Insalatissime i četiri kutije čaja
srijeda, 23.07.2025.
Maslowljeva teorija hijerarhija potreba
Po povratku sa sprovoda, nakon tatine smrti, sjela sam u fotelju čvrsto stegnutih šaka uprtih u rukohvate, i u njoj ostala nekoliko dana.
Sve dok nije počela popuštati napetost koja me do tada držala 24 sata na dan, tjerajući me da reagiram na svaki zvuk, svaki šušanj. Sve dok mozak nije prestao biti struna zategnuta do pucanja.
Sve dok ruke konačno nisam počela zabacivati iznad glave i njima obuhvaćati naslon.
Sve dok Ja ponovno nisam isplivala na površinu. Sve dok nisam postala svjesna činjenice da ništa ne moram.
Jer ničiji tuđi život više nije ovisio o meni.
***
U posljednje vrijeme mi nije bilo dobro. Ni fizički, a ni psihički se nisam dobro osjećala.
U pojedinačnim slučajevima obično jedno liječim drugim, nešto teže je kad oboje boluju. Mozak je sklon upijanju nefiltriranih informacija, a tijelo ih pamti. To je oduvijek bio moj kriptonit. Pomalo me tješi činjenica da bi nekakva obrnuta verzija vjerojatno bila puno teža, kao i ta da imam fotelju... pa sam ponovno utonula u nju. Prihvaćanje situacije kakva trenutno je, a ne lupanje glavom o zid kada kakav pred njom iskrsne, jedna je od dragocijenosti koje sam stekla kroz život.
B(l)og zna da to nije bilo lako.
Bila mi je potrebna kompletna detoksikacija.
Puno vode, puno čaja, ruke zabačene na uzglavlje, bijela plahta preko fotelje kako bih spriječila stražnjicu da se zalijepi za kožu, i puno serija. Kriminalističke. Psihološke. Drame.
Bez prestanka.
Dok su se slike nizale pred očima, pustila sam da nose i mijenjaju one već postojeće, ali mozak je istovremeno primao informaciju da je riječ o fikciji koja ne traži njegovu potpunu emocionalnu angažiranost... i tako se postupno opuštao.
Voda se pobrinula za ostalo.
Četvrtog dana sam ustala i skuhala prvi obrok. Znala sam već ranije što će to biti.
Salata s tunom i kus kusom mi je ostala u sjećanju još od prošle godine.
Ja se u životu nisam pretjerano najela gotove konzervirane hrane, a i to što jesam nije me baš impresioniralo, no ova salata je imala nekakvu zanimljivost koju... koju valjda nisam očekivala. Pa sam ju pokušala replicirati.
Nisam imala biserni kus kus, samo sitni, ali nisam ga upotrijebila, zamijenila sam ga radije bulgurom. Ispostavilo se da nemam ni kuhanog slanutka, samo sirovog... pa sam i njega zamijenila - kuku(kuku)ruzom. Skuhala sam i oslić umjesto tune i... i ostalo je manje-više isto.
Manje, vjerojatno, ali nebitno zapravo. Sastojci i tako nisu bili nikakva nepoznanica, stvar je u okusima.
A njima sam zadovoljna.
Signs
utorak, 15.07.2025.
Malu, crnu mačku ovih dana dajem na udomljavanje. Sa mnom ostaju samo 'tri musketira'.
Njoj nije dobro sa mnom.
Nije joj dobro s njima.
Jutros ih hranim... dijelim hranu na četiri jednaka dijela, a oni svi trče u grupi i otimaju se oko jedne posudice. Ako se netko i odvoji pa ode do druge, ostali odmah potrče za njim i nastave grupno halapljivo gutati.
Malena pored njih nema šanse.
Jučer sam provirila u vrt. Prolazim ispod smokve prepune plodova, i spuštam glavu pod otežalom granom. Preostala je samo jedna velika . Nju sam još ovo ljeto poštedjela jer su kod proljetnog rezanja plodovi već počeli rasti.
Sada je rodila kao nikada prije... njen posljednji labuđi pjev.
