Igranje Boga
utorak, 30.11.2021.
Jeste li ikada svjesno povukli nekakav potez, znajući da tako odlučujete o nečijoj sudbini?
Ako jeste, je li vam se svidio taj osjećaj 'igranja Boga', ili... je li vam se to na nekakav način možda osvetilo?
Hajde, iskreno... volite li se praviti moćnima? :)
Da li biste odbili priliku koja bi vam tako nešto omogućila?
Još malo, još malo...
E, hebiga... nikad ti na drugu stranu...
I što sad...
nedjelja, 28.11.2021.
Dakle... samoubila se jučer ta mala, glupa ptičica - sjenica.
Tresnula je svom snagom o moj prozor. tako da sam i sama odskočila ne znajući što se događa. Pomislila sam čak da se netko glupo poigrava s tim lupanjem, no onda sam je ugledala kako leži. Ništa joj nije pomoglo - ni voda, ni utopljavanje; vjerojatno je uginula odmah nakon pada, ali ja sam se ipak trudila još neko vrijeme.
Poslije mi to sve više nikako nije dalo mira, iako, osim što imam prozor tamo gdje ga imam, ni za što drugo nisam kriva.
A što rade ljudi kad imaju nečistu/nemirnu savjest? Pa idu je umiriti... jasno...
Meni to možda i nije bila prva misao dok sam poslije potištena gledala na Internetu fotografije, ali onda sam naletjela na
OVU stranicu, i ulovila se za nju kao utopljenik za slamku.
A na spomenutoj stranici, između ostalog, piše ovo...
Iako izgledaju jako slatko, ove male ptičice kriju jednu strašnu tajnu. Naime, one imaju sposobnost da svojim oštrim kljunom probiju kroz lubanju druge ptice.
Također su poznate i kao “zombi sjenice”. Nakon što naprave rupu u lubanji druge ptice, ova mala ptica jede njihov mozak!
***
Kada se za hranu bore s drugim pticama, sjenica postaje ubica. Često ubiju druge ptice te pojedu njihove mozgove.
U nekim slučajevima, sjenice su viđene u letu kako prenose tijela ptica koje su ubile. Zatim s visine ispuštaju njihovo tijelo da bi bile sigurne da je njihova žrtva zaista mrtva.
Zbog svoje male veličine često zapadnu u razne stukture koje je napravio čovjek. Kada ih oslobodite, ove ptice se vraćaju na to mjesto te napadaju svoje spasitelje čisto iz slijepe osvete...
Također su poznate i kao “zombi sjenice”. Nakon što naprave rupu u lubanji druge ptice, ova mala ptica jede njihov mozak!
***
Kada se za hranu bore s drugim pticama, sjenica postaje ubica. Često ubiju druge ptice te pojedu njihove mozgove.
U nekim slučajevima, sjenice su viđene u letu kako prenose tijela ptica koje su ubile. Zatim s visine ispuštaju njihovo tijelo da bi bile sigurne da je njihova žrtva zaista mrtva.
Zbog svoje male veličine često zapadnu u razne stukture koje je napravio čovjek. Kada ih oslobodite, ove ptice se vraćaju na to mjesto te napadaju svoje spasitelje čisto iz slijepe osvete...
Ne mogu reći da mi i je i danas baš nešto puno, puno lakše, vjerojatno će moja uznemirenost potrajati još neko vrijeme, ali ovaj tekst mi je ipak uspio malo odvratiti misli u nekom drugom smjeru. Čini se da je za umirivanje savjesti nekako najjednostavnije pokušati 'ocrniti' onoga zbog koje nam je ista nemirna.
Na koji način vi umirujete ovakve i slične nemire?
Mnogi ga pamte samo kao 'malog' koji nije mogao skrenuti pogled s dekoltea Sanje Doležal, al' dečec baš dobro pjeva :)
Filozofska
četvrtak, 25.11.2021.
Ima nešto utješno u toplom zimskom čaju, rezerviranom za otprilike ovo vrijeme, oko pet... valjda to pravljenje Englezom... Englezom se pravim i dok se prolivena masnoća od pečenja cijedi sa štednjaka na hladne pločice, stvarajući po njima razne reljefne oblike.
Englez u meni govori - Ah, čišćenje neće nikamo pobjeći, a ovaj trenutak tople ugode bi lako mogao...
Produži dalje...
Još jedan prođe dan...
srijeda, 24.11.2021.
Jutros:
- Ovo ti je nova odjeća, sve promijeni, nemoj ostaviti nešto prljavo na sebi - govorim ja ocu svome koji se sprema na cijepljenje.
Sat i nešto vremena, dva, poslije, on sjedi u prljavoj vesti.
- Tata, rekla sam ti da prljavo staviš u pranje, a čisto obučeš
- Ova mi je vesta topla, i nije prljava
- Prljava je, a i što će ti, imaš: potkošulju, košulju, prsluk, vestu i jaknu (jakna debela, više ona njega nosi nego on nju)
- Je, al' ova je topla - ne da se on, pa ja ponavljam - Al' imaš: potkošulju, košulju, prsluk, vestu i jaknu, zato da ti ne bude hladno, i ne treba ti ništa više (tu se moj glas već malo trese, pripravan da eksplodira)
- Aa štaaa faaliii ooovoooj...?
- Fali, ta nije 'za doktora' (tu ja sad malo značajno i prijeteće ušutim)... obuci ovu drugu, aj, daj mi tu da odnesem...
Gunđanje, pa onda ponovno - A ja nemam cipele, imam samo ove ljetne (cokule, ne znam ni otkud ih je izvukao)
- Imaš cipele, V ( ona druga V, ne ja) ti je prošle zime kupila nove s krznom
- Svašta, ja nji' nisam nikad vidio...
- Hajde, obuj se, trebaš krenuti
- Imam vremena, rano je
- Nemaš
- Imam još deset minuta
- Trebaš i doći tamo... hajde, susjed te čeka (susjedi ne daju da igdje sam ide, sami se uvijek ponude za pomoć)
- Nek' čeka!
I tako smo sad konačno, na jedvite jade gotovi. Skuhala mu čaj, dala upute za nedajbloženuspojave i kao bezbroj puta do sada rekla mu da se presvuče
- A zašto sad opet presvlačenje....???
- Zato što ti je to odjeća 'za doktora', nije za po doma.
- Pa šta fali, dobra je...
Idem mačku skuhati hrenovke... vjerujem da je i njemu već svega dosta 
Boga brat
utorak, 23.11.2021.
'Boga brat', priča iz zbirke 'Satiranja' Predraga Daraboša. Ne znam da li se smije prenositi, pa evo onda samo link - https://pikok.org/953/
Nije beg cicija
ponedjeljak, 22.11.2021.
Ono kad hoćeš biti dobar i snimiti nekakvu finu 'vinsku' fotografiju (ova je bila samo pokušaj:I), pa nesmotreno, u žurbi, povučeš kabel i sa šalicom kave stvoriš prizor kataklizme kakvog se ne bi posramio niti jedan svjetski razarač u bližoj i daljoj povijesti.
Šalica je jedna od najvećih, i kad se crna tekućina iz nje izlila, mogla sam samo gledati kako nemilice sa stola otječe na tapecirani stolac, pa na pod, a prije toga je dobrano zalila tipkovnicu i zid i dohvatila malo mobitel. Šalica, iako velika, ipak je poprilično krhka, pa kad je tresnula u ogledalo i sama se potom otkotrljala na pod... ja sam već počela zbrajati štetu...
Prije nego sam otišla po krpe za brisanje, uspjela sam jedino okrenuti tipkovnicu naopačke, da barem nju sačuvam kad već nisam uspjela šefa i stanicu...
Poslije se ispostavilo da šteta i nije tako velika: nekakvim čudom i ogledalo i šalica su ostali čitavi, zaliveni zid je i tako već trebalo obojiti, a stari stolac baciti... i sve u svemu, malo me natjeralo i na pospremanje koje stalno odgađam :I
Samo se za tipkovnicu još ništa ne zna. Iako sam za nju jedinu mislila da je sigurna jer sam dosta brzo odreagirala s preokretanjem, iz nje za sada kava još uvijek curi... i curi...
A valjda će se do sutra osušiti :I
Kakve vi cirkuse imate običaj raditi u svojoj kući? :I
Kolačiću, kolačiću... reci, najsretniji na svijetu tko je...
subota, 20.11.2021.
Nakon duljeg vremena slomila sam danas jedan kuki... da vidim što će mi reći.
Laže k'o pas... nije ni čudo što ti papirići čuče tamo gdje čuče, uvuklo bi se to... da.. k'o stvoreni za političare.
Ali, ajd... ja sam svoje dobila, no da vidim što bi vi voljeli vidjeti na ovom papiriću, da je vaš. Što bi vi tražili od gđe Fortune?
Budale
petak, 19.11.2021.
Tako moj brat za kojeg se svi brinemo, a kojemu su otkrili karcinom... pa se razvukle pretrage - da nije dobro, da trebao se ranije javiti, da ne može operacija... pa mu je sad dobro, pa nalazi isto O.K., pa se malo i doktori čude... pa bi on sad malo, vidim, vrdao, uvjerio i nas i sebe da mu nije ništa, i poznavajući njegovu teoriju - Sve se uvijek na kraju samo riješi (a genijalac je inače), sve bi to moglo ići ka laganom prestanku liječenja, uz milijun izgovora... tako - ima on posla... i tako onda ja dreknem.. a kad dreknem, dreknem da se čuje (inače stvarno imam slabašan glas) i vičem da je budala sebična i neodgovorna (a genijalac je inače), pa nenaviknut od mene na takav idiot/kreten rječnik kaže da malo stanem... pa ja stanem, i onda mu tihim glasom kažem da je budala, jer budali uvijek moraš reći da je budala... i valjda je onda danas otišao na tu jebenu kemoterapiju...
Imate li i vi takvu nekakvu budalu doma?
zaogrnem se tvojim toplim rukavima
gurajući svoje u džepove sjećanja
i kao da si tu
i mir
i spokoj
san
mirisa je još tako malo...
guram ruke dublje
osnažujem džepove
Dihotomno razmišljanje
utorak, 16.11.2021.
Dihotomno razmišljanje, poznato i kao "crno ili bijelo razmišljanje", simptom je mnogih psihijatrijskih stanja i poremećaja osobnosti, uključujući granični poremećaj ličnosti (BPD). Dihotomno razmišljanje doprinosi međuljudskim problemima te emocionalnoj i ponašanju nestabilnosti.
https://hr.groinstrong.com/dichotomous-thinking-425292-889
https://hr.groinstrong.com/dichotomous-thinking-425292-889
Ajmee... ako ja padam na ovog američkog vojnika s misijama.
Enivej.. jeste li vi osoba kojoj su uvijek drugi za nešto krivi?
Dihotomno razmišljanje i granični poremećaj osobnosti
Karakteristike dihotomnog mišljenja
Mnogi ljudi ponekad dožive dihotomno razmišljanje, ali to može predstavljati problem kada ekstremni zaključci o sebi, drugim ljudima ili okolnostima ometaju vašu emocionalnu stabilnost, odnose i odluke.
Ako se većina vaših misli razbije na crno ili bijelo, dobro ili loše i sve ili ništa, tada je moguće da imate jaku tendenciju ka dihotomnom razmišljanju.
Ovo ekstremno razmišljanje može prouzročiti ozbiljne pretjerane reakcije ili emocionalne reakcije i može rezultirati značajnim posljedicama ako se ponašate impulzivno kao odgovor na svoje ekstremne osjećaje. Bilo da se radi o prekidu veze ili lošem radnom učinku, dihotomno razmišljanje može utjecati na vašu kvalitetu života.
Dihotomno razmišljanje i granični poremećaj osobnosti
BPD je stanje s kojim je izazovno živjeti. BPD je često teško dijagnosticirati jer ljudi koji ga imaju mogu doživjeti ekstremne promjene raspoloženja i nestalno ponašanje, ali uglavnom ne mogu sebe smatrati problemima, već umjesto toga na druge gledaju kao na problem. Osobe s BPD-om vjerojatnije će pokazivati dihotomno razmišljanje od ljudi koji nemaju BPD.
Primjeri dihotomnog razmišljanja
Dihotomno razmišljanje može uzrokovati sukobe i uznemirenost, remeti vaš vlastiti unutarnji osjećaj mira i remeti mir između sebe i drugih. Ako imate BPD, možda ćete doživjeti dihotomno razmišljanje, a da toga uopće ne shvaćate.
Na primjer, često možete flip-flop između doživljavanja sebe kao izvanrednog uspjeha ili velikog neuspjeha na temelju pohvala ili kritika drugih.
Osoba s dihotomnim razmišljanjem može na poslu upoznati novog suradnika. Na početku se suradnika smatra nevjerojatnim, savršenim i boljim od bilo kojeg drugog suradnika ili prijatelja ikada prije susretanog. Ljudi s dihotomnim razmišljanjem imaju tendenciju da imaju favorite i da vjeruju da je sve u vezi s omiljenom osobom ili stvari superiornije od drugih. Međutim, kako vrijeme prolazi, netko s dihotomnim razmišljanjem može se iznenada okrenuti u suprotnu krajnost.
Ako ga suradnik ignorira ili se suradnik ponaša razočaravajuće, osoba s dihotomnim razmišljanjem može izgubiti poštovanje ili mržnju prema tom nekadašnjem omiljenom suradniku, nesposobnom održavati veze koje nisu izrazito "ljubav" ili "mržnja". To može dovesti do toga da oni kojima se smatra "dobrim" mogu lako manipulirati ili do naglih prekida u prijateljstvima i romantičnim vezama.
