Kad zec kasni...

Džabe zecovima satovi, oni uvijek kasne...
Tako i ovaj uskrsni što je trebao ispeći tortu - kasni čitav mjesec dana. Nije pomoglo ni to što je torta trebala biti od mrkve... torte za Uskrs nije bilo: gdje nema volje, nema ni torte :I Al' evo, sjetila se Alisa da bi joj (torti) bilo vrijeme... što zbog ranije pripremljenih namirnica kojima sad već prolazi rok, što zbog gostiju što su se za sutra najavili.

Uskrsnoprvomajskomrkvasta brzinska torta... zbog Alisine lijenosti da potraži recept (tko zna kamo spremljen :I) napravljena malo 'odoka'; vidjet ćemo što će gosti reći... valjda se neću osramotiti:O
Bolje im je da se ne žale, jer će im (i) ostatak biti spakiran za doma :))

Stvaranje

Kad je Bog onomad stvorio svijet u sedam dana, pa onda odredio jedan dan za odmor... na kraju je ljude odlučio i nahraniti - pa skuhao kalju, pravo malo savršenstvo od obroka.
I pokazao Bog tako kako izgleda Raj, al' ljudi k'o ljudi, znate ih - nikad zadovoljni... pa sami počeli izmišljati: bosanski lonac, sarmu, sojine ljuskice, jabuke i princes krafne...
Ccc... a bezveze, mislim, pogledajte ju - i trudanTerminator Schwarzenegger bi ju jeo :)

Tko traži...

Kažu da tko traži, taj i nađe, pa sam tako i ja našla malo vremena... za madeleine kolačiće.
Ma što malo, evo već treći put u nekoliko dana...

Prve sam radila kasno navečer, pa ih nisam htjela fotkati pri lošem svjetlu ( k'o u sjenih nekih procvalih...). Onda sam za nekoliko dana radila druge koji su imali dobro svjetlo, ali ne i dobro naglašen onaj njihov karakteristični trbuščić (neš' sam valjda zeznula... a i ovi kalupići koje ja imam su jako mali tako da je s njima i teže raditi), pa nisam ni njih fotkala (ovo što vidite nije 'prava' fotka nego samo detalj s nekakvog usputnog 'škljockanja' dok su kolačići bili na još uvijek zamazanom radnom stolu), neg' sam samo psovala, tak' grešno da mi ni Sodoma ni Gomora nisu bile ravne (ni pojedinačno, a ni zajedno). Al' ništa ne brinite - i treće tijesto je sada u hladnjaku, pa će poslije biti valjda još neka fotkica (ak' tijesto ne 'pobjegne' :O)... s kojih skoro da se može čuti kako majka zove malenog Marcela na čaj i kolačiće... :O


(problem je jedino što stalno moram tražiti tko će ih pojesti, kad ja ne... ne...)

*****************************************************************************************************************************


Update:


Et voila!

I treći su napravljeni. Pa onda još i s čokoladom... i to zlaćanom, da ne bude da sam džaba kupovala zlaćanu šalicu :O
Jedino i dalje ostaje pitanje tko će to pojesti; od Klocky nikakve koristi, @stara teta je ostala jedina uzdanica

Ooo... znam kako ti je

Vidjela sam jednom negdje napisano kako ona Beckhamica godinama jede samo ribu i povrće... pa dok predem zadovoljno nakon nedjeljnog ručka pomislim kako mi i nije problem shvatiti o čemu priča.

Ijaaao... sramote

Alzo, svašta se radi ovih dana... vrijedna sam k'o crv, uglavnom po vrtu, ali nije tjedan još gotov pa nisam mislila o tome, neg' me nešto drugo natjeralo na tipkanje.
Dakle, jučer sam morala 'u doktora'. A izbjegavam ja njega i bježim kao vrag od tamjana već jako dugo - zbog psihičkog zdravlja, pa ga ne posjećujem ni zbog stvari koje i ne bih trebala preskakati, al' određuju se prioriteti, jel'... i onda jučer, zorom ranom, spakiram se u Dom zdravlja kao da mi je ono najvažnije na svijetu!
A zbog čega? Pa zbog krpelja... i to jednog sitnog (a jest našao kome će se krvi napiti)

Boravak u prirodi ima svojih prednosti, ali eto... uvijek se nađe i netko tko bi iskorištavao tuđe potrebe :I
I tak' se meni ovaj mali, jeedva nešto malo veći od točke, zarinuo u vrat i ukopao tako da sam nakon svih pokušaja da ga sama uklonim na kraju ipak morala liječniku kako se ne bih sama priklala :I
Ajmeee... sramote...

Pri povratku sam si mam kupila novu šalicu... crno-bijelu sa zlatnom ručkom. To mi je već druga takva zlaćana pa sam si samu sebe podsjetila na onu jednu iz Ljubav je na selu, što je rasfućkala i kuću i imanje... a za koju ja inače nikako ne bih znala da nema novina. Mediji se uvijek potrude da vas nafilaju informacijama koje vam u životu nikako nisu potrebne, zato i jesu tu :O

I tak'... našlo se vremena i za pokoji film... evo jedna preporuka za vikend:

Le Rouge et le Noir

Posađene.
Kasnim malo, a znam.