Malo dalje protežu se gusti, dugački i visoki, redovi divlje kupine. I nju sam do jeseni ostavila zbog plodova, kojih je također bezbroj - crni su i slatki.
Iza silnog trnja pokušavam vidjeti Trnoružicu...
Možda je i nema. Neke se spase poljupcem, a neke se spase na drugi način... nije ni to s vilama baš tako jednostavno kako se čini.
Pomno biram šalicu iz koje ću piti kavu. Najčešće ih nasumično odabirem, ovaj put mi je baš stalo da je prava. Uzimam ih nekoliko u ruke i vraćam... na kraju biram onu prozirnu.
Low energy... low energy...
Mislim da i ja trebam malo odmora.
Bang, bang
ponedjeljak, 14.07.2025.
Imam... imam novi monitor, novi fotoaparat i anatomski jastuk. Monitor je od nećaka. Veličine kao moj stari, ali ipak puno bolji.
I noviji.
Iako je i moj relativno nov.
Nisam shvatila kakvu mu je dlaku nećak našao pa ga je išao zamijeniti, al' meni dobro pa se ne zamaram s previše pitanja.
Fotoaparat je novi, al' isti kakav već imam. Moj skoro već dušu dao, a sestra svoj samo iskušala pa ostavila sa strane. Sad ga dala meni da joj ne smeta.
Ha... ja sad imam dva!
Anatomski je fin, taman za bezgrešan san... i mekan je, od memorijske pjene, pa ga mogu (i) smotati kak' mi paše tako da mi još bolje vratu pristaje :O
Sad još idem peći Julišku, Juli pitu, Julkin kolač, Julka šnite... Ne znam kako ga još sve zovu, al' to je jedan jako fin, jednostavan i izdašan kolač s lisnatim tijestom. U Hrvata omiljeni starinski kolač, al' moram priznati da sam ga ja samo jednom kušala (no, oduševio me, to bez daljnjega) a radila ga čaak... pa nikada :)))
Niti jednom!
Al' sad ću dobiti goste, pa sam ga se sjetila.
I tak'... kad se sve zbroji, i obzirom na travnjak kojeg stalno zalijevam, konačno mogu reći da je kod mene trava zelenija nego kod susjeda.
Da.
Jedino ona krtica...
Sugar and Spice & Trial run
petak, 11.07.2025.
'What are little girls made of?
What are little girls made of?
Sugar and spice
And everything nice,
That’s what little girls are made of.
What are little boys made of?
What are little boys made of?
Snips and snails
And puppy-dogs’ tails,
That’s what little boys are made of.'
Ponovno se malo pravim Englez.
Nekako kao da je sve lakše gledano iz te fotelje. Recimo... kad su nekakve drame u pitanju, il' se praviš da ne znaš, ili stvarno ne znaš.
Ja, evo, ne znam što je s ovim dvjema dramam iz naslova - nit' čitala, nit' gledala, al' to su naslovi Nigela Williamsa, jednako kao što je njegov i naslov iz prethodnog posta. Nakanila sam ih nekoliko iskoristiti, a ovaj put je biranje nasljednika bilo na - eci, peci, pec... pa ispali ovi o kojima blagog pojma nemam.
Al' dobro - kupiš jedan, dobiš dva.
***
can speak.'
Došla mi je ovih dana pod ruku knjiga 'Ways of Seeing' Johna Bergera. Knjiga je o umjetnost, tj. o načinu na kojeg gledamo slike, a temelji se na istoimenoj BBC-jevoj televizijskoj seriji iz 1972. godine koja je svojevremeno digla puno prašine.
John Berger je bio engleski književnik i likovni kritičar, slikar, pjesnik i zagriženi marksist. Njegovo 'kritičko gledanje', tj. djelo 'Ways of Seeing' i danas je jedno od bitnijih naslova u obrazovanju iz povijesti umjetnosti.