U nekim slučajevima dihotomno razmišljanje može rezultirati financijskim problemima. Impulsivne kupnje i nedostatak uravnotežene prosudbe na poslu i u osobnom životu mogu imati ozbiljne posljedice.
Liječenje dihotomnog mišljenja
Dihotomno razmišljanje i BPD mogu biti vrlo štetni, što vas sprječava da živite bogat, pun život. Postoje tretmani za oba stanja. Ako imate simptome, preporuča se potražiti zdravstvenog radnika koji je obučen i iskusan u liječenju graničnog poremećaja ličnosti.
Tijekom vaših terapijskih sesija, vaš terapeut ili psiholog može vas zamoliti da razgovarate o primjerima svog svakodnevnog iskustva i razgovarate o različitim perspektivama. Ako često razmišljate ekstremno, vaš vam terapeut može pomoći da prepoznate sredinu i uvede vas u novi, uravnoteženiji način razmišljanja. Kako napredujete, naučit ćete razmatrati vlastite pretpostavke postavljajući si sljedeća pitanja prije nego što dopustite da vas misli uznemiruju:
-Postoje li dokazi koji podupiru moje misli?
-Razmatram li sve kutove ili izostavljam stvari?
-Može li netko drugi osporiti moju pretpostavku? Kako?
-Vide li to svi ostali na ovaj način?
-Jesam li pošten prema drugima dok iznosim ovo mišljenje?
Koračajući unatrag, možete izgraditi vještine potrebne da biste naučili oblikovati realniju percepciju svojih odnosa i svog okruženja.
Ako prepoznate da imate tendenciju ka dihotomnom razmišljanju, također je važno izbjegavati djelovanje na svoje ekstremne misli ili donošenje iznenadnih odluka. Možda biste to željeli zapisati ili razgovarati s pouzdanim prijateljem ili terapeutom. Ovi vam koraci mogu dati vremena da razmislite o svojim odlukama i da dobijete povratne informacije od neutralnog izvora prije nego što poduzmete mjere koje bi mogle naštetiti vašim odnosima ili vašim financijama.
https://hr.groinstrong.com/dichotomous-thinking-425292-889
Karakteristike dihotomnog mišljenja
Mnogi ljudi ponekad dožive dihotomno razmišljanje, ali to može predstavljati problem kada ekstremni zaključci o sebi, drugim ljudima ili okolnostima ometaju vašu emocionalnu stabilnost, odnose i odluke.
Ako se većina vaših misli razbije na crno ili bijelo, dobro ili loše i sve ili ništa, tada je moguće da imate jaku tendenciju ka dihotomnom razmišljanju.
Ovo ekstremno razmišljanje može prouzročiti ozbiljne pretjerane reakcije ili emocionalne reakcije i može rezultirati značajnim posljedicama ako se ponašate impulzivno kao odgovor na svoje ekstremne osjećaje. Bilo da se radi o prekidu veze ili lošem radnom učinku, dihotomno razmišljanje može utjecati na vašu kvalitetu života.
Dihotomno razmišljanje i granični poremećaj osobnosti
BPD je stanje s kojim je izazovno živjeti. BPD je često teško dijagnosticirati jer ljudi koji ga imaju mogu doživjeti ekstremne promjene raspoloženja i nestalno ponašanje, ali uglavnom ne mogu sebe smatrati problemima, već umjesto toga na druge gledaju kao na problem. Osobe s BPD-om vjerojatnije će pokazivati dihotomno razmišljanje od ljudi koji nemaju BPD.
Primjeri dihotomnog razmišljanja
Dihotomno razmišljanje može uzrokovati sukobe i uznemirenost, remeti vaš vlastiti unutarnji osjećaj mira i remeti mir između sebe i drugih. Ako imate BPD, možda ćete doživjeti dihotomno razmišljanje, a da toga uopće ne shvaćate.
Na primjer, često možete flip-flop između doživljavanja sebe kao izvanrednog uspjeha ili velikog neuspjeha na temelju pohvala ili kritika drugih.
Osoba s dihotomnim razmišljanjem može na poslu upoznati novog suradnika. Na početku se suradnika smatra nevjerojatnim, savršenim i boljim od bilo kojeg drugog suradnika ili prijatelja ikada prije susretanog. Ljudi s dihotomnim razmišljanjem imaju tendenciju da imaju favorite i da vjeruju da je sve u vezi s omiljenom osobom ili stvari superiornije od drugih. Međutim, kako vrijeme prolazi, netko s dihotomnim razmišljanjem može se iznenada okrenuti u suprotnu krajnost.
Ako ga suradnik ignorira ili se suradnik ponaša razočaravajuće, osoba s dihotomnim razmišljanjem može izgubiti poštovanje ili mržnju prema tom nekadašnjem omiljenom suradniku, nesposobnom održavati veze koje nisu izrazito "ljubav" ili "mržnja". To može dovesti do toga da oni kojima se smatra "dobrim" mogu lako manipulirati ili do naglih prekida u prijateljstvima i romantičnim vezama.
U nekim slučajevima dihotomno razmišljanje može rezultirati financijskim problemima. Impulsivne kupnje i nedostatak uravnotežene prosudbe na poslu i u osobnom životu mogu imati ozbiljne posljedice.
Liječenje dihotomnog mišljenja
Dihotomno razmišljanje i BPD mogu biti vrlo štetni, što vas sprječava da živite bogat, pun život. Postoje tretmani za oba stanja. Ako imate simptome, preporuča se potražiti zdravstvenog radnika koji je obučen i iskusan u liječenju graničnog poremećaja ličnosti.
Tijekom vaših terapijskih sesija, vaš terapeut ili psiholog može vas zamoliti da razgovarate o primjerima svog svakodnevnog iskustva i razgovarate o različitim perspektivama. Ako često razmišljate ekstremno, vaš vam terapeut može pomoći da prepoznate sredinu i uvede vas u novi, uravnoteženiji način razmišljanja. Kako napredujete, naučit ćete razmatrati vlastite pretpostavke postavljajući si sljedeća pitanja prije nego što dopustite da vas misli uznemiruju:
-Postoje li dokazi koji podupiru moje misli?
-Razmatram li sve kutove ili izostavljam stvari?
-Može li netko drugi osporiti moju pretpostavku? Kako?
-Vide li to svi ostali na ovaj način?
-Jesam li pošten prema drugima dok iznosim ovo mišljenje?
Koračajući unatrag, možete izgraditi vještine potrebne da biste naučili oblikovati realniju percepciju svojih odnosa i svog okruženja.
Ako prepoznate da imate tendenciju ka dihotomnom razmišljanju, također je važno izbjegavati djelovanje na svoje ekstremne misli ili donošenje iznenadnih odluka. Možda biste to željeli zapisati ili razgovarati s pouzdanim prijateljem ili terapeutom. Ovi vam koraci mogu dati vremena da razmislite o svojim odlukama i da dobijete povratne informacije od neutralnog izvora prije nego što poduzmete mjere koje bi mogle naštetiti vašim odnosima ili vašim financijama.
https://hr.groinstrong.com/dichotomous-thinking-425292-889
P.s. Ako Ypsilonka pita što je ovo na fotografiji, rado ću joj reći :)
Oznake: pop psihplogija
Frustracije
ponedjeljak, 15.11.2021.
Frustracija (lat. frustratio: zavaravanje; onemogućivanje) je psihofizičko stanje povezano s iskustvom prisilnoga odricanja čovjeka od ispunjenja želja koje su po subjektivnoj ili objektivnoj ocjeni vrlo važne za neku osobu ili ličnost; doživljaj slabije ili jače neugode, nemira, strepnje (anksioznosti) ili srdžbe u situacijama kada smo nekim fizikalnim (npr. zaključana vrata), društvenim (npr. zakoni, vjerski propisi, društveni običaji) ili osobnim barijerama (npr. nedovoljna sposobnost) onemogućeni u postizanju nekoga željenog cilja.
Wikipedia
Wikipedia
Imala sam napisan nešto dulji uvod u novi post, no jutros mi se nije tražio pa sam smislila drugi. Prije no što sam taj drugi uspjela napisati i objaviti, morala sam riješiti nekakav neodgodiv posao, i u međuvremenu se izgubila ona fina nit koja je sve moje zamisli iz tog uvoda držala na okupu. Za još jedne fragmente nisam bila raspoložena, tako da sam odustala i od njega.
To me sve skupa sad jako frustrira.
Srećom, dr. Google je ostao skroz pribran i skuliran...
Stres, frustracija i obrambeni mehanizmi
Zapreke na koje nailazimo u našim nastojanjima da ostvarimo naše želje i težnje mogu biti vanjske, koje proizlaze iz prirodne ili društvene okoline, i unutarnje, uvjetovane individualnim osobinama, nedostacima ili sukobom motiva. Vanjske zapreke mogu biti neke nepogode (npr. nestanak el.energije u dizalu), zbog čega smo spriječeni u nekom svom nastojanju. Unutarnje zapreke mogu biti osobine ličnosti, npr. neodlučnost, skromne sposobnosti ili tjelesni nedostaci.
Stanje frustracije najčešće je uzrokovano neskladom između razine težnja i mogućnosti pojedinca. Ako je razina aspiracije prilagođena individualnim mogućnostima, pojedinac će birati ciljeve koje može ostvariti. Tako, na primjer, djevojka izrazito niska rasta neće čeznuti da bude manekenka.
Osim različitih zapreka na koje nailazimo u nastojanjima da postignemo ciljeve koje smo odabrali, svi smo svakodnevno izloženi i nizu pritisaka iz okoline, koji nas, primjerice, nagone da u što kraćem vremenu što više učinimo. Suočeni smo sa zahtjevima kojima teško udovoljavamo, npr. živimo u buci, zagađenom zraku, zaplašeni mogućnostima različitih katastrofa koje ne možemo spriječiti. Svi smo tako izloženi stresu s kojim se, kao i sa frustracijom, nosimo na različite, više ili manje uspješne načine.
Stres je stanje koje nastaje kada su ljudi suočeni s događajima koje smatraju prijetećima svojoj dobrobiti ili koji od njih traže ulaganje posebnih napora kako bi udovoljili zahtjevima koji se pred njih postavljaju. Pritom je za doživljaj stresa odlučujuće kako pojedinac procjenjuje svoju ugroženost u određenoj situaciji, i svoje sposobnosti da se s tom situacijom nosi. Procjena prijetnje pretpostavlja anticipirani gubitak ili povredu, koja može, ali i ne mora nastupiti. Doživljaj prijetnje osniva se na znanju o ugroženosti. Procjena ugroženosti ne mora biti realistična. Tako se mnogi ljudi neće odreći potencijalno opasnih navika, npr. pušenja ili brze vožnje. Nerealistična procjena povezana je s obrambenim mehanizmom (o čemu ćemo još govoriti) koji kaže: To za mene ne vrijedi.
Psiholozi razlikuju primarnu i sekundarnu procjenu. Primarna procjena odgovara na pitanje “što ova situacija znači za mene”, a sekundarna procjena odgovara na pitanje “mogu li se nositi s tom situacijom”. Ako pojedinac, na osnovi takve sekundarne procjene, zaključi da je sposoban svladati neki zadatak, riješiti problem ili promijeniti situaciju u svoju korist, prijetnja se pretvara u izazov. Pojedinac tada zaključuje da će, uz ulaganja dodatnih napora, postići za sebe nešto povoljno.
Vrste stresora
Stresori su unutarnji ili vanjski podražaji, događaji ili situacije koji izazivanju stanje stresa. Razlikujemo:
a) kataklizmičke stresore koji djeluju na cjelokupnu populaciju, npr. rat, nuklearna nesreća, potres i sl.,
b) osobne stresore, koji su također jakog intenziteta, no pogađaju pojedinca, npr. zbog smrti voljene osobe, saznanja o vlastitoj teškoj bolesti i sl.,
c) svakodnevne stresore - dugotrajne repetitivne događaje koji čine dio svakodnevnog života; nisu jakog intenzitetan npr. dnevne trzavice u obitelji, školi, na poslu, u prometu i sl.
Načini reagiranja na frustraciju i stres
Ljudi se razlikuju svojom osjetljivošću na frustrirajuće situacije te reakcijama na stanje frustracije i stresa. One koji mogu mirno podnijeti poteškoće na koje nailaze nazivamo tolerantnima ili otpornima na frustraciju. Osobe koje dobro podnose frustrirajuće situacije uglavnom su i uspješne u načinu reagiranja, tj. uspješno zaobilaze zapreku, uklanjaju poteškoće ili promijene cilj koji se pokazao nedostižnim.
Naročito intenzivno doživljavanje stresa uzrokuju situacije koje nismo mogli predvidjeti i nad kojima nismo imali nikakve kontrole. Intenzitet stresa znatno smanjuje socijalna podrška. U nešto pojednostavljenom obliku, reakcije na stresore mogu se svesti na tri osnovna oblika:
a) tolerantnost, tj. procjena da nas stresor neće ugroziti,
b) kontroliranje, tj. direktan utjecaj na stresor koji nas ugrožava i
c) rezignacija, tj. odustajanje od utjecaja na stresor ili primjena nekog drugog obrambenog mehanizma.
Toleriraju se oni stresori za koje je procjena pojedinca da je manja šteta otrpjeti ih nego se protiv njih boriti.
