Ne dopusti da te prevarim. Ne dopusti da te zavede moja maska. Jer nosim masku, nosim ih tisuću, nosim maske koje se bojim skinuti, a nijedna od njih nisam ja. Pretvaranje je način, umijeće koje je meni prešlo u naviku, ali ne daj se prevariti.
Odajem dojam da sam siguran u sebe, da je kod mene sve vedro i jednostavno, kako vani tako i unutra; to je samopouzdanje moj zaštitni znak, a mirnoća je igra u kojoj sam najbolji i voda je mirna i ja imam nadzor i ne trebam nikoga. Ali ne vjeruj u to, molim te, ne vjeruj u to. S tobom dokono blebećem slatkim tonovima površnog razgovora. Govorim ti sve što zapravo nije ništa, ništa od onoga što u meni viče. I stoga, dok izvodim svoju rutinsku točku, ne dopusti da te moje riječi zavaraju. Molim te, dobro slušaj i pokušaj čuti što ne govorim; što bih volio moći izraziti, što, zbog preživljavanja trebam reći, ali ne mogu. Ne sviđa mi se to skrivanje. To iskreno ne volim. Ne sviđaju mi se površne i lažne igre koje igram. Uistinu bih volio biti iskren, spontan i dosljedan sebi; ali moraš mi pomoći. Moraš mi pomoći tako što ćeš me držati za ruku, čak i kada izgleda da želim ili trebam sve samo ne to. Kad god si ljubazan i drag i kad me potičeš, kad me god pokušavaš shvatiti jer ti je istinski stalo, moje srce dobiva krila. Vrlo mala krila. Vrlo slabašna krila. Ali ipak krila. Uz tvoju senzitivnost, suosjećanje i moć razumijevanja, u stanju sam uspjeti. Ti u mene možeš udahnuti život. Tebi to neće biti lako. Dugotrajna uvjerenost u bezvrijednost podiže jake zidove. Ali ljubav je jaka, jača od jakih zidova i u tome je moja nada. Molim te, pokušaj srušiti te zidove čvrsto stisnutim šakama, ali i obzirnim šakama, jer dijete je vrlo osjetljivo, a ja sam dijete.
Tko sam ja, možda se pitaš. Jer ja sam svaki muškarac, svaka žena, svako dijete…svaki čovjek kojeg susretneš.