'Školska knjiga' je 2021. izdala knjigu na hrvatskom jeziku:
Cilj je knjige dekonstruirati tumačenje umjetnosti koje je zagovarao tada iznimno popularan televizijski serijal Civilizacija povjesničara Kennetha Clarka. Suprotstavljajući se takvom zanesenom diskursu o kanonskim djelima isključivo „velikih” umjetnika, Berger svoju naraciju temelji na čitanju umjetničkih djela kao kulturnih artefakata te time smiono intervenira u akademsko znanje o umjetnosti. Bilo da raspravlja o uljenoj slici, reklami za alkoholno piće ili muzejskoj prezentaciji umjetnosti, konzistentno upućuje na to kako umjetnost reflektira društveni i politički kontekst u kojemu je nastala.
U prvome eseju autor razlaže odnos između gledanja i znanja (spoznaje) pokazujući kako naše predodžbe utječu na način na koji gledamo i vidimo određenu sliku. U drugome eseju bavi se objektifikacijom žene, koja se iz realnosti prelijevala na slikarsko platno. Treći je esej posvećen tradiciji uljenog slikarstva, o kojemu se raspravlja kroz prizmu odnosa moći u društvu. Konačno, posljednji se esej fokusira na vlasništvo u konzumerističkom društvu, s naglaskom na prisvajanje simbola i korištenje slikovnih prikaza – poglavito fotografije – u promidžbi, odnosno reklamnoj industriji.
Karakteristično likovno-grafičko oblikovanje koje je knjiga zadržala i u hrvatskom izdanju odražava njegovo podrijetlo u televizijskom iskustvu, unutar kojega tekst i reprodukcije djeluju na promatrača istodobno, dinamikom u kojoj jedno drugo uvjetuju. Produkcija knjige u crno-bijeloj boji, u minimalističkom slogu i relativno skromna opsega i dimenzija predstavlja namjeran i radikalan odmak od ideje obimne, vizualno raskošne knjige (eng. coffee-table book) koja se nerijetko poistovjećuje s vizualnim umjetnostima.
Bergerova knjiga i pristup imali su golem utjecaj u povijesti umjetnosti, ali i u području humanističkih znanosti u cjelini. Djelo je u posljednjih pedeset godina prevedeno na više od trideset svjetskih jezika te ima antologijsku vrijednost.'
Kako se ja pravim Englez, i knjiga koju čitam je na engleskom jeziku, a pažnju mi je iz nje privukao ovaj dio:
been recreated or reproduced, it is an appearance, or a set of
appearances, which has been detached from the place and timin which it first made its appearance and preserved - for a few
moments or a few centuries. Every image embodies a way of
seeing. Even a photograph. For photographs are not, as is
often assumed, a mechanical record. Every time we look at a
photograph, we are aware, however slightly, of the
photographer selecting that sight from an infinity of other
possible sights. This is true even in the most casual family
snapshot. The photographer’s way of seeing is reflected in his
choice of subject. The painter’s way of seeing is reconstituted
by the marks he makes on the canvas or paper. Yet, although
every image embodies a way of seeing, our perception or
appreciation of an image depends also upon our own way of
seeing. (it may be, for example, that Sheila is one figure among
twenty; but for our own reasons she is the one we have eyes
for.)
Images were first made to conjure up the
appearances of something that was absent. Gradually it
became evident that an image could outlast what it
represented; it then showed how something or somebody had
once looked ~ and thus by implication how the subject had
once been seen by other people. Later still the specific vision
of the image-maker was also recognized as part of the record.
An image became a record of how X had seen Y. This was the
result of an increasing consciousness of individuality,
accompanying an increasing awareness of history. It would be
rash to try to date this last development precisely. But
certainly in Europe such consciousness has existed since the
beginning of the Renaissance.
No other kind of relic or text from the past can
offer such a direct testimony about the world which
surrounded other people at other times. In this respect
images are more precise and richer than literature. To say this
is not to deny the expressive or imaginative quality of art,
treating it as mere documentary evidence; the more imaginative
the work, the more profoundly it allows us to share the
artist’s experience of the visible.