Prilagođeno i neprilagođeno ponašanje
Prilagođeno je ponašanje ono koje smanjuje stanje frustracije i djelovanja stresora, a ne izaziva nove poteškoće. Primjeri su prilagođenog ponašanja: usmjeravanje na promjenu situacije, rješenje problema, uklanjanje stresora, zamjena nedostižnih ciljeva dostižnima.
Manje prilagođenim ponašanjem smatra se usmjeravanje na promjenu vlastitog doživljavanja (emocija, kognitivnih procjena). Pojedinac takvim ponašanjem ne rješava zapreku ili prijetnju, već samo svoj doživaljaj te zapreke ili prijetnje. Postoje životne situacije u kojima je promjena vlasitog doživljavanja jedino što pojedincu preostaje: npr. konclogor, ili ako izgubimo osobu koju smo voljeli, ili ako nam neka bliska osoba oboli od neizlječive bolesti. Sve što možemo učiniti jest mijenjati svoj doživljaj.
U stanju frustracije i stresa pojedinci uglavnom češće izabiru neprilagođeno ponašanje. U takvim situacijama smanjuje se mogućnost logičkog mišljenja. U rastu osjećajnog uzbuđenja, pojedinac više ne vidi alternativno rješnje. Tako npr. za vrijeme požara ljudi stradaju jer guraju vrata van umjesto da ih povuku unutra.
Anksioznost
Anksioznost (lat. anxius = tjeskoban) je osjećajna reakcija na neku situaciju koja je procijenjena frustrirajućom ili prijetećom, a očituje se u neugodnom osjećaju zabrinutosti, napetosti i straha. Osnovna je razlika između anksioznosti i straha to što anksioznost najčešće nije izazvana poznatim, određenim uzrokom, već pojedinac ima takav osjećaj zbog nejasne predodžbe nečega što bi se moglo dogoditi.
Obrambeni mehanizmi ličnosti i vrste obrambenih mehanizama
Prema Sigmunu Freudu, obrambeni mehanizmi ličnosti nesvjesni su procesi iskrivljavanja realnosti koji pojedinca brane od anksioznosti.
Dakle, radi se o upotrebi različitih kognitivno-osjećajnih strategija pomoću kojih subjekt nastoji smanjiti anksioznost u situacijama koje ne može kontrolitati. Obrambeni mehanizmi uključuju uvijek neki nesvjesni oblik samozavaravanja.
U literaturi je opisano dvadesetak vrsta obrambenih mehanizama. Mi ćemo ovdje navesti devet najpoznatijih.
1. Pomaknuta agresija. Ne napada se izvor poteškoća, već se agresija usmjeruje na neki prikladan bliski cilj. Npr. djevojčicu je naljutila mama, a ona lutki otkine glavu.
2. Racionalizacija. Očituje se kao umanjivanje vrijednosti cilja koji nismo uspjeli postići i pretjerano isticanje vrijednosti cilja koji smo bili prisiljeni izabrati. Npr. netko nije uspio upisati željeni studij, no zavarava se potom da je taj i tako bez veze, a ono što je upisao baš je ono pravo.
3. Supstitucija. To je zamjena ciljeva, tj. novoizabrani cilj će barem djelomično zadovoljiti onemogućenu potrebu. Npr. žena koja ne može imati djecu, odabire posao dječje odgojiteljice.
4. Kompenzacija. To je ulaganje većeg truda i napora da bi pojedinac postigao rezultat u nekom području u kojem je kompetentan te tako kompenzirao područje u kojem je nekompetentan. Npr. dječak koji je neuspješan u sportu, bit će jako uspješan na kompjutoru.
5. Projekcija. Omogućuje pojedincu da se ne suoči s nekim svojim manama jer ih pripisuje drugim ljudima. Npr. neka ružna djevojka lista modni časopis i govori: “Vidi kako je ova ružna.”
6. Regresija. To je impulzivno, neprikladno ponašanje nalik ponašanju djeteta. Stoga se i naziva regresivno, u smislu već prijeđenih faza razvoja. Npr. žena plače i vrišti iako vikom neće riješti svoju situaciju.
7. Fiksacija. To je uporno ponavljanje nekih akcija za koje je očito da neće dovesti do cilja. Npr. nenadarena osoba uporno se, iz godine u godinu, prijavljuje na neki umjetnički studij.
8. Negiranje. To je oblik odbijanja pojednica da se suoči s nekim nedostatkom ili ugrožavajućom situacijom s kojom se ne može nositi. Npr. negiranje je često kod roditelja koji se ne mogu pomiriti sa spoznajom o bolesti svog djeteta. Tada smatraju da se radi o pogrešnoj dijagnozi pa sebe i druge uvjeravaju da će dijete ozdraviti.
9. Rezignacija. To je pasivizacija, odustajanje od cilja koji bi se moglo postići uz ulaganje dodatnog napora.
Kako živjeti sa stresom
Osobe koje se uspješno nose sa stresom, koje su naučile podnositi stresnu situaciju i promijeniti je u svoju korist, izlaze iz stresnih situacija snažnije i otpornije na buduće stresove.
Osobe koje nemaju prikladne načine reagiranja na stresne situacije i osobe koje nemaju socijalnu podršku, mogu se razboljeti.
Već smo spomenuli da naše reakcije na objektivne događaje zavise od naše interpretacije tih događaja. Tumačenja su pod utjecajem očekivanja i vrijednosti pojedinca.
Naša se očekivanja često pretvaraju u proročanstvo koje samo sebe ispunjava. Ljudi koji vjeruju da će uspjeti u onome što rade, najčešće i uspijevaju. Osobe koje očekuju neuspjeh, doista ga i dožive.
Vrijednosni sustav stečen socijalizacijom snažno djeluje na ciljeve svakoga od nas. Motivacija koja se osniva na vanjskim poticajima naziva se ekstrinzičnom motivacijom, a ona koja se osniva na unutarnjim poticajima naziva se intrinzičnom motivacijom.
Uspješnije se sa stresom nose ljudi:
- koji imaju smisla za humor,
- koji se nadaju jer nada je aktivan proces koji, na osnovi realistične procjene situacije, zamišlja bolja vremena koja dolaze: “Sada može krenuti samo nabolje”,
- koji se posvete poslu, ili vjeri, ili nečemu,
- koji novo iskustvo doživljavaju kao izazov, a ne kao prijetnju,
- koji vjeruju da čovjek nije bespomoćan, da može promijeniti objektivnu situaciju ili, u najgorem slučaju, doživljavanje te situacije.
Religioznost
Većina istraživanja pokazuje da su osobe koje sebe opisuju kao religiozne, u prosjeku nešto sretnije od onih koje nisu religiozne.
U jednom istraživanju provedenom u 14 europskih zemlja, 84% onih koji su izjavili da idu u crkvu jednom tjedno bilo je zadovoljno svojim životom, dok je među onima koji su izjavili da nikad ne idu u crkvu takvih bilo 77%.
Evo još nekih zanimljivih rezultata nekih istraživanja:
- aktivni vjernici u Sjevernoj Americi rjeđe postaju delinkventi, rjeđe zloupotrebljavaju drogu i alkohol, rjeđe se razvode i izvršavaju samoubojstvo,
- aktivni vjernici fizički su zdraviji i žive dulje,
- udovice koje su aktivne vjernice zadovoljnije su od udovica koje vjeru ne prakticiraju aktivno,
- duboko religiozne majke djece s poteškoćama u razvoju manje su podložne depresiji,
- vjernici se brže oporavljaju nakon razvoda, nezaposlenosti, ozbiljne bolesti ili gubitka voljene osobe,
- među starijim su ljudima najvažnije stvari za sreću zdravlje i vjera.
I još nekoliko podataka o nekim istraživanjima: religija je više povezana sa srećom kod Amerikanaca nego kod Europljana. Ostali kojima je važnija za sreću jesu: stariji ljudi, samci, umirovljenici, ljudi lošijeg zdravlja te žene.
Kompeticija i kooperacija, zapad i istok
Potreba za eksternom kontrolom značajka je pojedinaca zapadne civilizacije. Istočnjaci smatraju da stres nastaje zbog naglaska na kompeticiji umjesto na kooperaciji, na brzini i pretjecanju prirode, umjesto na pokoravanju prirodi. Istočna kultura tako prihvaća starenje i smrt kao dio života, a zapadna smatra da starenje i smrt nisu dijelovi života te ih nastoji zanijekati.
Oba pristupa pružaju drukčiji oblik kontrole vlastitog života. Kompeticiju i kooperaciju još nazivamo primarnom, odnosno sekundarnom kontrolom. Ljudi koje žele postići primarnu kontrolu, nastoje djelovati na svoju okolinu, promijeniti okolnosti i druge ljude. Pristaše sekundarne kontrole prilagođavaju se datoj realnosti, nastojeći promijeniti svoj doživljaj te realnosti. Zapadna kultura naglašava primarnu kontrolu: ako te nešto smeta, promijeni to. Istočna kultura naglašava sekundarnu kontrolu: lakše ti je noge zaštititi papučama nego cijelu zemlju prekriti tepihom.
Naglasak na primarnoj kontroli potiče samostalnost, a cijena koju se za to plaća jest osamljenost. Sekundarna kontrola omogućuje bliskost s drugim ljudima i smirenost, a cijena je samozatajnost i sporiji napredak.
Možda je tajna uspješnog suočavanja sa stresom u točnom prepoznavanju o kojoj se od tih dviju mogućnosti u pojedinom slučaju radi.
Mr.sc. Dario Miletić, prof.
https://www.zzjzpgz.hr/nzl/33/psiho.htm
Zapreke na koje nailazimo u našim nastojanjima da ostvarimo naše želje i težnje mogu biti vanjske, koje proizlaze iz prirodne ili društvene okoline, i unutarnje, uvjetovane individualnim osobinama, nedostacima ili sukobom motiva. Vanjske zapreke mogu biti neke nepogode (npr. nestanak el.energije u dizalu), zbog čega smo spriječeni u nekom svom nastojanju. Unutarnje zapreke mogu biti osobine ličnosti, npr. neodlučnost, skromne sposobnosti ili tjelesni nedostaci.
Stanje frustracije najčešće je uzrokovano neskladom između razine težnja i mogućnosti pojedinca. Ako je razina aspiracije prilagođena individualnim mogućnostima, pojedinac će birati ciljeve koje može ostvariti. Tako, na primjer, djevojka izrazito niska rasta neće čeznuti da bude manekenka.
Osim različitih zapreka na koje nailazimo u nastojanjima da postignemo ciljeve koje smo odabrali, svi smo svakodnevno izloženi i nizu pritisaka iz okoline, koji nas, primjerice, nagone da u što kraćem vremenu što više učinimo. Suočeni smo sa zahtjevima kojima teško udovoljavamo, npr. živimo u buci, zagađenom zraku, zaplašeni mogućnostima različitih katastrofa koje ne možemo spriječiti. Svi smo tako izloženi stresu s kojim se, kao i sa frustracijom, nosimo na različite, više ili manje uspješne načine.
Stres je stanje koje nastaje kada su ljudi suočeni s događajima koje smatraju prijetećima svojoj dobrobiti ili koji od njih traže ulaganje posebnih napora kako bi udovoljili zahtjevima koji se pred njih postavljaju. Pritom je za doživljaj stresa odlučujuće kako pojedinac procjenjuje svoju ugroženost u određenoj situaciji, i svoje sposobnosti da se s tom situacijom nosi. Procjena prijetnje pretpostavlja anticipirani gubitak ili povredu, koja može, ali i ne mora nastupiti. Doživljaj prijetnje osniva se na znanju o ugroženosti. Procjena ugroženosti ne mora biti realistična. Tako se mnogi ljudi neće odreći potencijalno opasnih navika, npr. pušenja ili brze vožnje. Nerealistična procjena povezana je s obrambenim mehanizmom (o čemu ćemo još govoriti) koji kaže: To za mene ne vrijedi.
Psiholozi razlikuju primarnu i sekundarnu procjenu. Primarna procjena odgovara na pitanje “što ova situacija znači za mene”, a sekundarna procjena odgovara na pitanje “mogu li se nositi s tom situacijom”. Ako pojedinac, na osnovi takve sekundarne procjene, zaključi da je sposoban svladati neki zadatak, riješiti problem ili promijeniti situaciju u svoju korist, prijetnja se pretvara u izazov. Pojedinac tada zaključuje da će, uz ulaganja dodatnih napora, postići za sebe nešto povoljno.
Vrste stresora
Stresori su unutarnji ili vanjski podražaji, događaji ili situacije koji izazivanju stanje stresa. Razlikujemo:
a) kataklizmičke stresore koji djeluju na cjelokupnu populaciju, npr. rat, nuklearna nesreća, potres i sl.,
b) osobne stresore, koji su također jakog intenziteta, no pogađaju pojedinca, npr. zbog smrti voljene osobe, saznanja o vlastitoj teškoj bolesti i sl.,
c) svakodnevne stresore - dugotrajne repetitivne događaje koji čine dio svakodnevnog života; nisu jakog intenzitetan npr. dnevne trzavice u obitelji, školi, na poslu, u prometu i sl.
Načini reagiranja na frustraciju i stres
Ljudi se razlikuju svojom osjetljivošću na frustrirajuće situacije te reakcijama na stanje frustracije i stresa. One koji mogu mirno podnijeti poteškoće na koje nailaze nazivamo tolerantnima ili otpornima na frustraciju. Osobe koje dobro podnose frustrirajuće situacije uglavnom su i uspješne u načinu reagiranja, tj. uspješno zaobilaze zapreku, uklanjaju poteškoće ili promijene cilj koji se pokazao nedostižnim.
