Bližio se Božić. Vani je hladno, snijeg je zameo ceste, a mrak već odavno pao. Mama je otišla nekoliko kuća dalje kod obiteljskih prijatelja, pomoći im nešto, a tata je zaspao u fotelji ispred televizora.
Mene ni nestanak struje nije omeo u testiranju novog sredstva za čišćenje. Revolucionarnog za ono vrijeme. U vrijeme nešto prije Domestosa. U to vrijeme moja mama je još uvijek bila u četrdesetima, Klocky je u to vrijeme bila djevojčurak, a ni ja nisam bila baš nešto puno starija.
U to vrijeme trgovački putnici su počeli na veliko osvajati Hrvatsku, pa je u jednom od njihovih pohoda i do mene došla bočica 'čarobnog' sredstva za čišćenje. Utrpala mi ju je rođakinja koja je nekoliko njih suhim zlatom platila, a ja onda tim sredstvom odlučila pozlatiti kuhinju tako da ju mama ne mora ribati Arf-ovima, Cif-ovima i Vim-ovima.
Ranije, dok je žarulja na stropu još uvijek uredno svijetlila, vidjelo se da je sredstvo učinkovito, da s lakoćom skida i tvrdokorniju prljavštinu pa sam s čišćenjem nastavila i poslije, uz slabašno svijetlo svijeće. Naučila sam ja i neke trikove u nekoliko prethodnih godina - u vremenu sljepila.
Mami je bilo vrijeme za vratiti se i već sam se malo zabrinula i pitala hoće li joj to biti problem bez uličnog svjetla, a onda sam čula korake ispod kuhinjskog prozora pa sam odahnula i nastavila čišćenje. Kroz neko vrijeme zabrinutost se vratila jer mama nikako nije ulazila u kuću, no crveni alarm se još uvijek nije uključio jer je ona imala naviku usput uvijek nešto pokupiti, provjeriti jesu li kokoške zatvorene, ponijeti krumpir za večeru...
Potrajalo je malo dok se nisam jako ponervozila i odlučila je potražiti.
Našla sam je u hropcu na ledenom stubištu, pola metra od ulaznih vrata.
Panika.
Zvem nju, zovem tatu. Pokušavam ju podignuti, pa ponovno zovem tatu. Onda nju ostavljam i trčim po tatu koji se teško budi i ništa mu nije jasno.
Panika.
Vičem glasno.
U narednih nekoliko minuta uspjeli smo ju podignuti i pomoći da napravi nekoliko koraka do dnevnog boravka gdje se samo srušila na pod i ostala tamo ležati. Dalje nije mogla.
Panika.
Dolaze susjedi, dolaze kola hitne pomoći... odnose ju po zaleđenom snijegu. S njom odlazi i tata, a ja ostajem na podu.
Na koljenima.
Bit će dobro, bit će dobro... mantrala sam. Prigovaram si što nisam bolje naučila davati umjetno disanje, pa pa onda tješila da je na sigurnom, s ljudima koji će joj znati pomoći, pa si ponovno prigovarala...
Još dugo poslije me uspijevala umiriti samo činjenica da bi mama tada vjerojatno umrla na kućnom pragu da nije nestalo struje, a ja naučila osluškivati u mraku.
To je bilo jedno od prvih spašavanja njenog života... a kada ju je više od dva desetljeća poslije srce konačno izdalo, malena utjeha je bila i ta razlika.
Tata se vratio kasno noću, a ja sam se do tada već bila pribrala tjerajući ružne prognoze od sebe i pakirala torbu za bolnicu. Sve čega sam se mogla sjetiti, a iskustva mi nije nedostajalo. Nedostajuće stvari sam planirala kupiti ujutro na putu do bolnice.
Ostatak noći je neprospavan i ranom zorom sam već na nogama. Dopuštaju mi da joj mahnem kroz staklena vrata. Ona uzvraća s osmijehom, i ja sam konačno mirna.
Brat sa svojom malom obitelji je već došao, sestra je spakirala svoj ruksak, s obećanim božićnim poklonom za nećaka, pa je i ona krenula na put... a ja odlučujem da ćemo imati veseli Božić, bez obzira na sve.
Radim sve što bi radila i mama da je tu (iako ona uporno poručuje da se ne mučim...); pečem kolače, ribu, čak i božićni kruh.
Maleni nećak pita za jelku, pa kupujem i nju. Usput dočekujem i odčekujem svu rodbinu i prijatelje koji dolaze pitati za mamu. Kuham kave, častim ih i gostim. Oni danima dolaze i odlaze, ja ostajem.
Mami je ubrzo bilo puno bolje, no do njenog povratka je još dosta vremena a otkazala je perilica rublja.