Yet when an image is presented as a work of art,
the way people look at it is affected by a whole series of learnt
assumptions about art. Assumptions concerning:
Beauty
Truth
Genius
Civilization
Form
Status ~
Taste, etc.
Many of these assumptions no longer accord with
the world as it is. (The world-as-it-is is more than pure
objective fact, it includes consciousness.) Out of true with the
present, these assumptions obscure the past. They mystify
rather than clarify. The past is never there waiting to be
discovered, to be recognized for exactly what it is. History
always constitutes the relation between a present and its past.
Consequently fear of the present leads to mystification of the
past. The past is not for living in; it is a well of conclusions
from which we draw in order to act. Cultural mystification of
’~he past entails a double loss. Works of art are made
unnecessarily remote. And the past offers us fewer
conclusions to complete in action.
When we "see" a landscape, we situate ourselves
in it. If we "saw’ the art of the past, we would situate
ourselves in history. When we are prevented from seeing it,
we are being deprived of the history which belongs to us.
Who benefits from this deprivation ? In the end, the art of the
past is being mystified because a privileged minority is
striving to invent a history which can retrospectively justify
the role of the ruling classes, and such a justification can
no longer make sense in modern terms. And so, inevitably, it
mystifies.'
Zanimljiv u svakom slučaju, no moram priznati da još uvijek nisam sve izanalizirala i nema jasan stav o svemu.
A kak' se vama čini?
Mrmlj... ne da mi ubaciti video
Sam' bi se nešto ograničavalo :I
Oznake: gledanje u šrek
Class Enemy
srijeda, 09.07.2025.
Bome, ispuhalo nas :I
Kad sam vidjela da se kod nas spremaju tri 'nevremenska' dana, mam sam se išla pripremiti za očuvanje živaca jer mi se prijetio aktivirati PTSP kojeg sam si pribavila onom strahotom pred dvije godine.
A obzirom kako je kod drugih, kod nas je relativno sve još i dobro prošlo. Nije bilo ni poplave, ni tuče. Vjetar nas malo je ispuhao, ali ni blizu kao spomenuta beštija. Vidjela sam da su susjedu s kuće pala dva crijepa načeta tom strahotom od prije dvije godine, ostalo je, koliko je meni poznato, sve u redu.
U međuvrmenu sam čitala po internetu... valjda nije bilo ni jedne budale koja se nije očešala o Thompsona i pokušala skrenuti pažnju na sebe; ugrabiti svoj dio kolača od ovog velikog ponuđenog (da su pitali mene, mogli su dijeliti ovaj manji kojeg sam ja ispekla... ovak' sam ga skoro cijelog sama izgrickala :O)... danima neumorno ratuju svi mogući duhovi prošlosti (k'o da su živi), dok nas stvarnost podmuklo taraca nekim novostečenim, al' to kao da malo koga zanima :I
Tete su zakon
četvrtak, 03.07.2025.
Bližio se Božić. Vani je hladno, snijeg je zameo ceste, a mrak već odavno pao. Mama je otišla nekoliko kuća dalje kod obiteljskih prijatelja, pomoći im nešto, a tata je zaspao u fotelji ispred televizora.
Mene ni nestanak struje nije omeo u testiranju novog sredstva za čišćenje. Revolucionarnog za ono vrijeme. U vrijeme nešto prije Domestosa. U to vrijeme moja mama je još uvijek bila u četrdesetima, Klocky je u to vrijeme bila djevojčurak, a ni ja nisam bila baš nešto puno starija.
U to vrijeme trgovački putnici su počeli na veliko osvajati Hrvatsku, pa je u jednom od njihovih pohoda i do mene došla bočica 'čarobnog' sredstva za čišćenje. Utrpala mi ju je rođakinja koja je nekoliko njih suhim zlatom platila, a ja onda tim sredstvom odlučila pozlatiti kuhinju tako da ju mama ne mora ribati Arf-ovima, Cif-ovima i Vim-ovima.
