjek kojeg susretneš.

Osjecam se tako samo, tako usamljeno…U pozadini svira R.E.M, At my most beautiful,to mi je njihova najdraza pjesma. Moja pjesma…govori o svemu sto zelim. A to je tako malo. Ali…tesko je naci. Bojim se. Nemir, tuga…sve je tako povezano, kao da nema granice koja dijeli srecu od tuge. Tuga ili radost? Oboje. Strah, glupost? Oboje. Hrabrost ili ludost? Oboje! Ovaj svijet je tako velik, ali dok trazis nesto…postaje sicusan jer svakim danom sve vise gubis nadu da ces to pronaci, i tada…svijet je sve manji. Znam…znam da ako nesto stvarno zelis, ne bi to trebao traziti, da ce jednom doci samo. Ali…sto ako ne dode nikada? Bojim se. Place mi se. A ne mogu plakati. Ne mogu…sve se prelijeva u meni. Svi osjecaji postaju jedan, potpuno zbunjujuci. Sto uciniti kad ti ono sto si mislio da je ono pravo i odlucis da ces stvarno dati sve da opstane, a onda shvatis da nemas ni prilike za to? Kako odagnati strah koji pobuduje spoznaja o nesavrsenosti necega za sto si mislio da je savrseno? Kako unijeti sebe u nesto sto nije sigurno? Znas da ces biti povrijeden, a ipak to cinis. Znas da ides protiv svojeg srca, za razumom, a ipak, ipak to cinis. Zasto…zasto u zivotu nista ne moze biti jednostavno? Zasto ja ne mogu razmisljati na taj nacin da budem jednostavna i da mi sve u zivotu bude lako? Zasto mucim sebe trudeci se biti nesto vise, za sebe i za druge? I zasto se to na kraju ne isplati…zasto je tuga toliko tiha?
Isplati se, za svaki osmjeh kao nagradu, za svaki zahvalan pogled…jer ja sam tu. Ja sam ovdje jer je On tako htio, i tu sam da…zivim i radujem se svakom novom danu, trazim izazove, gledam u ljude, slusam ih, razumijem…stvarno razumijem. I tu nema nista lazno. Nema sakrivenog svijeta koji je nastao u namjeri da odbacim ljude i pustim ih same, kao sto sam ja sada sama, sa samom sobom. Sa svojom dusom. Jer ja odlazim u svoj svijet snova da bi normalno zivjela u stvarnosti, da bi opet mogla biti tu, za njih. To je moj melem za dusu. I neki meni dragi blogovi…stvarno su mi promijenili pogled na neke stvari. Sve vas toliko volim da bih vas mogla citati neprestano. Sve je tako iskreno i jednostavno, a toliko duboko… Jedan pametan decko :) na svom blogu je pisao o svojoj dusi i o sebi i mislim da je jako lijepo to napisao, osjetila sam to, dubinu tog teksta…u potpunosti. Prozeo me osjecaj osamljenosti, ali i istinske radosti, stoga sto proizlazi iz jedne jedine prave istine. Svako bice umire samo, sve sto mu ostaje je dusa. On sam. Cijeli zivot i nakon smrti. Mi smo sami sebi najbolji prijatelji. Jedino mi, sami sebe razumijemo u potpunosti. Nije bas nesto sto je radosno, vise je nekako, neznam…tuzno i svecano.
I zao mi je sto iznad ovog posta lebdi neki osjecaj tuge u zraku, i neka smetenost. Neznam…valjda sam sad u toj nekoj fazi. Puko me neki film i sad mi je nekako sve u tom tonu. Mozda nisam ni trebala objaviti ovaj post. Ali, ne zelim lagati sebi, jer ovaj blog na neki nacin i jesam ja sama.
Ne bi mi trebalo biti zao jer se ne pretvaram. Svatko nosi jednu malu tugu u sebi, koja s vremena na vrijeme proviri van. Ponekad nas zanese, ponekad nesto odnese, ali uvijek nesto donese.