Naročito intenzivno doživljavanje stresa uzrokuju situacije koje nismo mogli predvidjeti i nad kojima nismo imali nikakve kontrole. Intenzitet stresa znatno smanjuje socijalna podrška. U nešto pojednostavljenom obliku, reakcije na stresore mogu se svesti na tri osnovna oblika:
a) tolerantnost, tj. procjena da nas stresor neće ugroziti,
b) kontroliranje, tj. direktan utjecaj na stresor koji nas ugrožava i
c) rezignacija, tj. odustajanje od utjecaja na stresor ili primjena nekog drugog obrambenog mehanizma.
Toleriraju se oni stresori za koje je procjena pojedinca da je manja šteta otrpjeti ih nego se protiv njih boriti.
Prilagođeno i neprilagođeno ponašanje
Prilagođeno je ponašanje ono koje smanjuje stanje frustracije i djelovanja stresora, a ne izaziva nove poteškoće. Primjeri su prilagođenog ponašanja: usmjeravanje na promjenu situacije, rješenje problema, uklanjanje stresora, zamjena nedostižnih ciljeva dostižnima.
Manje prilagođenim ponašanjem smatra se usmjeravanje na promjenu vlastitog doživljavanja (emocija, kognitivnih procjena). Pojedinac takvim ponašanjem ne rješava zapreku ili prijetnju, već samo svoj doživaljaj te zapreke ili prijetnje. Postoje životne situacije u kojima je promjena vlasitog doživljavanja jedino što pojedincu preostaje: npr. konclogor, ili ako izgubimo osobu koju smo voljeli, ili ako nam neka bliska osoba oboli od neizlječive bolesti. Sve što možemo učiniti jest mijenjati svoj doživljaj.
U stanju frustracije i stresa pojedinci uglavnom češće izabiru neprilagođeno ponašanje. U takvim situacijama smanjuje se mogućnost logičkog mišljenja. U rastu osjećajnog uzbuđenja, pojedinac više ne vidi alternativno rješnje. Tako npr. za vrijeme požara ljudi stradaju jer guraju vrata van umjesto da ih povuku unutra.
Anksioznost
Anksioznost (lat. anxius = tjeskoban) je osjećajna reakcija na neku situaciju koja je procijenjena frustrirajućom ili prijetećom, a očituje se u neugodnom osjećaju zabrinutosti, napetosti i straha. Osnovna je razlika između anksioznosti i straha to što anksioznost najčešće nije izazvana poznatim, određenim uzrokom, već pojedinac ima takav osjećaj zbog nejasne predodžbe nečega što bi se moglo dogoditi.
Obrambeni mehanizmi ličnosti i vrste obrambenih mehanizama
Prema Sigmunu Freudu, obrambeni mehanizmi ličnosti nesvjesni su procesi iskrivljavanja realnosti koji pojedinca brane od anksioznosti.
Dakle, radi se o upotrebi različitih kognitivno-osjećajnih strategija pomoću kojih subjekt nastoji smanjiti anksioznost u situacijama koje ne može kontrolitati. Obrambeni mehanizmi uključuju uvijek neki nesvjesni oblik samozavaravanja.
U literaturi je opisano dvadesetak vrsta obrambenih mehanizama. Mi ćemo ovdje navesti devet najpoznatijih.
1. Pomaknuta agresija. Ne napada se izvor poteškoća, već se agresija usmjeruje na neki prikladan bliski cilj. Npr. djevojčicu je naljutila mama, a ona lutki otkine glavu.
2. Racionalizacija. Očituje se kao umanjivanje vrijednosti cilja koji nismo uspjeli postići i pretjerano isticanje vrijednosti cilja koji smo bili prisiljeni izabrati. Npr. netko nije uspio upisati željeni studij, no zavarava se potom da je taj i tako bez veze, a ono što je upisao baš je ono pravo.
3. Supstitucija. To je zamjena ciljeva, tj. novoizabrani cilj će barem djelomično zadovoljiti onemogućenu potrebu. Npr. žena koja ne može imati djecu, odabire posao dječje odgojiteljice.
4. Kompenzacija. To je ulaganje većeg truda i napora da bi pojedinac postigao rezultat u nekom području u kojem je kompetentan te tako kompenzirao područje u kojem je nekompetentan. Npr. dječak koji je neuspješan u sportu, bit će jako uspješan na kompjutoru.
5. Projekcija. Omogućuje pojedincu da se ne suoči s nekim svojim manama jer ih pripisuje drugim ljudima. Npr. neka ružna djevojka lista modni časopis i govori: “Vidi kako je ova ružna.”
6. Regresija. To je impulzivno, neprikladno ponašanje nalik ponašanju djeteta. Stoga se i naziva regresivno, u smislu već prijeđenih faza razvoja. Npr. žena plače i vrišti iako vikom neće riješti svoju situaciju.
7. Fiksacija. To je uporno ponavljanje nekih akcija za koje je očito da neće dovesti do cilja. Npr. nenadarena osoba uporno se, iz godine u godinu, prijavljuje na neki umjetnički studij.
8. Negiranje. To je oblik odbijanja pojednica da se suoči s nekim nedostatkom ili ugrožavajućom situacijom s kojom se ne može nositi. Npr. negiranje je često kod roditelja koji se ne mogu pomiriti sa spoznajom o bolesti svog djeteta. Tada smatraju da se radi o pogrešnoj dijagnozi pa sebe i druge uvjeravaju da će dijete ozdraviti.
9. Rezignacija. To je pasivizacija, odustajanje od cilja koji bi se moglo postići uz ulaganje dodatnog napora.
Kako živjeti sa stresom
Osobe koje se uspješno nose sa stresom, koje su naučile podnositi stresnu situaciju i promijeniti je u svoju korist, izlaze iz stresnih situacija snažnije i otpornije na buduće stresove.
Osobe koje nemaju prikladne načine reagiranja na stresne situacije i osobe koje nemaju socijalnu podršku, mogu se razboljeti.
Već smo spomenuli da naše reakcije na objektivne događaje zavise od naše interpretacije tih događaja. Tumačenja su pod utjecajem očekivanja i vrijednosti pojedinca.
Naša se očekivanja često pretvaraju u proročanstvo koje samo sebe ispunjava. Ljudi koji vjeruju da će uspjeti u onome što rade, najčešće i uspijevaju. Osobe koje očekuju neuspjeh, doista ga i dožive.
Vrijednosni sustav stečen socijalizacijom snažno djeluje na ciljeve svakoga od nas. Motivacija koja se osniva na vanjskim poticajima naziva se ekstrinzičnom motivacijom, a ona koja se osniva na unutarnjim poticajima naziva se intrinzičnom motivacijom.
Uspješnije se sa stresom nose ljudi:
- koji imaju smisla za humor,
- koji se nadaju jer nada je aktivan proces koji, na osnovi realistične procjene situacije, zamišlja bolja vremena koja dolaze: “Sada može krenuti samo nabolje”,
- koji se posvete poslu, ili vjeri, ili nečemu,
- koji novo iskustvo doživljavaju kao izazov, a ne kao prijetnju,
- koji vjeruju da čovjek nije bespomoćan, da može promijeniti objektivnu situaciju ili, u najgorem slučaju, doživljavanje te situacije.
Religioznost
Većina istraživanja pokazuje da su osobe koje sebe opisuju kao religiozne, u prosjeku nešto sretnije od onih koje nisu religiozne.
U jednom istraživanju provedenom u 14 europskih zemlja, 84% onih koji su izjavili da idu u crkvu jednom tjedno bilo je zadovoljno svojim životom, dok je među onima koji su izjavili da nikad ne idu u crkvu takvih bilo 77%.
Evo još nekih zanimljivih rezultata nekih istraživanja:
- aktivni vjernici u Sjevernoj Americi rjeđe postaju delinkventi, rjeđe zloupotrebljavaju drogu i alkohol, rjeđe se razvode i izvršavaju samoubojstvo,
- aktivni vjernici fizički su zdraviji i žive dulje,
- udovice koje su aktivne vjernice zadovoljnije su od udovica koje vjeru ne prakticiraju aktivno,
- duboko religiozne majke djece s poteškoćama u razvoju manje su podložne depresiji,
- vjernici se brže oporavljaju nakon razvoda, nezaposlenosti, ozbiljne bolesti ili gubitka voljene osobe,
- među starijim su ljudima najvažnije stvari za sreću zdravlje i vjera.
I još nekoliko podataka o nekim istraživanjima: religija je više povezana sa srećom kod Amerikanaca nego kod Europljana. Ostali kojima je važnija za sreću jesu: stariji ljudi, samci, umirovljenici, ljudi lošijeg zdravlja te žene.
Kompeticija i kooperacija, zapad i istok
Potreba za eksternom kontrolom značajka je pojedinaca zapadne civilizacije. Istočnjaci smatraju da stres nastaje zbog naglaska na kompeticiji umjesto na kooperaciji, na brzini i pretjecanju prirode, umjesto na pokoravanju prirodi. Istočna kultura tako prihvaća starenje i smrt kao dio života, a zapadna smatra da starenje i smrt nisu dijelovi života te ih nastoji zanijekati.
Oba pristupa pružaju drukčiji oblik kontrole vlastitog života. Kompeticiju i kooperaciju još nazivamo primarnom, odnosno sekundarnom kontrolom. Ljudi koje žele postići primarnu kontrolu, nastoje djelovati na svoju okolinu, promijeniti okolnosti i druge ljude. Pristaše sekundarne kontrole prilagođavaju se datoj realnosti, nastojeći promijeniti svoj doživljaj te realnosti. Zapadna kultura naglašava primarnu kontrolu: ako te nešto smeta, promijeni to. Istočna kultura naglašava sekundarnu kontrolu: lakše ti je noge zaštititi papučama nego cijelu zemlju prekriti tepihom.
Naglasak na primarnoj kontroli potiče samostalnost, a cijena koju se za to plaća jest osamljenost. Sekundarna kontrola omogućuje bliskost s drugim ljudima i smirenost, a cijena je samozatajnost i sporiji napredak.
Možda je tajna uspješnog suočavanja sa stresom u točnom prepoznavanju o kojoj se od tih dviju mogućnosti u pojedinom slučaju radi.
Mr.sc. Dario Miletić, prof.
https://www.zzjzpgz.hr/nzl/33/psiho.htm
Što vas najčešće zna nasekirati?
Ajmo dalje
nedjelja, 14.11.2021.
Za novi post u mjesecu psihologije predviđena je paranoja. Nema to veze s parama (novcem), ako se slučajno kakva sponzoruša namjerava javiti, to je nešto skroz drugo, a o tome će vam malo pobliže ponovno nešto reći dr. Google.
Ja moram priznati da sam, osim u ranom djetinjstvu, kad sam se strašno bojala mraka za leđima (ući u njega nije bio problem, ali okrenuti leđa... brrr...), prije davno godina imala još jednu spomena vrijednu epizodu paničnog straha. Držalo me neko vrijeme, a onda sam odlučila porazgovarati malo sa samom sobom, i 'zbrojiti' se, potom sam ustala s kreveta i otresla je kao prašinu sa sebe.
Poslije sam se čudila sama sebi kako sam si to dopustila... nimalo nalik na mene
No, poslušajmo što je napisao dr. Google.
PSIHOportal - mala škola psihologije - Lekcija 18. PARANOJA
OD OPREZA DO SUMNJE; OD SUMNJE DO PARANOJE .Gdje je granica između paranoje (sumanutih ideja proganjanja) i normalne sumnjičavosti? - Kako prepoznati paranoidnu osobu ? Za PSIHOportal pripremila Gordana Bertovič mr. spec kliničke psihologije i psihoterapeutkinja.
Paranoidna osoba ima stalni strah da ga drugi proganjaju, vjeruje u svoju zamisao, ne prihvaća nikakva druga logična objašnjenja i ne razlikuje maštu od stvarnosti. Sve što se loše događa usmjereno je zbog njih, ka njima i gotovo uvijek sa lošom namjerom, pa čak i onda kada je stvarna namjera osobe pozitivna. Upravo zbog tako iskrivljenih interpretacija kontakt sa realitetom je u većoj ili manjoj mjeri izgubljen. Što je realitetna osnova više narušena to je u pitanju teži psihički poremećaj. Okolina lako prepoznaje da s osobom nešto nije u redu i da je potrebno psihijatrijsko liječenje. Paranoidne osobe duboko vjeruju u ono što misle, a svoje iskrivljene interpretacije doživljava ispravnim. Pokušaji okoline da razuvjere paranoidnu osobu su u potpunosti neuspjeli. Čak se postiže i suprotan efekat pa paranoidna osoba uključi i tu osobu u svoj krug paranoidnih misli. Za paranoidnu osobu odnos ja-drugi ne postoji. Ona je isključivo utopljena samo u odnos sam sa sobom (ja-i moji strahovi).