Ranije, dok je žarulja na stropu još uvijek uredno svijetlila, vidjelo se da je sredstvo učinkovito, da s lakoćom skida i tvrdokorniju prljavštinu pa sam s čišćenjem nastavila i poslije, uz slabašno svijetlo svijeće. Naučila sam ja i neke trikove u nekoliko prethodnih godina - u vremenu sljepila.
Mami je bilo vrijeme za vratiti se i već sam se malo zabrinula i pitala hoće li joj to biti problem bez uličnog svjetla, a onda sam čula korake ispod kuhinjskog prozora pa sam odahnula i nastavila čišćenje. Kroz neko vrijeme zabrinutost se vratila jer mama nikako nije ulazila u kuću, no crveni alarm se još uvijek nije uključio jer je ona imala naviku usput uvijek nešto pokupiti, provjeriti jesu li kokoške zatvorene, ponijeti krumpir za večeru...
Potrajalo je malo dok se nisam jako ponervozila i odlučila je potražiti.
Našla sam je u hropcu na ledenom stubištu, pola metra od ulaznih vrata.
Panika.
Zvem nju, zovem tatu. Pokušavam ju podignuti, pa ponovno zovem tatu. Onda nju ostavljam i trčim po tatu koji se teško budi i ništa mu nije jasno.
Panika.
Vičem glasno.
U narednih nekoliko minuta uspjeli smo ju podignuti i pomoći da napravi nekoliko koraka do dnevnog boravka gdje se samo srušila na pod i ostala tamo ležati. Dalje nije mogla.
Panika.
Dolaze susjedi, dolaze kola hitne pomoći... odnose ju po zaleđenom snijegu. S njom odlazi i tata, a ja ostajem na podu.
Na koljenima.
Bit će dobro, bit će dobro... mantrala sam. Prigovaram si što nisam bolje naučila davati umjetno disanje, pa pa onda tješila da je na sigurnom, s ljudima koji će joj znati pomoći, pa si ponovno prigovarala...
Još dugo poslije me uspijevala umiriti samo činjenica da bi mama tada vjerojatno umrla na kućnom pragu da nije nestalo struje, a ja naučila osluškivati u mraku.
To je bilo jedno od prvih spašavanja njenog života... a kada ju je više od dva desetljeća poslije srce konačno izdalo, malena utjeha je bila i ta razlika.
Tata se vratio kasno noću, a ja sam se do tada već bila pribrala tjerajući ružne prognoze od sebe i pakirala torbu za bolnicu. Sve čega sam se mogla sjetiti, a iskustva mi nije nedostajalo. Nedostajuće stvari sam planirala kupiti ujutro na putu do bolnice.
Ostatak noći je neprospavan i ranom zorom sam već na nogama. Dopuštaju mi da joj mahnem kroz staklena vrata. Ona uzvraća s osmijehom, i ja sam konačno mirna.
Brat sa svojom malom obitelji je već došao, sestra je spakirala svoj ruksak, s obećanim božićnim poklonom za nećaka, pa je i ona krenula na put... a ja odlučujem da ćemo imati veseli Božić, bez obzira na sve.
Radim sve što bi radila i mama da je tu (iako ona uporno poručuje da se ne mučim...); pečem kolače, ribu, čak i božićni kruh.
Maleni nećak pita za jelku, pa kupujem i nju. Usput dočekujem i odčekujem svu rodbinu i prijatelje koji dolaze pitati za mamu. Kuham kave, častim ih i gostim. Oni danima dolaze i odlaze, ja ostajem.
Mami je ubrzo bilo puno bolje, no do njenog povratka je još dosta vremena a otkazala je perilica rublja.
Kupovina nove sad nije prioritet, no ne dam se smesti nego izvlačim stari, veliki lonac koji je nekada davno bio zamjena za perilicu i stavljam ga u pogon.
Jer mami trebaju čisti ručnici i spavaćice, gostima posteljina.
Zima je.
Sušilicu rublja nemam ni sada.
Svi moji nećaci, kad bi ih pitali koga najviše vole, uvijek bi glasno, bezkompromisno izjavljivali -Tetu!
Teta je zakon.