Mozda zato mogu reci: danas sam bogatija za jednu tugu…

Sretna sam. Ima li sto ljepse od cinjenice da tako male stvari toliko vesele? Mislim da nema. Dok podignem pogled nocu i on se izgubi u onom, o toliko poznatom, tajanstvenom beskraju zvijezda. Zvijezde…nije bas da su sitnica, ali pogled na njih broji se kao jedna od tih silnih malih stvari koje toliko vesele i ponesu nas visoko, do samih zvijezda. Ponekad volim dok sam sama vani i secem kroz noc, sama sa svojim mislima i nebom iznad sebe. Toliko volim taj osjecaj ugodne samoce, kada cujem sama svoje misli koje lebde po zraku poput najljepse melodije. A tek taj ugodni osjecaj tisine pomijesane sa tamom stvara najugodnije kombinacije boja koje noc moze stvoriti. Tada zaronim u svijet vlastitih snova, zelja, u svijet ljubavi koja vristi za izlaskom van, svijet ceznje koja vapi za utjehom, svijet tuge koja place za necijim zagrljajem…I ja sama,u vrtlogu svega toga, u vrtlogu zivota. Tako malo treba za srecu. Neka prica koja nadahnjuje, ili cak samo takve rijeci, poticajne, dovoljne su da u nekoga probude ono sto je dugo spavalo u njemu- zelju za zivotom! Ali onu pravu zelju za pravim zivotom kojeg zivi svaki onaj koji se usudi prepustiti istome. Budite sretni i ne zaboravljajte svoje snove! Laku noc.

Svaki dan u tjednu
Odlucila bih biti u raskoraku
S drugima
I u dodiru sa sobom…
Umjesto da idem ukorak s njima
I protiv
Sebe.

Ok, evo ga. Sad bas slusam californication od peppersa ( o Boze, koliko dugo nisam cula tu pjesmu) i mislim da je osjecaj dovoljno dobar. U pozadini se cuje hrdanje glodavca. Mog glodavca. Zeca glodavca. Znaci- moga zeca. :)) ooo…da. Zec. He heh.

Moje drage, najdraze frendice poklonile su mi zeca, pravog pravcatog zivog zivcatog od krvi i mesa (i dlake) preslatkog krasnog svjetlosivog zeca. Malo je plah i malo ga je jos strah,ali takvi su uglavnom zecevi, zar ne? Covjece…to je bilo iznenadenje, svojsko. Pazi ovo: zvono zvoni, ja se vucem do vrata i otvaram. Na horizontu- moje dvije frendice i…ogromna kutija zamotana u narancasti papir sa velikom zutom masnom. Ispocetka mi nista nije bilo previse cudno, ali dok sam primila cudnovatu kutiju u ruke i osjetila kako se tezina prevaguje s jedne strane na drugu (ovisi na koju stranu nagnem) i dok sam osjetila neko “vibriranje” iz unutrasnjosti, stvari su pomalo postale cudnovate, kao i sama kutija (a i njen sadrzaj). U neizvjesnosti sam derala papir bez osjecaja “za deranje pod pravim kutem”, a kad sam rastvorila sva cetiri kartonska poklopca, docekao me umiljat pogled jednog para preslatkih navlazenih ociju (mora da se jadnicak namucio putem jer nije imao zraka, pametnjakovicke moje nisu se sjetile ustupit mu par otvora kroz koje bi mu dolazio zrak, ajd pameti!). Moje je iznenadenje bilo vece od njegovih, o tako velikih sjajnih ociju. Zapravo…nije bilo ravno ni najravnijoj ravnici na najravnijoj ravnini (ovo nema smisla, ah, znam). Preplavio me osjecaj neobuzdanog, prevelikog obozavanja istog trena kad sam ugledala to malo plaho stvorenje, kako za stvorenje, tako i za moje cure jer, dale su mi najljepsi moguci rodendanski poklon. Najljepsi moguci! Hvala vam cure moje! :))

Obozavam zivotinje, jednostavno ih prevolim. Skinula sam si s neta nesto o zekanima, da znam kako da svog, kao prvo odrzim na zivotu, i kao drugo, da mu pruzim svu potrebnu njegu i paznju kakvu bi zec mogao pozeljeti. Moj zeko! I kazu da su zekani vrlo pitomi, dragi, veseli i inteligentni kucni ljubimci. :))

Posto je zeko jos jako mlad (neznam koliko tocno, raspitat cu se kod izdavaca :) ), hm…moglo bi se reci da je jos i ne naviknut na novu okolinu i nove ljude. Pa je, posto sam ga pustila u prvi pohod po svojoj sobi, prvo veoma zivo trckarao i skakutao po, o tako mekom tepihu :), pa se onda zavukao u neki kutic i obavio to tamo. Oooo…da. Tako je. Ucinio je to, ko iz puske! I onda sam ja morala razmakivat sve ormare i premijestat planine da bi dosla do te tocke, koja se vec rasirila u lokvu, i uklonila taj dokaz zekinog “nagonskog zlocina”. Jadni zeko, naravno, nije nista kriv, ali recimo da to nije prvo sto bi moja mama pomislila kad bi ugledala prizor (amo srece sto nije).

