Zasto su ljudi nesretni? Imaju sve, a sretni nisu, nisu zadovoljni, nesto fali, nesto nedostaje…ne osjecaju se dobro
.
Hoda ulicom prepunom ljudi, ide sa posla, sa dobrog posla, zaraduje puno,sve je super….osim…ne.
Prolazi ispod ulicne lampe, na licu mu je osmjeh, kao od gume, a dok ga tama okruzi…osmjeh se gubi. zamjenjuje ga bezizrazajnost praznine. Jer on jest sam…sasvim, potpuno prazan…ta cemu se vraca? Razmislja…gleda u pod dok koraca bucnom ulicom, pogled mu se gubi u cesticama betona, ali on ne vidi nista…samo tu prazninu. Pa sta onda, trzne se tada. Mogao bi otici u prvi dobar ducan sa tehnikom i kupiti jedan dobar novi televizor, najnovija tehnika. Onaj u stanu stari mu je vec postao i premali, ta i svako vece gleda u njega…kako netko moze imati isti tv cijela 3 mjeseca? Ne, ne…treba mu nesto novo, nesto uzbudljivo. Zivot mu je postao tako jednolican…treba mu novi tv, mozda uzme onaj sa plazmom…ne zna.
Kupio je televizor. Sjedi u udobnoj fotelji, misli kako je sretan, kako mu je dobro…kako li je sretan…je li? Zaista…ne zna.
Osjeca udobnu fotelju, na kojoj sjedi sam…potpuno sam. Samoca je ta toliko teska, pritisce mu srce…zeli da vristi, pozeli razbiti nesto, mozda novi televizor…pritisce ga, kap po kap…krvari…zasto? Ne zna…
Lezi u postelji, osjeca miris novog omeksivaca…toliko mu je poznat taj miris, ali…sve je u magli, pogled mu je krvav…suze koje ne klize, samo stoje…nema ih, on im ne dopusta da budu videne…njemu. Kome? Tko ima da ih vidi? Boji se, ne zna…
Zeli pobjeci, pozeli istrcati iz stana, pozeli trcati…tamo gdje sunce grije, gdje osjeca, gdje vidi…da sunce vidi njegove suze, da ih osusi…da vjetar odnese miris omeksivaca i kaze mu…sto je bilo? Zasto si sam, zar? Zar si zaboravio? Ne budi tuzan kaze mu oblak bijeli…ne budi…ovo je svijet samaca, svi smo sami…svi smo nevidljivi…oblak sam ja, zivim sam…sam. Ti nisi oblak…ti si…nisi samac. Zlatna ptica doleti, ugrabi ga i ponese…krv…nestane, on lezi…ustaje i ugleda, ugleda ga…ustaje i prilazi mu blizu. Jezivo je…staklenast pogled uprt u njega…mutan pogled pun spokoja…prima ga za ramena…struja ga prozme, struja osjecaja…i opet jeza…pozeli vristati…i budi se. Ona je jos uvijek tu, suza mu klizne niz obraz. Oprosti…kaze on. I utisne joj u obraz najnjezniji poljubac…
Sto? Je li sve bio samo san, sve? Ne zna…on misli da ne zna…ali zna. Jako dobro zna…
Odlazi u boravak. Novi televizor jos je uvijek tamo….
Post je objavljen 25.09.2004. u 22:32 sati.