Sve to prisutno, samo blažeg intenziteta no uz očuvanu realitetnu kontrolu (kontakt sa stvarnošću je sačuvan) može biti prisutno kod nekih pojedinaca koji nikada nisu i najvjerojatnije ni neće nikada potražiti psihološku ili psihijatrijsku pomoć. Tada govorimo o paranoidnim interpretacijama ili stavovima. Oni su prisutni kao učestala crta ličosti, u čijoj osnovi leži jaki osjećaj nesigurnosti u svoje mjesto kod drugih (njima važnih osoba). U tim stavovima dominira osjećaj da su nečiji postupci usmjereni ka njima sa „vidljivo“ lošom namjerom i s ciljem da im se nametne loš osjećaj. Pokušaji razuvjeravanja drugih da osoba krivo interpretira tuđe postupke, ili pak pokušaji da sugovornik razjasni i verbalizira svoje iskrene namjere tj.da ništa loše mu ne želi učiniti, u pravilu su i tu neuspješni. Sklonost ka paranoidnim stavovima imaju osobe koje često grade ili preferiraju lažne i površne odnose. Kod lažnih odnosa, osoba koja ih gradi, sama zna da nije iskrena i dobronamjerna, pa s razlogom sumnja u tuđu iskrenost i dobronamjernost. Takav mehanizam obrane se zove projekcija. Ona je učestalo prisutna i u konačnici formira paranoidne interpretacije s kojima osoba živi i zbog kojih često upada u svađe s drugima. Okolina ih prepoznaje kao konfliktne ličnosti.
Paranoidne crte ličnosti, paranoidni stavovi i interpretacije, te projektivne obrane su u pravilu izuzetno čvrsto formirane kod osobe, vrlo su rigidne i otporne na promjene. Gotovo da nema oblika komunikacije koji bi ublažio paranoidni stav osobe.
Kada je riječ o trećoj skupini ljudi - pretjerano sumnjičavim ljudima, tada govorimo o karakternoj crti koja je kod svih ljudi prisutna u većoj ili manjoj mjeri. Sumnjičavost karakterizira sklonost ka detaljnom analiziranju mnogih situacija i odnosa kako bi se provjerilo da li u njima postoji neka skrivena opasnost. Ta crta ličnosti često nastaje kao posljedica loših ili bolnih iskustava iz prijašnjih odnosa, te se s razlogom može promatrati i kao pretjerani oprez. No sumnjičava osoba može lakše čuti drugu osobu, uvažiti tuđa raspoloženja i emocionalna stanja što joj uveliko pomaža da s vremenom ublaži ili otkloni svoju sumnjičavost.
I četvrta najadaptivnija crta ličnosti koja se nadovezuje na spomenute crte je opreznost. S razlogom kaže stara latinska poslovica da je opreznost majka mudrosti. Ona karakterizira emocionalno stabilne ljude koji su stabilni zato jer imaju adekvatnu dozu sigurnosti u sebe i druge ljude oko sebe, zavisno od vrste i oblika odnosa kojeg s različitim ljudima grade.
Dakle, u životu budite oprezni kad je to potrebno. Samo u iznimnim situacijama sumnjičavi, uz jasno prepoznavanje što je dio mašte (vlastitih strahova), a što dio stvarnih namjera ljudi koji vas okružuju. U stresnim situacijama budite svjesni svoje sklonosti ka projektivnim obranama, jer u svakom stresnom stanju obrambeni mehanizmi se neizbježno aktiviraju. Dozvolite sebi da čujete druge, da uvažite osjećaje drugih ljudi pogotovo ako vam iskreno opisuju svoje emocije vezane za vas jer tako ćete steći nužni osjećaj sigurnosti koji će vas sačuvati od paranoidnih interpretacija i stavova.
Za PSIHOportal pripremila psihologinja Gordana Bertović, mr. spec. kliničke psihologije i psihoterapeut, vlasnica Privatne psihološke prakse.
OD OPREZA DO SUMNJE; OD SUMNJE DO PARANOJE .Gdje je granica između paranoje (sumanutih ideja proganjanja) i normalne sumnjičavosti? - Kako prepoznati paranoidnu osobu ? Za PSIHOportal pripremila Gordana Bertovič mr. spec kliničke psihologije i psihoterapeutkinja.
Paranoidna osoba ima stalni strah da ga drugi proganjaju, vjeruje u svoju zamisao, ne prihvaća nikakva druga logična objašnjenja i ne razlikuje maštu od stvarnosti. Sve što se loše događa usmjereno je zbog njih, ka njima i gotovo uvijek sa lošom namjerom, pa čak i onda kada je stvarna namjera osobe pozitivna. Upravo zbog tako iskrivljenih interpretacija kontakt sa realitetom je u većoj ili manjoj mjeri izgubljen. Što je realitetna osnova više narušena to je u pitanju teži psihički poremećaj. Okolina lako prepoznaje da s osobom nešto nije u redu i da je potrebno psihijatrijsko liječenje. Paranoidne osobe duboko vjeruju u ono što misle, a svoje iskrivljene interpretacije doživljava ispravnim. Pokušaji okoline da razuvjere paranoidnu osobu su u potpunosti neuspjeli. Čak se postiže i suprotan efekat pa paranoidna osoba uključi i tu osobu u svoj krug paranoidnih misli. Za paranoidnu osobu odnos ja-drugi ne postoji. Ona je isključivo utopljena samo u odnos sam sa sobom (ja-i moji strahovi).
Sve to prisutno, samo blažeg intenziteta no uz očuvanu realitetnu kontrolu (kontakt sa stvarnošću je sačuvan) može biti prisutno kod nekih pojedinaca koji nikada nisu i najvjerojatnije ni neće nikada potražiti psihološku ili psihijatrijsku pomoć. Tada govorimo o paranoidnim interpretacijama ili stavovima. Oni su prisutni kao učestala crta ličosti, u čijoj osnovi leži jaki osjećaj nesigurnosti u svoje mjesto kod drugih (njima važnih osoba). U tim stavovima dominira osjećaj da su nečiji postupci usmjereni ka njima sa „vidljivo“ lošom namjerom i s ciljem da im se nametne loš osjećaj. Pokušaji razuvjeravanja drugih da osoba krivo interpretira tuđe postupke, ili pak pokušaji da sugovornik razjasni i verbalizira svoje iskrene namjere tj.da ništa loše mu ne želi učiniti, u pravilu su i tu neuspješni. Sklonost ka paranoidnim stavovima imaju osobe koje često grade ili preferiraju lažne i površne odnose. Kod lažnih odnosa, osoba koja ih gradi, sama zna da nije iskrena i dobronamjerna, pa s razlogom sumnja u tuđu iskrenost i dobronamjernost. Takav mehanizam obrane se zove projekcija. Ona je učestalo prisutna i u konačnici formira paranoidne interpretacije s kojima osoba živi i zbog kojih često upada u svađe s drugima. Okolina ih prepoznaje kao konfliktne ličnosti.
Paranoidne crte ličnosti, paranoidni stavovi i interpretacije, te projektivne obrane su u pravilu izuzetno čvrsto formirane kod osobe, vrlo su rigidne i otporne na promjene. Gotovo da nema oblika komunikacije koji bi ublažio paranoidni stav osobe.
Kada je riječ o trećoj skupini ljudi - pretjerano sumnjičavim ljudima, tada govorimo o karakternoj crti koja je kod svih ljudi prisutna u većoj ili manjoj mjeri. Sumnjičavost karakterizira sklonost ka detaljnom analiziranju mnogih situacija i odnosa kako bi se provjerilo da li u njima postoji neka skrivena opasnost. Ta crta ličnosti često nastaje kao posljedica loših ili bolnih iskustava iz prijašnjih odnosa, te se s razlogom može promatrati i kao pretjerani oprez. No sumnjičava osoba može lakše čuti drugu osobu, uvažiti tuđa raspoloženja i emocionalna stanja što joj uveliko pomaža da s vremenom ublaži ili otkloni svoju sumnjičavost.
I četvrta najadaptivnija crta ličnosti koja se nadovezuje na spomenute crte je opreznost. S razlogom kaže stara latinska poslovica da je opreznost majka mudrosti. Ona karakterizira emocionalno stabilne ljude koji su stabilni zato jer imaju adekvatnu dozu sigurnosti u sebe i druge ljude oko sebe, zavisno od vrste i oblika odnosa kojeg s različitim ljudima grade.
Dakle, u životu budite oprezni kad je to potrebno. Samo u iznimnim situacijama sumnjičavi, uz jasno prepoznavanje što je dio mašte (vlastitih strahova), a što dio stvarnih namjera ljudi koji vas okružuju. U stresnim situacijama budite svjesni svoje sklonosti ka projektivnim obranama, jer u svakom stresnom stanju obrambeni mehanizmi se neizbježno aktiviraju. Dozvolite sebi da čujete druge, da uvažite osjećaje drugih ljudi pogotovo ako vam iskreno opisuju svoje emocije vezane za vas jer tako ćete steći nužni osjećaj sigurnosti koji će vas sačuvati od paranoidnih interpretacija i stavova.
Za PSIHOportal pripremila psihologinja Gordana Bertović, mr. spec. kliničke psihologije i psihoterapeut, vlasnica Privatne psihološke prakse.
https://www.psihoportal.com/index.php/hr/psihoportal-mala-skola-psihologije/1592-psihoportal-mala-skola-psihologije-lekcija-18-paranoja
Kakve vi strahove imate?
Oznake: pop psihologija
Psihičko silovanje
Psihičko silovanje nije pojam koji postoji u stručnoj psihološkoj literaturi (primjerice, ne navodi se u Psihologijskom rječniku), zbog čega ne bi trebao pripadati kategoriji psihologija, već eventualno kategoriji književnost u kontekstu metafore.
Wikipedia
Wikipedia
Mogla sam birati neki drugi tekst, ali uvijek mi je šarmantan način na koji ih dr. Google (ili netko drugi za njega) prevodi na hrvatski jezik, tako da mu ne mogu odoljeti. Slaba sam na njega kao one neke bakice na američke vojnike s kojekakvim misijama i novčanim problemima, kojima šalju svu svoju ušteđevinu da se ovi, jadni, malo oporave i uspiju doći do njih, e kako bi onda dugo i sretno zajedno živjeli.
Žensko, šta ćeš...
Al' dobro, i nije taj dr. Google baš toliko loš kad mu se malo progleda kroz prste... i ima tako nekakve zanimljive prijedloge, kao ovo sa spremanjem psihičkog silovanja u književnost, tak' da... pustit ćemo ga da govori...
Inače, kod mene, u mojoj okolini, već neko vrijeme je aktualan jedan malo teže dokazivi pokušaj predatorstva nad maloljetnicom (ja ne znam što to nagoni starce-jarce da i u poznim godinama ne mogu savladavati svoje perverzno ponašanje)... tako da ako vam se ne da pratiti dr. Googlea, možete riječ ili dvije o tome što općenito mislite o zlostavljačima, silovateljima, pedofilima...
Psihičko ili emocionalno nasilje, odnosno primjena psihičke prisile koja je prouzročila osjećaj straha, ugroženosti, uznemirenosti ili povrede dostojanstva, verbalno nasilje, verbalni napadi, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima ili na drugi način grubo verbalno uznemiravanje, uhođenje ili uznemiravanje preko svih sredstava za komuniciranje ili preko elektroničkih i tiskanih medija ili na drugi način ili komuniciranja s trećim osobama, protupravna izolacija ili ugrožavanje slobode kretanja (npr. ponižavanje, ismijavanje u javnosti, nazivanje pogrdnim imenima, psovanje, kritiziranje tuđih ideja i postupaka, ispravljanje i prodike, prekidanje dok osoba govori, nadvikivanje, iskretanje svega što netko kaže, umanjivanje i poricanje nasilja, okrivljavanje žrtve za svoje nasilno ponašanje, ignoriranje, zastrašivanje, prijetnje, pokazivanje fizičke nadmoći, zabrane uhođenje, praćenje, kontroliranje telefona, prijetnja samoubojstvom). Prepoznato je kao oblik obiteljskog nasilja u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji
Seksualno nasilje je bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakterizira ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba (Svjetska zdravstvena organizacija, 2002).Seksualno nasilje uočljivo je u širokom kontinuumu, od seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja, preko silovanja, do trgovanja ženama u svrhe prisilne prostitucije i/ili pornografije. Seksualno nasilje je osim navedenih oblika i ritualna praksa, kazna za rodnu transgresiju, silovanje u ratu i genitalno sakaćenje žena.
Seksualno zlostavljanje je vrlo široka kategorija koja uključuje oblike seksualnog nasilja koji su teži od seksualnog uznemiravanja, a još ne ulaze u kategoriju silovanja prema zakonskoj legislativi. Obuhvaća neželjena spolna ponašanja iznuđena primjenom sile i/ili prijetnji, a koja uključuju fizički dodir s nasilnikom.
Silovanje je najteži oblik seksualnog nasilja koji ostavlja dugotrajne posljedice. Ubraja se među izuzetno teška i traumatska iskustva s teškim posljedicama za žrtve. Odnosi se na vaginalnu, analnu ili oralnu penetraciju penisom i/ili objektima.
Seksualno nasilje ostavlja brojne posljedice, prije svega na psihičko i fizičko zdravlje. U okviru psihičkih posljedica često se govori o post-traumatskom stresnom poremećaju ili sindromu traume silovanja. Važno je naglasiti kako nema ispravnog ili pogrešnog načina reagiranja na traumatsko iskustvo. Svaka osoba reagira na traumatsko iskustvo na svoj karakterističan način i kako god se osjećala, ima pravo na to – to je za nju jedino ispravno i normalno. Svi smo različiti i imamo svoj način nošenja s traumatskom situacijom i njezinim posljedicama. Neke od psiholoških posljedica seksualnog nasilja mogu biti: strahovi, razvijanje fobija, noćne more, depresija, anksioznost, problemi s koncentracijom, nizak osjećaj samopouzdanja, kronične psihičke i fizičke smetnje, seksualni problemi, suicidalne misli i post-traumatski stresni poremećaj.