Zeko mi je stvarno uljepsao zivot svojim boravkom ovdje…kad ga pogledam, sve moje musice nestanu, izgubim se u tom, o tako barsunasto mekom krznu, a pogled mi se utapa u milini njegovih ociju. Hmph…nije valjda da sam se zaljubila u zeca?? He heh. Ma nije moguce. :)

Naime, zekan jos uvijek nema etiketu. Ne zna mu se ime (hm), dob, porijeklo, a niti spol bas nije definitivno siguran. No, dobro. Zasada ime. Neznam…ime. Nemam inspiracije. Ako netko slucajno ima neko rijesenje, to jest inspirativnu ideju, molim ga neka to podijeli sa mnom. Lijepo molim. Mora imat ime dostojno njega samoga. O, da, tako je. Bila bih mu very mucho zahvalna, stvarno. H E L P!
A u meduvremenu…moje mozdane vijuge ce i u snovima obradivat ideje (koje mi jos nisu pale na pamet). Noc, noc…

napisala sam prekrasan post o svojem novom prijatelju i on se...pa, jednostavno se izbrisao! nekud je netragom nestao! "o dovraga i bestraga!" i sad...toliko sam tuzna, da, kad sam pocela pisati ispocetka, nisam vise imala onog osjecaja koji bi me potaknuo da napisem jos jedan takav prekrasan post. i taj je osjecaj nestao, bez traga...i sad sam jos vise tuzna. ali ne toliko da necu opet pokusati ponovo, ali vjerujte mi, danas ne. mooozda. tako da...o mom novom prijatelju, drugi put! morate samo znati da je jaaako sladak. malo je sutljiv, ali citamo se mi vec pomalo. bit ce to dobro saveznistvo. :))

morala sam...jednostavno sam morala promijenit skin bloga!! svrbilo me to. i mogu sasvim sigurno reci da mi ovo mnogo vise odgovara. svida mi se. ovo je meni moj vlastiti poklon za rodendan! he. :) jos samo kad bi mi bracek nabavio taj photoshop da mogu prilagodavat slikice pa ih pometat tu...to bi bilo savrseno. zna li mozda netko neki drugi prog gdje se moze mijenjat velicina slika? svaka pomoc je dobro dosla, a i svaki najmanji savjet. hvala vam ljudi, unaprijed!
jos cemo se mi cut danas, cim ulovim vremena, da ispricam kako je prosao "the B-day". zasada ne bas toliko dobro, jer ni moja vlastita krv nije se ujutro sjetila da sam upravo danas prije 17 godina dosla na ovaj svijet, placuci. hm...sad sam se sjetila i mislim da je pomalo istina ono sto kazu: "da je zivot sretan, covjek se ne bi rodio placuci". zar ne??
no, nema beda. covjek sam stvara svoju srecu i nesrecu, ovisi kako percipira i kroz kakve naocale gleda svijet, tako da smo sami krivi ili zasluzni koliko je imamo (srece i nesrece).

sanjala sam cudan san. da sam se vozila u autobusu koji je bio objesen na onom velikom balonu, i letjela sam. i onda je odjedamput, spaga na mojoj strani pukla...tko zna, znaci li to nesto?? neznam.