Kupovina nove sad nije prioritet, no ne dam se smesti nego izvlačim stari, veliki lonac koji je nekada davno bio zamjena za perilicu i stavljam ga u pogon.
Jer mami trebaju čisti ručnici i spavaćice, gostima posteljina.
Zima je.
Sušilicu rublja nemam ni sada.
Svi moji nećaci, kad bi ih pitali koga najviše vole, uvijek bi glasno, bezkompromisno izjavljivali -Tetu!
Teta je zakon.
Zbog tete bi se otimali za telefonsku slušalicu, tetu bi se, kad bi najavila posjet, satima čekalo nosićima i prstićima priljubljenih za prozorsko staklo, pa onda od velikog uzbuđenja još dugo trčalo u krug po sobi.
S tetom bi sve živnulo. Teta je znala pričati i izmišljati priče. S njom se dugo hodalo po okolnim šumarcima, skupljalo lišće i žireve, pa onda išlo na sladoled. Znala je raditi razne 'čarobne' stvari - čarobne štapiće i prstenje. Ukrase za kosu i razne fensi dodatke. Teta bi poharala police sa slatkišima i iz stranih kataloga naručivala kojekakve igračke koje bi se onda dugo i s nestrpljenjem iščekivale.
Teta je pekla rođendanske torte koje su nalikovale na svadbene. S tetom se 'logorovalo' nasred dnevnog boravka, ispod plahti prebačenih preko stolica. Samo teta je znala od Cedevitinog poklopca i tri ražnjića napraviti 'kotlić' kojemu se kuhao 'vojnički grah' za malene figurice ratnika svih vrsta.
U njihovim bitkama teta bi uvijek bila glavni logističar.
Za vrijeme tog maminog boravka u bolnici, imala sam samo jednog četverogodišnjeg nećaka. Za njegovog boravka kod nas društvo bi mu često pravio njegov vršnjak, malo dalji rođak.
Igrali su se pod stolom nakon večere. Stol je bio prepun. Izvačili smo i stare, spremljene stolice kako bi svi mogli sjesti. Ja sam poslužila još i kavu, a onda se srušila potrbuške na kauč. Netko me je nešto upitao, ali samo sam lagano odmahnula rukom. To bi bio znak da ne mogu razgovarati i da moram ostati sama, pa su me pustili. A umor je bio strašan. I fizički i psihički. Daleko preko svih mojih granica. Čovjek je zapravo rijetko svjestan što je sve u stanju izdržati... sve dok se to ne i dogodi.
Ja sam ih u to vrijeme već dosta prošla, a dani maminog boravka u bolnici su bili još jedni u nizu takvog osvještenja.
Preživjela.
No prije tog preživljavanja trebalo je preživjeti još jednu sitnicu.
Dok su svi ostali 'veliki' za stolom ispijali svoje kave i žustro raspravljali o trenutnoj situaciji, maleni ispod stola su napustili svoje autiće jer su vidjeli 'slobodnu' tetu. Nećak mi je prvi skočio na leđa, jer smo s tako i inače često igrali...a njega zatim je pratio i njegov rođak.
Pa je bilo - brrmmm... brrrmmm, a uskoro i điha, điha. Ja se nisam oglašavala, kao obično kad bi igre bilo dosta, pa su mališani postali energičniji. Jer u paru je sve uzbudljivije.
A nisam se oglašavala jer se više nisam mogla pomaknuti. Niti jednim dijelom svog tjela. Htjela sam viknuti i pozvati nekoga, ali glas nije izlazio.
Potekle su samo suze.
Ni njih nikada nisam mogla kontrolirati.
Điha, điha se nastavljao... netko je u jednom trenutku djeci rekao da budu malo tiši; ja sam se ponadala da će primijetiti moje suze... bat - ćorak :I
Vjerojatno će zazvučati patetično ako kažem kako sam osjećala da mi je duša izašla. Ali kako god da to sada zvuči, tada je taj osjećaj bio stvaran.
Nemoćnu, iscrpljenu, u neobuzdanoj igri nećak me je u jednom trenutku ščepao za kosu... i iščupao pramen.
Ja sam uvjerena sam kako me duša tada na trenutak napustila... samo kako bih preživjela.
S pramenom kose u ruci, i dječak je valjda bio iznenađen pa je zastao na trenutak. Taj trenutak tišine prije pokušaja nastavka igre je bio dovoljan da privuče pažnju odraslih za stolom pa su i oni primijetili kosu. Konačno.
Još jedna suza je pobjegla.
Tete su zakon.
Post je objavljen 03.07.2025. u 15:28 sati.