Posađene su još ranije prošlog tjedna, ali i tada sam kasnila, no kako se ono kaže: Bolje ikad, nego nikad. Ne?
U planu su još i ogrozd, aronija.. ili što mi već padne na pamet, no za sada samo ovo. I sad samo treba dočekati treću godinu :O

Od borovnica me odgovaraju jer da ću se puno zezati s kiselim tlom kojeg one traže... no to ne znači da svejedno neću pokušati :O

Obećala sam si da vrt više neće biti onako nemilo zapušten kao prošle godine pa sam se prihvatila posla. Prije no što pozovem nekoga da odradi veće poslove odlučila sam prvo sama nešto napraviti, no malo me plaši brzina kojom korov raste tako da je moguće da će poziv pasti i nešto ranije. Ipak, ne mogu reći da nisam zadovoljna svojim pokušajima. Granja i suhe trave se nakupilo već nekoliko većih hrpa pa se piromanka u meni, u četvrtak, prije najavljene kiše, odlučila na malo izazivanja požara (kontroliranog, a ne kao neki... :O). Trajalo je to nekoliko sati; htjela sam zapaliti što više, a vatru nisam smjela ostaviti niti minut bez nadzora, tako da sam se na kraju dana, umorna i 'nadimljena', samo složila na krevet i tako ostala i skoro cijeli kišni petak.

U subotu sam ipak odlučila pokušati pripremiti tlo za moj novi ružičnjak i prvi dio naručenih ruža. Isprva sam namjeravala samo obilježiti mjesta i iskopati rupe, a onda sam se u zadnji tren predomislila, izvukla ašov i riješila malo isprevrtati zemlju - onu ranije zamišljenu gredicu. Širina od 60 cm i duljina oko metar (pa i malo više) rukom obrađene zemlje moj je osobni rekord :O. Sad još samo 4, 5... 6 metara... sitnica.
Mogu ja to, naravno... tvrdoglavost nikada nije bilo ono što je moja slabija strana :O
No, vidjet ćemo još... a sada idem pokušati preokrenuti barem još jedan kvadratić 60x60. Malo zemlje za čovječanstvo, ali puno za V :O

A što bi moj Zlajo rek'o...

Zabijelilo malo.

Sous vide život

Gledam poznanike: Chanel, Louboutin i malo plastike u obraze i usnice za privid uspjeha. Uz to ide i nešto izgubljenih kilograma, jer hrana za dušu i ona za tijelo često se ne nalaze na istim menijima.

Kod mene isto plastika... ona za sous vide kuhanu šunku, al' inače
sam si sva tradicionalna ovog Uskrsa.





I život lagano, na umjerenoj temperaturi.

Pod pritiskom

Gledam nekakvo natjecanje. Kandidati su podijeljeni u dva tima i nakon odrađenog zadatka žiri je odlučio koji je tim bolji. A onda, kako nalažu pravila natjecanja, dužni su odabrati i najboljeg pojedinca. Tu je žiri neodlučan - od svih prisutnih odabiru dvoje koji su po njima najuspješniji, a od kojih je jedan mladi dvadesetogodišnjak iz pobjedničkog tima, i žena iz drugog tima, godinama bliža srednjim no dvadesetim... no ne mogavši sami odlučiti između njih dvoje, konačni sud žiri prepušta ostalim kandidatima.
Svi daju svoj glas, usput i pojašnjavaju svoje izbore, i bodovi su ponovno izjednačeni, barem se tako čini u prvi tren, ali i nominirani kandidati također mogu glasovati pa je ishod još uvijek neizvjestan.

Prvi je na redu mladi dečko koji svoj glas daje protivnici...
Njegova gesta mi navuče osmijeh na lice; s dvadeset godina je još tako pun vjere u druge ljude, skroman i lijepih manira, i tek počinje učiti što se sve od ljudi može očekivati.
I sad još samo preostaje da se srednjevječnovjekovna gospođa izjasni. Gledam ju i mislim se - Ma neeećeeeš valjda...?- a njeno držanje kao da kaže hoću, hoću, još kako, i tako i bi, gospođa mrtva-hladna kaže da svoj glas daje samoj sebi. Da se ona tu puno naradila.
Kad se nisam upiškila od smijeha :)))

***

U dvorištu imam mladu trešnju koja nikako nije rađala, pa čak ni cvijetka dala sve do prije dvije godine kada se razmišljalo o rezanju. Tog proljeća je prvi put procvjetala s nekoliko cvjetića, ali bez kasnijeg ploda. Prošle godine joj je također rečeno da je gotova, ali onda je procvjetala s čak dvadesetak cvjetića, pa je bilo i nešto zelenih trešanja koje su ubrzo nestale bez traga (nitko o njima nije čuo više niti riječ) i tako je trešnja preživjela i tu godinu, a ovog proljeća je već trešnja s iskustvom pa se cijela raspucala kao kokice.
Sad je zovem Šeherezada i čekam što će dalje biti...

***

Ja sam, pak, dok sam ovo pisala dobila velikog, još uvijek mrdajućeg šarana, i nakon kraćeg nerazmišljanja odlučila mu presuditi.
Uskoro ne bu više mrdao.

Oznake: Lude ribe! Ah, u vas mozga nij'...