Mentalni proces je široki pojam koji se može se odnositi na različite procese koji se odvijaju u mozgu čovjeka, primjerice usmjeravanje pažnje, čitanje, spavanje, komunikacija između živčanih stanica, itd. Ljudsko funkcioniranje je vrlo kompleksno i ne može se svesti na samo jedan mentalni proces.Prema tome, nije jasno što bi to značilo "sustavno razbijanje mentalnog procesa čovjeka."
Pranje mozga nije pojam koji postoji u stručnoj psihološkoj literaturi (primjerice ne navodi se u Psihologijskom rječniku).
Mozgocid nije pojam koji postoji u stručnoj psihološkoj literaturi (primjerice ne navodi se u Psihologijskom rječniku)
Wikipedia
Seksualno nasilje je bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakterizira ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba (Svjetska zdravstvena organizacija, 2002).Seksualno nasilje uočljivo je u širokom kontinuumu, od seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja, preko silovanja, do trgovanja ženama u svrhe prisilne prostitucije i/ili pornografije. Seksualno nasilje je osim navedenih oblika i ritualna praksa, kazna za rodnu transgresiju, silovanje u ratu i genitalno sakaćenje žena.
Seksualno zlostavljanje je vrlo široka kategorija koja uključuje oblike seksualnog nasilja koji su teži od seksualnog uznemiravanja, a još ne ulaze u kategoriju silovanja prema zakonskoj legislativi. Obuhvaća neželjena spolna ponašanja iznuđena primjenom sile i/ili prijetnji, a koja uključuju fizički dodir s nasilnikom.
Silovanje je najteži oblik seksualnog nasilja koji ostavlja dugotrajne posljedice. Ubraja se među izuzetno teška i traumatska iskustva s teškim posljedicama za žrtve. Odnosi se na vaginalnu, analnu ili oralnu penetraciju penisom i/ili objektima.
Seksualno nasilje ostavlja brojne posljedice, prije svega na psihičko i fizičko zdravlje. U okviru psihičkih posljedica često se govori o post-traumatskom stresnom poremećaju ili sindromu traume silovanja. Važno je naglasiti kako nema ispravnog ili pogrešnog načina reagiranja na traumatsko iskustvo. Svaka osoba reagira na traumatsko iskustvo na svoj karakterističan način i kako god se osjećala, ima pravo na to – to je za nju jedino ispravno i normalno. Svi smo različiti i imamo svoj način nošenja s traumatskom situacijom i njezinim posljedicama. Neke od psiholoških posljedica seksualnog nasilja mogu biti: strahovi, razvijanje fobija, noćne more, depresija, anksioznost, problemi s koncentracijom, nizak osjećaj samopouzdanja, kronične psihičke i fizičke smetnje, seksualni problemi, suicidalne misli i post-traumatski stresni poremećaj.
Mentalni proces je široki pojam koji se može se odnositi na različite procese koji se odvijaju u mozgu čovjeka, primjerice usmjeravanje pažnje, čitanje, spavanje, komunikacija između živčanih stanica, itd. Ljudsko funkcioniranje je vrlo kompleksno i ne može se svesti na samo jedan mentalni proces.Prema tome, nije jasno što bi to značilo "sustavno razbijanje mentalnog procesa čovjeka."
Pranje mozga nije pojam koji postoji u stručnoj psihološkoj literaturi (primjerice ne navodi se u Psihologijskom rječniku).
Mozgocid nije pojam koji postoji u stručnoj psihološkoj literaturi (primjerice ne navodi se u Psihologijskom rječniku)
Wikipedia
Oznake: pop psihologija
Obrnuta psihologija
četvrtak, 11.11.2021.
Obrnuta psihologija je tehnika koja uključuje tvrdnju o vjerovanju ili ponašanju koje je suprotno željenom, s očekivanjem da će ovaj pristup potaknuti subjekt uvjeravanja da učini ono što se zapravo želi. Ova se tehnika oslanja na psihološki fenomen reaktancije, u kojem osoba ima negativnu emocionalnu reakciju na nagovor i na taj način bira opciju protiv koje se zagovara. To može posebno dobro djelovati na osobu koja je otporna po prirodi, dok izravni zahtjevi najbolje djeluju na ljude koji su u skladu. Onaj kojim se manipulira obično nije svjestan što se zapravo događa.
Wikipedia
Wikipedia
Nisam sigurna koliko je ova tehnika ispravna, no ipak sam joj i sama znala više puta pribjeći... kada su djeca bila u pitanju... i to kao rješenju u situaciji koja je zahtijevala brzu reakciju, nikada kao unaprijed smišljenom planu za ostvarivanje svojih ciljeva.
Primjećujem da postoje ljudi na koje bi obrnuta psihologija također jako dobro djelovala. S mojim ocem bi, recimo, čuda činila :D... no, kad su odrasli u pitanju, na takvo nešto mi se teško prisiliti čak i u ranije spomenutim situacijama gdje je ključna brza reakcija. Apel na razum (ponekad čak kad to i nije baš razumno :D) je uvijek moja prva opcija.
Među djecom
Susan Fowler, autorica piše "Pazite da takvi strategije [obrnute psihologije] mogu se vratiti. Djeca mogu osjetiti manipulaciju na kilometar daleko. " Umjesto toga, preporučuje vođenje primjera.
Profesor psihologije John Gottman savjetuje da se obrnuta psihologija ne koristi kod tinejdžera, uz pretpostavku da će se pobuniti, navodeći da su "takve strategije zbunjujuće, manipulativne, nepošteni i rijetko rade ".
Obrnuta psihologija često se koristi kod djece zbog njihove velike tendencije da odgovore s reaktancijom , željom za povratom ugrožene slobode akcijski. Neki roditelji smatraju da je najbolja strategija ponekad "obrnuta psihologija": reći djeci da ostanu u kući kad zaista želite da izađu vani i igraju se. Međutim, postavljana su pitanja o takvom pristupu kada je on više nego samo instrumentalan, u smislu da "obrnuta psihologija podrazumijeva pametnu manipulaciju djetetom koje se loše ponaša" i ništa više.
U psihoterapiji
Usko povezana s reverznom psihologijom u psihoterapiji je tehnika "Paradoksalne intervencije .... Ova tehnika također se naziva" propisivanje simptoma "i" protusugestija ". Terapeut terapira svoju poruku tako da otpor tome promiče promjene.
Takve intervencije "mogu imati sličan utjecaj kao humor u pomaganju klijentima da svoje probleme postave u novom svjetlu .... idući uz, a ne protiv otpora klijenta, terapeut čini ponašanje manje atraktivnim ". To se naziva reframing. To znači pretvarati se da se slažete s mislima i uvjerenjima klijenata; da ih naglas potvrde kako bi i sami klijenti shvatili svoju pogrešivost.
U izlascima
Neki ljudi više cijene stvari ili ljude više ako su im te stvari ili ljudi nedostupni ili se pretvaraju da su nedostupni: žele ono što ne mogu imati. Međutim, emocionalna nedostupnost partneru naštetit će zdravlju dugotrajne romantične veze.
Paradoksalni marketing
"U svijetu u kojem se očekuje da sve stvari trebaju biti dostupne. . manje dostupnost "pojavila se kao nova prodajna točka:" sudjelovanjem u tako ograničenom protu-marketinškom triku marka je osvojila pohvale ". Rezultat može biti "ono što Japanci zovu tajna marka ... nema redovnih prodajnih mjesta, nema kataloga, nema web prisutnosti, osim nekoliko tajnih spominjanja ... ljudima se sviđa jer je gotovo nemoguće pronaći ". Takav primjer marke je Cayce Pollard "The Gabriel Hounds".
Adorno i Horkheimer
Theodor Adorno i Max Horkheimer karakterizirani učinak kulturne industrije kao "obrnuta psihoanaliza". Njihova analiza započela je s dijalektikom koja je djelovala u Njemačkoj kad su nasljednici romantičarskog pokreta postali tragači za "Snagom kroz radost", da bi njihov pokret bio kooptiran kombinacijom masovnih medija i nacionalsocijalizam . Suvremeni primjer započinje procvatom "kondicije i trčanja" u Sjedinjenim Državama 1970-ih. "Trkačka pomama" na Bostonskom maratonu i u Kaliforniji, dijalektički, bila je teza da ne treba biti "Rocky" u znojnoj teretani da bi bio fizički spreman, a da je prihvaćanje tijela ključno za učinkovit aerobni trening. Kulturna industrija odgovorila je na tezu velikim reklamnim kampanjama Calvina Kleina i drugih, koristeći slike na kojima su prikazani izuzetno tonirani modeli. Ljudi su se uspoređivali s ovim modelima, što je stvaralo osjećaj konkurencije, a mnogi srednjoškolci izbjegavaju trčati zbog nastalog tjelesnog srama.
industrija kulture masovno proizvodi standardizirani materijal. To ne bi bilo opasno da je materijal besmislen, ali često nudi i jača ideale i norme koji predstavljaju impliciranu kritiku onih koji se ne uspiju podudarati. Empirijske studije pokazuju da proizvodi masovne kulture mogu smanjiti samopouzdanje i samopoštovanje te izazvati poniženje muškaraca i žena čije posebne karakteristike izlaze iz okvira normaliziranog izgleda, ponašanja, religije, etničke pripadnosti itd. Slično tome, često oglašavanje nastoji stvoriti potrebu za kupnjom pokazujući razlike između stvarnih i idealnih situacija. Namjera je obično potaknuti nezadovoljstvo sadašnjom situacijom i potaknuti očekivanja zadovoljstva kupnjom proizvoda koji će stvarnu stvarnost pretvoriti u idealiziranu stvarnost. Stoga, ako vršnjačka grupa kupuje, svi oni koji si ne mogu priuštiti proizvode osjećat će dodatnu nesreću i frustraciju dok se na kraju ne pridruže grupi. Dakle, ponekad postupak zagovaranja jednog ishoda namjerava proizvesti suprotan ishod kao motivacija za kupnju.
Međutim, najčešće su uzrok i posljedice neželjeni. Marksistička logika primijenjena na kulturu ukazuje da je ona sama po sebi dijalektika u kojoj opadajuća marža i sve veći troškovi čine investitore tjeskobnim zbog "sigurnih stvari". Ponavljanje dobitnih formula i stereotipizacija stvaraju proizvode s najmanjim zajedničkim nazivnikom s najnižim troškovima. No, što je ulaz manje kreativan, to je vjerojatnije da će uloge biti postavljene na načine koji se podudaraju, umjesto da izazivaju, uobičajene predrasude koje mogu nenamjerno (ili sasvim namjerno) naštetiti uvažavanju onih u marginaliziranim skupinama.
U popularnoj kulturi
Stereotipni znak za šalu koji poziva korisnika da je ne pritiska
Klasični primjeri obrnute psihologije u popularnoj kulturi uključuju veliki, svijetlocrveni gumb sa znakom pokraj njega govoreći "Ne forsiraj", ili natpis "Skoči na vlastiti rizik".
Brojni su primjeri obrnute psihologije u fikciji, kinematografima i crtanim filmovima , uključujući Julius Caesar Williama Shakespearea, gdje Mark Antony koristi obrnutu psihologiju kako bi natjerali građane da izazovu nerede. Mark Antony pretvara se da se priklonio Brutu komplimentirajući njegova djela koja su dovela do Cezarovog ubojstva, istodobno potičući bijes gomile.
U jednom od Joela Chandlera Harrisa ' s Čika Remus priče, Br'er Rabbit pobjegao je od Br'er Fox više puta moleći "Molim te, Br'er Fox, nemoj me bacati taj briar ". "Lisica je to učinila, što je zecu omogućilo bijeg: Zec je koristio 'obrnutu psihologiju' da bi nadmudrio Lisicu."
U Edgar Allan Poe 'The Cask of Amontillado , Montresor koristi obrnutu psihologiju da nagovori Fortunata da uđe u njegove trezore. Kaže da je Fortunato preumoran i da bi se trebao malo odmoriti te da bi trebao naći nekoga drugog tko bi mu pomogao s problemom kušanja vina. Montresor je znao da se Fortunato neće složiti i inzistirao je na ulasku u trezor, vodeći ga u smrt neoštećenjem .
Švedski izmišljeni lik Alfie Atkins koristi obrnutu psihologiju u dječjoj knjizi Ti ' ti si lukav, Alfie Atkins! iz 1977. Pretjeruje u vlastitom djetinjstvu kako bi uvjerio svoje starije rođake da sjednu za odrasli stol.
U filmu Tko je uramio zeca Rogera iz 1988, Eddie Valiant, kako bi spasio Rogera od pogubljenja od strane suca Dooma, prevari ga da popije liker (što Roger je alergičan na) korištenjem obrnute psihologije.
U 1992. Disneyevom filmu Aladdin , naslovni lik, oslobađajući Duha iz lampe, koristi obrnutu psihologiju da prevari Duha da ga oslobodi iz Špilje Čudesa, bez korištenja jedne od njegove 3 želje da to učine.
Wikipedia
Susan Fowler, autorica piše "Pazite da takvi strategije [obrnute psihologije] mogu se vratiti. Djeca mogu osjetiti manipulaciju na kilometar daleko. " Umjesto toga, preporučuje vođenje primjera.
Profesor psihologije John Gottman savjetuje da se obrnuta psihologija ne koristi kod tinejdžera, uz pretpostavku da će se pobuniti, navodeći da su "takve strategije zbunjujuće, manipulativne, nepošteni i rijetko rade ".