Prvi dan skole i vec se dogada, vec je navalila! O da, predraga nasa pedagogica, miss dosade, kraljica losih ideja, podla buha, gnjavatorica, ma kako god zelite! ide mi na zivce! Prvi dan i vec sam dezurna, i to ne samo danas, vec 2 dana za redom, znaci i sutra sam dezurna. Nije meni to tolki veliki bed. Mislim…bit dezurna, stvar je u tome sto ja to uvijek zadnja saznam. To je prokletstvo slova A i to dvostruko! Vec me uhvatila kriza pisanja i ne mogu stat. Sve mi prolazi kroz glavu munjevitom brzinom. Sve je drugacije. Prvi dan skole i sve kao da se podignulo iz pepela,kao ona carobna ptica feniks. O…da. Novi parketi, odlazak najbolje profe na skoli (koja je jako voljela palacinke), i odlazak one najdosadnije (o da, ima jos jedna takva osim buhe), sto je pozitivno- pod time mislim na odlazak najdosadnije a ne na postojanje iste. Sto jos reci? Neznam…no pisat cu bilosto, samo da mi prode vrijeme, jer bit dezuran je najdosadnije moguce skolsko zanimanje. Nemas cak nikakve koristi ni doksi dezuran tokom testa…jer to NIJE MOGUCE. Profac ce se pobrinuti, preokrenut ce cijelu skolu ,samo da ne bi propustio njegov test, iliti provjeru znanja, kako oni to vole nazivati. Znaci, da vidimo, koje su uopce koristi dezurstva? Hm…pa recimo…NIKAKVE, NO, NEMA IH, NE POSTOJE! Samo hrpa neodslusanog gradiva koje kasnije moras sam skuzit i hrpa neprepisanih biljezaka koje naknadno moras prepisat. I jos ako te zapadne neki MULAC kao «sudezurni ucenik» (neznam kako da to drugacije nazovem), onda stvarno imas srece. Takvi, ne samo da su dosadni, cudno mirisu i bleje u tebe razgolacenih ociju kao da su otkrili o tako neotkrivenu ameriku (MULCI??!), nego te, kud god krenes, slijede u stopu, k’o stoka! Ti mi najvise dizu zivac?! To je vrhunac. Zar ne vidi paru koja mi izlazi na usi i munje koje izbijaju iz mojih, o tako nevino plavih, ociju, svaki put kad korakne za mnom, ko pas na uzici??! Nee…on to ne vidi. Previse je MULAC. Ok…mozda malo pretjerujem sa tim etiketiranjem i pogrdnim imenima, ali vjerujte, nisam daleko od istine. Jedino sto me veseli (zasada) jest cinjenica da ove skolske godine idem popodne u skolu. Sto znaci…da je cijelo jutro, prije nego odem u skolu, moje, samo moje! Od pola 8 svi vec napustaju kucu, a do 8, ona je vec potpuno prazna (ako ne brojimo mene). I ja ostajem sama, totalno sama, u miru…tome jako veseli, najvise od svega! Bas sam ono…HAPPY!
Neznam s kime sjedim ove godine, jer razrednik nam je dao obecanje razmjestanja, jer smo prosle godine bili, o takvi andelcici. To me razmjestanje bas i ne veseli. Samo se nadam sa necu zavrsit s jednim od trojice nazadnih slijepacau razredu. Pa sad…ako me zapadne jedan od njih, onda stvarno nemam srece…NIKAKVE, NO, NEMA JE, NE POSTOJI! Drz’te mi fige, molim vas. Da ne dobijem jednog od tih egonarcisoidaca za sudruga, susjedioca, stolnog kompu, razrednog druga iliti sto vec…to je sve isto. Bilo tko drugi. Ne mora bit ni pametan jer pameti mi ne nedostaje (osim u matematici). Ali bilo bi ok da sjedim s nekim pametnjakovicem koji me pod testovima nece trkat laktom u rame i izazivat kod mene napade nervoze. Ne volim dok me netko trka laktom u rame. Na to sam alergicna. Jos 10minuta i onda jos 5 odmora i onda jos 45. Uvjerena sam da cu prezivjet, ali s traumama. Ruka mi je vec utrnula, tako da cu uskoro morat odustat od pisanja, ako ne zelim ostat rucni invalid. Neznam sto da drugo radim. Sad mi cak i nedostaje neki MULAC da me zaj…va. Na to sam vec spala. Da…sama sam dezurna. Zapravo…dobro je to. Bar imam mira za pisanje i ne moram slusat nicije lovacke price. Ipak mi ne nedostaje neki MULAC, sretna sam sto ga nema.
Ova godina ce bit dobra, kazem vam. Sigurno, ja cu se potrudit da bude dobra. Okrecem novu stranicu, i to ne samo srca, vec i glave, duse…ma okrecem kompletno, totalno novu stranicu koja mirise svjezinom.
Eto…rekla sam, mene taj osjecaj nikad ne prevari! Sad je dotrcala frendica iz razreda i javila mi najbolju mogucu vijest, najbolju MOGUCU! Znate…prve dvije godine za profesora iz povijesti smo imali nekog nazadnog slijepca kod kojeg smo imali puno problema, naime, malo ljudi je kod njega moglo imati vise od 3. Mi smo mucili njega, i on je mucio nas. Mi smo njemu pili krv na slamku, on je nama pio krv na slamku. Odnos primanja-davanja, pravi donorsko-akceptorski odnos,kako bi se reklo. Nasi satovi povijesti usli su u povijest, jer su bili stvarno legendarni. Ah, da…ta nova vijest je da nam Vojo vise nece predavati povijest. I svi su sretni! Da, SRETNI!! Ovo je novo doba preporoda, svi smo preporodeni. U trenutku objave udarne vijesti iz razreda se cuo vrisak. To jest…VRISTANJE. Svi su vristali od srece. Sad…ma ne, ovaj trenutak ulazi u povijest. Ova godina je moja godina, nasa godina. Vec nas vidim sve na vrhu planine kako se samozadovoljno kesimood uha do uha i mislimo si…haj Vojtler! He, he. Ok, priznajem, danas mi je malo ludi dan, neobicnog sam raspolozenja. I izvan sebe sam i sve to i bas sam ono…HAPPY SAM! Ovo je stvarno veliki novi pocetak. Ovo je poput reinkarnacije. Osjecam se kao vec spomenuta carobna ptica feniks i upravo sam se izdigla iz pepela. Ponovno sam se rodila! Jea…koji osjecaj. Jesam li rekla da imamo i novi parket u razredu? :))