Ljepota cvijeta je precijenjena.

Ruža, goropadnica razmetljiva. Lažno skromna ljubičica. Zumbuli, tulipani, jorgovani...

Ona nije bila nalik cvijetu.

Njena ljepota je postojala, ali nije bila upadljiva.

Mislim da su muškarci, pa i žene, ljudi općenito, postajali svjesni njene ljepote tek kad bi Ona zauvijek otišla, povrijeđena, kakva je često bila, nesposobna da shvati okrutnost onih kojima se bezrezervno davala, nesebična poput same ljubavi.

I tada bi čeznuli za njom, kao što u gradovima ljudi čeznu za ljepotom prostranog zelenog travnjaka tek kad ga prekrije asfalt ili postanu svjesni privlačnog mirisa trave nakon što je pokose.

Ona je bila lijepa kao trava. Posebna upravo zbog svoje prirodne običnosti, zbog sposobnosti da nenametljivo bude uz nas, držeći nas u uvjerenju kako nam nije potrebna, iako je svo vrijeme činila život ljepšim, ublažavala naše padove i donosila toliko potrebno smirenje.

Žena, majka, ljubavnica, prijateljica.... Ona poput trave.