Obrnuta psihologija često se koristi kod djece zbog njihove velike tendencije da odgovore s reaktancijom , željom za povratom ugrožene slobode akcijski. Neki roditelji smatraju da je najbolja strategija ponekad "obrnuta psihologija": reći djeci da ostanu u kući kad zaista želite da izađu vani i igraju se. Međutim, postavljana su pitanja o takvom pristupu kada je on više nego samo instrumentalan, u smislu da "obrnuta psihologija podrazumijeva pametnu manipulaciju djetetom koje se loše ponaša" i ništa više.
U psihoterapiji
Usko povezana s reverznom psihologijom u psihoterapiji je tehnika "Paradoksalne intervencije .... Ova tehnika također se naziva" propisivanje simptoma "i" protusugestija ". Terapeut terapira svoju poruku tako da otpor tome promiče promjene.
Takve intervencije "mogu imati sličan utjecaj kao humor u pomaganju klijentima da svoje probleme postave u novom svjetlu .... idući uz, a ne protiv otpora klijenta, terapeut čini ponašanje manje atraktivnim ". To se naziva reframing. To znači pretvarati se da se slažete s mislima i uvjerenjima klijenata; da ih naglas potvrde kako bi i sami klijenti shvatili svoju pogrešivost.
U izlascima
Neki ljudi više cijene stvari ili ljude više ako su im te stvari ili ljudi nedostupni ili se pretvaraju da su nedostupni: žele ono što ne mogu imati. Međutim, emocionalna nedostupnost partneru naštetit će zdravlju dugotrajne romantične veze.
Paradoksalni marketing
"U svijetu u kojem se očekuje da sve stvari trebaju biti dostupne. . manje dostupnost "pojavila se kao nova prodajna točka:" sudjelovanjem u tako ograničenom protu-marketinškom triku marka je osvojila pohvale ". Rezultat može biti "ono što Japanci zovu tajna marka ... nema redovnih prodajnih mjesta, nema kataloga, nema web prisutnosti, osim nekoliko tajnih spominjanja ... ljudima se sviđa jer je gotovo nemoguće pronaći ". Takav primjer marke je Cayce Pollard "The Gabriel Hounds".
Adorno i Horkheimer
Theodor Adorno i Max Horkheimer karakterizirani učinak kulturne industrije kao "obrnuta psihoanaliza". Njihova analiza započela je s dijalektikom koja je djelovala u Njemačkoj kad su nasljednici romantičarskog pokreta postali tragači za "Snagom kroz radost", da bi njihov pokret bio kooptiran kombinacijom masovnih medija i nacionalsocijalizam . Suvremeni primjer započinje procvatom "kondicije i trčanja" u Sjedinjenim Državama 1970-ih. "Trkačka pomama" na Bostonskom maratonu i u Kaliforniji, dijalektički, bila je teza da ne treba biti "Rocky" u znojnoj teretani da bi bio fizički spreman, a da je prihvaćanje tijela ključno za učinkovit aerobni trening. Kulturna industrija odgovorila je na tezu velikim reklamnim kampanjama Calvina Kleina i drugih, koristeći slike na kojima su prikazani izuzetno tonirani modeli. Ljudi su se uspoređivali s ovim modelima, što je stvaralo osjećaj konkurencije, a mnogi srednjoškolci izbjegavaju trčati zbog nastalog tjelesnog srama.
industrija kulture masovno proizvodi standardizirani materijal. To ne bi bilo opasno da je materijal besmislen, ali često nudi i jača ideale i norme koji predstavljaju impliciranu kritiku onih koji se ne uspiju podudarati. Empirijske studije pokazuju da proizvodi masovne kulture mogu smanjiti samopouzdanje i samopoštovanje te izazvati poniženje muškaraca i žena čije posebne karakteristike izlaze iz okvira normaliziranog izgleda, ponašanja, religije, etničke pripadnosti itd. Slično tome, često oglašavanje nastoji stvoriti potrebu za kupnjom pokazujući razlike između stvarnih i idealnih situacija. Namjera je obično potaknuti nezadovoljstvo sadašnjom situacijom i potaknuti očekivanja zadovoljstva kupnjom proizvoda koji će stvarnu stvarnost pretvoriti u idealiziranu stvarnost. Stoga, ako vršnjačka grupa kupuje, svi oni koji si ne mogu priuštiti proizvode osjećat će dodatnu nesreću i frustraciju dok se na kraju ne pridruže grupi. Dakle, ponekad postupak zagovaranja jednog ishoda namjerava proizvesti suprotan ishod kao motivacija za kupnju.
Međutim, najčešće su uzrok i posljedice neželjeni. Marksistička logika primijenjena na kulturu ukazuje da je ona sama po sebi dijalektika u kojoj opadajuća marža i sve veći troškovi čine investitore tjeskobnim zbog "sigurnih stvari". Ponavljanje dobitnih formula i stereotipizacija stvaraju proizvode s najmanjim zajedničkim nazivnikom s najnižim troškovima. No, što je ulaz manje kreativan, to je vjerojatnije da će uloge biti postavljene na načine koji se podudaraju, umjesto da izazivaju, uobičajene predrasude koje mogu nenamjerno (ili sasvim namjerno) naštetiti uvažavanju onih u marginaliziranim skupinama.
U popularnoj kulturi
Stereotipni znak za šalu koji poziva korisnika da je ne pritiska
Klasični primjeri obrnute psihologije u popularnoj kulturi uključuju veliki, svijetlocrveni gumb sa znakom pokraj njega govoreći "Ne forsiraj", ili natpis "Skoči na vlastiti rizik".
Brojni su primjeri obrnute psihologije u fikciji, kinematografima i crtanim filmovima , uključujući Julius Caesar Williama Shakespearea, gdje Mark Antony koristi obrnutu psihologiju kako bi natjerali građane da izazovu nerede. Mark Antony pretvara se da se priklonio Brutu komplimentirajući njegova djela koja su dovela do Cezarovog ubojstva, istodobno potičući bijes gomile.
U jednom od Joela Chandlera Harrisa ' s Čika Remus priče, Br'er Rabbit pobjegao je od Br'er Fox više puta moleći "Molim te, Br'er Fox, nemoj me bacati taj briar ". "Lisica je to učinila, što je zecu omogućilo bijeg: Zec je koristio 'obrnutu psihologiju' da bi nadmudrio Lisicu."
U Edgar Allan Poe 'The Cask of Amontillado , Montresor koristi obrnutu psihologiju da nagovori Fortunata da uđe u njegove trezore. Kaže da je Fortunato preumoran i da bi se trebao malo odmoriti te da bi trebao naći nekoga drugog tko bi mu pomogao s problemom kušanja vina. Montresor je znao da se Fortunato neće složiti i inzistirao je na ulasku u trezor, vodeći ga u smrt neoštećenjem .
Švedski izmišljeni lik Alfie Atkins koristi obrnutu psihologiju u dječjoj knjizi Ti ' ti si lukav, Alfie Atkins! iz 1977. Pretjeruje u vlastitom djetinjstvu kako bi uvjerio svoje starije rođake da sjednu za odrasli stol.
U filmu Tko je uramio zeca Rogera iz 1988, Eddie Valiant, kako bi spasio Rogera od pogubljenja od strane suca Dooma, prevari ga da popije liker (što Roger je alergičan na) korištenjem obrnute psihologije.
U 1992. Disneyevom filmu Aladdin , naslovni lik, oslobađajući Duha iz lampe, koristi obrnutu psihologiju da prevari Duha da ga oslobodi iz Špilje Čudesa, bez korištenja jedne od njegove 3 želje da to učine.
Wikipedia
Kakva su vaša iskustva s ovom tehnikom... na što obično 'padate', i na što 'padaju' drugi pod vašim utjecajem?
Oznake: pop psihologija
Spolne razlike u taktikama manipulacije - istraživanje parova blizanaca
utorak, 09.11.2021.
Izvorni znanstveni članak
Spolne razlike u taktikama manipulacije - istraživanje parova blizanaca
Ana Butković ; Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Denis Drako; Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Sažetak
Dosadašnja istraživanja taktika manipulacije koja su se bavila spolnim razlikama uglavnom su pokazala da ih žene češće koriste nego muškarci. U ovom istraživanju željeli smo provjeriti koriste li muškarci i žene u različitoj mjeri određene taktike manipulacije kad žele manipulirati osobe istog nasuprot različitog spola. Podaci su prikupljeni na 678 pojedinaca odnosno 339 parova blizanaca koji su ispunili mjerni instrument za ispitivanje taktika manipulacije. Od toga je 170 njih izvještavalo o korištenju taktika manipulacije prema osobi istog muškog spola, 280 prema osobi istog ženskog spola, a 228 prema osobi suprotnog spola. Za svakog sudionika izračunata su četiri rezultata: za indirektne taktike za prisiljavanje, direktne taktike, indirektne taktike za podilaženje, te ukupni rezultat. Provedena je analiza varijanci s četiri kontrasta: usporedba muškaraca nasuprot žena bez obzira na spol ciljne publike, muškaraca prema muškarcima nasuprot muškaraca prema ženama, žena prema ženama nasuprot žena prema muškarcima, te prema istom nasuprot suprotnog spola. Rezultati su pokazali da žene općenito više koriste taktike manipulacije nego muškarci te da se direktne taktike više koriste prema suprotnom spolu. Jedino za indirektne taktike za podilaženje nisu pronađene spolne razlike. Rezultati istraživanja upućuju da se obrazac korištenja taktika manipulacije razlikuje ovisno i o spolu osobe koja manipulira i o spolu osobe koja se manipulira.
Ključne riječi
taktike manipulacije; spolne razlike
Hrčak ID: 82953
URI
https://hrcak.srce.hr/82953
(na ovoj stranici možete skinuti i cijeli tekst u PDF formatu)
Oznake: pop psihologija
Zakaži seansu
ponedjeljak, 08.11.2021.
Nepotizam (iz latinskog. nom. nepos, gen. nepotis unučad, potomak, te nećak) je termin kojim se označava popunjavanje radnih mjesta članovima vlastite obitelji ili davanje prednosti pri zapošljavanju poznanicima. Kriterij stručne ili osobne sposobnosti za određenu funkciju pri tome ne igra odlučujuću ulogu.
Može biti i izmišljena pozicija ili radno mjesto za osobu koja često nema stručne i profesionalne kvalifikacije. Kriterij zapošljavanja na takvo se mjesto mogu biti primjerice rodbinske, zavičajne, prijateljske ili stranačka pripadnost.
Wikipedia
Može biti i izmišljena pozicija ili radno mjesto za osobu koja često nema stručne i profesionalne kvalifikacije. Kriterij zapošljavanja na takvo se mjesto mogu biti primjerice rodbinske, zavičajne, prijateljske ili stranačka pripadnost.
Wikipedia
Marival je komentarom na prethodni post već najavila novu temu, pa ona i nije novost, tako da, evo - nepotizam.
Ponovno iz glave i pera dr.Googlea, ovaj puta u suradnji s komšijama.
Ja samo prepisujem.
Okovi nepotizma i šta jeste a šta nije nepotizam
Nepotizam je termin kojim se označava popunjavanje radnih mesta članovima vlastite porodice ili davanje prednosti pri zapošljavanju poznanicima. Kriterijum kvalifikovanosti za određenu funkciju pri tome ne igra odlučujuću ulogu. Međutim, danas zluradi jezici mnogo toga podvode pod nepotizam.
Sigurno ste puno puta čuli da ako je u firmi zaposlen rođak ili rođaka nadređenih u pitanju je provereno nepotizam. Verovatno se niste zapitali da li je ta osoba možda ipak završila škole i edukacije potrebne za tu poziciju bez obzira na pomenuto srodstvo. Takav slučaj ne bi se mogao nazvati nepotizmom. Nepotizam jeste ako je nekvalifikovana osoba postavljena na određenu poziciju.
Osim toga, mnogi poslovne preporuke smatraju nepotizmom. Ne, preporuka nije nepotizam osim u slučaju da sadrži lažne elemente. Zašto ne bismo preporučili kandidata koga smatramo adekvatnim i sposobnim za određenu pozicuju?
Pored toga, korišćenje poznanstava za rešavanje nepravdi takođe se ne može podvesti pod nepotizam. Ako određeni zaposleni recimo ne dobija platu mesecima, a pojedini dobijaju, ili radi više nego ostali bez nadoknade ili slično, obraćanje nadležnima (sa kojima su u ličnom poznantsvu) ili odluka nadležnog da pomogne tim zaposlenima definitivno nije nepotizam.
Nepotizam je samo ona radnja koja dovodi do narušavanja prava i jednakosti kako bismo sebi ili drugima obezbedili određene neopravdane privilegije. Ako poslujemo pravedno i pošteno, a ne na uštrb druge osobe možemo biti sigurni da se nismo dotakli nepotizma.
Dakle, ako ste skloni da koristite reč nepotizam koristite je u pravim trenucima.
Kako to postići?
1. Raspitajte se o kvalifikacijama osobe za koju smatrate da je zaposlena preko veze.
2. Porazgovarajte sa tom osobom. Možda ona poštuje ista pravila i prava na radnom mestu kao i vi.
3. Ne podležite stereotipima. To što određena osoba ima neka poznanstva ne znači da je nadmena i da će nipodaštavati ostale.
4. Razmislite, da li biste vi zaposlili ili preporučili svog poznanika za određeno radno mesto ako smatrate da poseduje sve potrebne kvalifikacije?
Teže će vam biti ako ste u ulozi onoga koji ima određeno poznanstvo.
Šta u tom slučaju?
