Bili smo u Karamana (kino, ono lijepo starinsko, a ne kao ova moderna današnja).

Klimnula sam glavom starijoj gospođi koja je sjela tri stolice dalje od nas. Ili je ona prvo pozdavila mene?

Nekako mi je bilo u redu javiti se nekome tko s nama dijeli intimu starog kina.

Ukupno nas četvero u cijelom kinu. Čovjek koji je sjedio par redova ispred je došao ranije i nisam mu vidjela lice.

Sve ostale stolice prazne. Kao da film gledamo kod kuće, kao bogataši u svojoj privatnoj kino dvorani.

Film me se dojmio više nego njega. "Koliba" - uklopio se u moj misaoni proces zadnjih dana.

Malo mi je žao starih kina. Izumiru. U Splitu je ostalo još samo Karaman.

Ne razumijem, isto film se prikazivao i u ovim bezličnim kinima po šoping centrima i punio dvorane sa znatno skupljom kartom.

Mene ta moderna kina ne privlače.

Možda je i mene i kino u kojem smo bili pregazilo vrijeme?

Ipak, imamo mi šarma...