Zbog tete bi se otimali za telefonsku slušalicu, tetu bi se, kad bi najavila posjet, satima čekalo nosićima i prstićima priljubljenih za prozorsko staklo, pa onda od velikog uzbuđenja još dugo trčalo u krug po sobi.
S tetom bi sve živnulo. Teta je znala pričati i izmišljati priče. S njom se dugo hodalo po okolnim šumarcima, skupljalo lišće i žireve, pa onda išlo na sladoled. Znala je raditi razne 'čarobne' stvari - čarobne štapiće i prstenje. Ukrase za kosu i razne fensi dodatke. Teta bi poharala police sa slatkišima i iz stranih kataloga naručivala kojekakve igračke koje bi se onda dugo i s nestrpljenjem iščekivale.
Teta je pekla rođendanske torte koje su nalikovale na svadbene. S tetom se 'logorovalo' nasred dnevnog boravka, ispod plahti prebačenih preko stolica. Samo teta je znala od Cedevitinog poklopca i tri ražnjića napraviti 'kotlić' kojemu se kuhao 'vojnički grah' za malene figurice ratnika svih vrsta.
U njihovim bitkama teta bi uvijek bila glavni logističar.
Za vrijeme tog maminog boravka u bolnici, imala sam samo jednog četverogodišnjeg nećaka. Za njegovog boravka kod nas društvo bi mu često pravio njegov vršnjak, malo dalji rođak.
Igrali su se pod stolom nakon večere. Stol je bio prepun. Izvačili smo i stare, spremljene stolice kako bi svi mogli sjesti. Ja sam poslužila još i kavu, a onda se srušila potrbuške na kauč. Netko me je nešto upitao, ali samo sam lagano odmahnula rukom. To bi bio znak da ne mogu razgovarati i da moram ostati sama, pa su me pustili. A umor je bio strašan. I fizički i psihički. Daleko preko svih mojih granica. Čovjek je zapravo rijetko svjestan što je sve u stanju izdržati... sve dok se to ne i dogodi.
Ja sam ih u to vrijeme već dosta prošla, a dani maminog boravka u bolnici su bili još jedni u nizu takvog osvještenja.
Preživjela.
No prije tog preživljavanja trebalo je preživjeti još jednu sitnicu.
Dok su svi ostali 'veliki' za stolom ispijali svoje kave i žustro raspravljali o trenutnoj situaciji, maleni ispod stola su napustili svoje autiće jer su vidjeli 'slobodnu' tetu. Nećak mi je prvi skočio na leđa, jer smo s tako i inače često igrali...a njega zatim je pratio i njegov rođak.
Pa je bilo - brrmmm... brrrmmm, a uskoro i điha, điha. Ja se nisam oglašavala, kao obično kad bi igre bilo dosta, pa su mališani postali energičniji. Jer u paru je sve uzbudljivije.
A nisam se oglašavala jer se više nisam mogla pomaknuti. Niti jednim dijelom svog tjela. Htjela sam viknuti i pozvati nekoga, ali glas nije izlazio.
Potekle su samo suze.
Ni njih nikada nisam mogla kontrolirati.
Điha, điha se nastavljao... netko je u jednom trenutku djeci rekao da budu malo tiši; ja sam se ponadala da će primijetiti moje suze... bat - ćorak :I
Vjerojatno će zazvučati patetično ako kažem kako sam osjećala da mi je duša izašla. Ali kako god da to sada zvuči, tada je taj osjećaj bio stvaran.
Nemoćnu, iscrpljenu, u neobuzdanoj igri nećak me je u jednom trenutku ščepao za kosu... i iščupao pramen.
Ja sam uvjerena sam kako me duša tada na trenutak napustila... samo kako bih preživjela.
S pramenom kose u ruci, i dječak je valjda bio iznenađen pa je zastao na trenutak. Taj trenutak tišine prije pokušaja nastavka igre je bio dovoljan da privuče pažnju odraslih za stolom pa su i oni primijetili kosu. Konačno.
Još jedna suza je pobjegla.
Tete su zakon.
Oznake: Rorschachov test