1. Budite spremi da će biti reči o nepotizmu.
2. Znajte da ćete barem na početku biti posmatrani kao manje kompetentni od ostalih. Zato budite što posvećeniji poslu od samog starta.
3. Ne upadajte u vatru. Ne branite se. Budite dostojanstveni.
4. Spremite odgovor. Možda vas budu pitali za zvanje ili dodatne edukacije.
5. Nemojte biti arogantni. Gledajte da postignete jednakost sa ostalima.
6. Poštujte pravila koja poštuju i drugi zaposleni.
U kojoj god poziciji da se nalazite, ne koristite nepotizam kao izgovor. Mnogi se ne prijavljuju za oglase za posao jer su uvereni da je već odlučeno ko će ga dobiti, dakle zbog nepotizma. Ako tako gledate nikad se nećete prijaviti ni na jedan oglas i šta ste time postigli? Sedećete kod kuće nezaposleni. Ako se sa druge strane prijavite za neki posao i ne dobijete ga nemojte okriviti nepotizam. Moguće je da je to u pitanju, ali isto tako postoji verovatnoća da je neki drugi kandidat bio adekvatniji od vas za tu poziciju.
Nepotizam je svuda oko nas i uvek će biti ali ono što je važno je da ga ne koristimo kao izgovor za bilo šta i da taj termin pravilno upotrebljavamo u komunikaciji. Ukratko, bez izgovora i neopravdanih osuda.
Nepotizam je termin kojim se označava popunjavanje radnih mesta članovima vlastite porodice ili davanje prednosti pri zapošljavanju poznanicima. Kriterijum kvalifikovanosti za određenu funkciju pri tome ne igra odlučujuću ulogu. Međutim, danas zluradi jezici mnogo toga podvode pod nepotizam.
Sigurno ste puno puta čuli da ako je u firmi zaposlen rođak ili rođaka nadređenih u pitanju je provereno nepotizam. Verovatno se niste zapitali da li je ta osoba možda ipak završila škole i edukacije potrebne za tu poziciju bez obzira na pomenuto srodstvo. Takav slučaj ne bi se mogao nazvati nepotizmom. Nepotizam jeste ako je nekvalifikovana osoba postavljena na određenu poziciju.
Osim toga, mnogi poslovne preporuke smatraju nepotizmom. Ne, preporuka nije nepotizam osim u slučaju da sadrži lažne elemente. Zašto ne bismo preporučili kandidata koga smatramo adekvatnim i sposobnim za određenu pozicuju?
Pored toga, korišćenje poznanstava za rešavanje nepravdi takođe se ne može podvesti pod nepotizam. Ako određeni zaposleni recimo ne dobija platu mesecima, a pojedini dobijaju, ili radi više nego ostali bez nadoknade ili slično, obraćanje nadležnima (sa kojima su u ličnom poznantsvu) ili odluka nadležnog da pomogne tim zaposlenima definitivno nije nepotizam.
Nepotizam je samo ona radnja koja dovodi do narušavanja prava i jednakosti kako bismo sebi ili drugima obezbedili određene neopravdane privilegije. Ako poslujemo pravedno i pošteno, a ne na uštrb druge osobe možemo biti sigurni da se nismo dotakli nepotizma.
Dakle, ako ste skloni da koristite reč nepotizam koristite je u pravim trenucima.
Kako to postići?
1. Raspitajte se o kvalifikacijama osobe za koju smatrate da je zaposlena preko veze.
2. Porazgovarajte sa tom osobom. Možda ona poštuje ista pravila i prava na radnom mestu kao i vi.
3. Ne podležite stereotipima. To što određena osoba ima neka poznanstva ne znači da je nadmena i da će nipodaštavati ostale.
4. Razmislite, da li biste vi zaposlili ili preporučili svog poznanika za određeno radno mesto ako smatrate da poseduje sve potrebne kvalifikacije?
Teže će vam biti ako ste u ulozi onoga koji ima određeno poznanstvo.
Šta u tom slučaju?
1. Budite spremi da će biti reči o nepotizmu.
2. Znajte da ćete barem na početku biti posmatrani kao manje kompetentni od ostalih. Zato budite što posvećeniji poslu od samog starta.
3. Ne upadajte u vatru. Ne branite se. Budite dostojanstveni.
4. Spremite odgovor. Možda vas budu pitali za zvanje ili dodatne edukacije.
5. Nemojte biti arogantni. Gledajte da postignete jednakost sa ostalima.
6. Poštujte pravila koja poštuju i drugi zaposleni.
U kojoj god poziciji da se nalazite, ne koristite nepotizam kao izgovor. Mnogi se ne prijavljuju za oglase za posao jer su uvereni da je već odlučeno ko će ga dobiti, dakle zbog nepotizma. Ako tako gledate nikad se nećete prijaviti ni na jedan oglas i šta ste time postigli? Sedećete kod kuće nezaposleni. Ako se sa druge strane prijavite za neki posao i ne dobijete ga nemojte okriviti nepotizam. Moguće je da je to u pitanju, ali isto tako postoji verovatnoća da je neki drugi kandidat bio adekvatniji od vas za tu poziciju.
Nepotizam je svuda oko nas i uvek će biti ali ono što je važno je da ga ne koristimo kao izgovor za bilo šta i da taj termin pravilno upotrebljavamo u komunikaciji. Ukratko, bez izgovora i neopravdanih osuda.
http://www.psiholjub.com/nauka/okovi-nepotizma-i-sta-jeste-a-sta-nije-nepotizam/
Imate li vi što reći na ovu temu? Znate li za nekoga tko je dobio posao preko veze, a sasvim ste sigurni kako ta osoba nije dovoljno stručna za to mjesto? Je li se nekada dogodilo da ste sami izvisili jer je netko od rođaka popunio mjesto za koje ste aplicirali? I tako... ili jednostavno možete samo iznijeti svoj stav o takvim pojavama.
A i ne morate, jasno... možete, recimo, samo napisati koji vam je najdraži glazbeni spot. Meni je, evo, jednostavno savršen ovaj kojeg sam postavila u post, i pustim ga kad god se malo iznerviram (poslije mi se uvijek na licu razvuče osmijeh)... što je u posljednje vrijeme dosta često :)
Oznake: pop psihologija
Mislim da smo sazreli za drugi post s temom iz psihologije. Dobro, možda nisu svi dovoljno sazreli psihički, ali fizički, da ne kažem - spolno, uglavnom svi jesmo. Laik, kakva već jesam, kako ne bih napravila nekakvu štetu, ja ću se i ovaj put suzdržati od iznošenja svojih analiza o temi, a i bi bilo suvišno da se miješam pored dr. Googlea, koji je stvarno stručnjak po ovom pitanju.
Tema je mobbing.
Za početak:
Evo što je mobbing
Mobbing se manifestira kao:
- Neprijateljska i neetična komunikacija
- Komuniciranje povišenim tonom i vikom
- Ogovaranje
- Ismijavanje
- Širenje tračeva
- Klevetanje i vrijeđanje
- Žrtva je uvijek prekidana kad govori
- Odbijanje verbalnih i neverbalnih kontakata sa žrtvom
- Ignoriranje
- Uskraćivanje prava na vlastito mišljenje
- Skrivanje važnih informacija
- Davanje ponižavajućih poslova i poslova koji su štetni za zdravlje zaposlenika
- Neosnovana pojačana kontrola izvršavanja radnih zadataka
- Izoliranje žrtve
- Žrtva se premješta u druge prostore, kancelarije, druga mjesta rada
- Okolina se ponaša kao da žrtva ne postoji
- Žrtvu se ne poziva na sastanke, dogovore
- Sa žrtvom se ne druže, ne odlaze na zajedničke doručke, kave, izlaske
- Nepoželjno je biti viđen sa žrtvom
- Napadi na ugled žrtve
- Izmišljanje priča o privatnom životu žrtve
- Prisiljavanje žrtve da obavlja poslove daleko ispod svojih znanja, sposobnosti, školske i stručne spreme
- Žrtvi se daju besmisleni radni zadaci i poslovi
- Tjeranje žrtve da pogriješi, pa joj se daju preteški radni zadaci
- Zatrpavanje poslovima i određivanje kratkih rokova izvršenja
- Lansiranje priča o mentalnoj bolesti žrtve
- Loše ocjene rada
- Žrtva ne dobiva radne zadatke
- Žrtvi se oduzimaju sredstva za rad
- Optuživanje za propuste koji se nisu dogodili ili koji su “namješteni”
- Uskraćivanje individualnih prava iz radnog odnosa i drugo.
- Neprijateljska i neetična komunikacija
- Komuniciranje povišenim tonom i vikom
- Ogovaranje
- Ismijavanje
- Širenje tračeva
- Klevetanje i vrijeđanje
- Žrtva je uvijek prekidana kad govori
- Odbijanje verbalnih i neverbalnih kontakata sa žrtvom
- Ignoriranje
- Uskraćivanje prava na vlastito mišljenje
- Skrivanje važnih informacija
- Davanje ponižavajućih poslova i poslova koji su štetni za zdravlje zaposlenika
- Neosnovana pojačana kontrola izvršavanja radnih zadataka
- Izoliranje žrtve
- Žrtva se premješta u druge prostore, kancelarije, druga mjesta rada
- Okolina se ponaša kao da žrtva ne postoji
- Žrtvu se ne poziva na sastanke, dogovore
- Sa žrtvom se ne druže, ne odlaze na zajedničke doručke, kave, izlaske
- Nepoželjno je biti viđen sa žrtvom
- Napadi na ugled žrtve
- Izmišljanje priča o privatnom životu žrtve
- Prisiljavanje žrtve da obavlja poslove daleko ispod svojih znanja, sposobnosti, školske i stručne spreme
- Žrtvi se daju besmisleni radni zadaci i poslovi
- Tjeranje žrtve da pogriješi, pa joj se daju preteški radni zadaci
- Zatrpavanje poslovima i određivanje kratkih rokova izvršenja
- Lansiranje priča o mentalnoj bolesti žrtve
- Loše ocjene rada
- Žrtva ne dobiva radne zadatke
- Žrtvi se oduzimaju sredstva za rad
- Optuživanje za propuste koji se nisu dogodili ili koji su “namješteni”
- Uskraćivanje individualnih prava iz radnog odnosa i drugo.
i:
Kako se zaštititi?
Prema Zakonu o radu, poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika ili osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ističe Jadranka Apostolovski.
Prema Zakonu o zaštiti na radu, poslodavac je obvezan provoditi prevenciju stresa na radu kako bi sveo na najmanju mjeru potrebu radnika da svladava poteškoće zbog dugotrajnije izloženosti intenzivnom pritisku te otklonio mogućnost da se umanji radna učinkovitost radnika i pogorša njegovo zdravstveno stanje.
Radnik koji je uznemiravan na poslu, poslodavcu može podnijeti pritužbu radi zaštite dostojanstva. Poslodavac je dužan ispitati pritužbu i poduzeti sve potrebne mjere primjerene konkretnom slučaju radi sprječavanja nastavka uznemiravanja ako utvrdi da ono postoji.
Ako poslodavac ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik ima pravo zatražiti zaštitu pred nadležnim sudom, a to znači podnijeti tužbu i u tužbenom zahtjevu tražiti da se prestane s uznemiravanjem, maltretiranjem, šikaniranjem, ponižavanjem i psihičkim zlostavljanjem. Radi se o radnom sporu.
Kad se dogodi mobbing, preporučljivo je da radnik to kaže pretpostavljenom u kojega ima povjerenje, te da vodi svoje zabilješke tražeći i od svjedoka da se potpišu.
Dakle...
Možete li zamisliti koliko je iscrpljujuće dolaziti svaki dan na posao, a nemati što raditi? Ne mogu uopće opisati kako je to kad ti uzmu posao, ono što si radio daju drugima, dolaziš na posao, a stol ti je prazan jer valjda čekaju da sam otiđeš – opisuje jedna Splićanka svoju trenutnu situaciju na poslu. Ni sama ne zna što će, a ne zna ni koliko će tako izdržati samovolju svojega šefa.
Ona je jedna od žrtava mobbinga, a njezina situacija poznata je pod nazivom sindrom praznoga stola. Druga situacija zlostavljanja na radnom mjestu je sindrom punog stola kad se radnika zatrpava poslom i prigovora jer još nije sve obavio, kad mu se i ono što je dobro odrađeno vraća na doradu. I tako unedogled.
Mobbing, zlostavljanje na radnom mjestu definira se kao napad na ugled, čast i dostojanstvo jednog ili grupe radnika, a krajnja je namjera eliminacija iz radne sredine.
Demotivacija i stres
- Žrtve najčešće zlostavljanje trpe godinama prije nego što odluče progovoriti i reagirati, a kada i istupe, najčešće su same.Većina trpi ponižavanje i ispunjava gotovo nevjerojatne radne zadatke samo da zadrži radno mjesto. Osobe koje su nam se požalile zamjećuju u puno većoj mjeri posljedice mobbinga na svoj privatni život u odnosu na poslovni.
Iako na poslovnom planu u velikoj mjeri ukazuju na gubitak motivacije, pojačan stres i osjećaj smanjene radne aktivnosti, puno je manji omjer onih koji zbog opisanih poteškoća izostaju s posla već ostaju ispuniti svoje radne obveze – kazuje nam Jadranka Apostolovski, predsjednica Udruge mobbing koja je u sklopu EU projekta "Pravo na rad bez mobbinga" objavila Priručnik o diskriminaciji i mobbingu na radnom mjestu, prvi takve vrste u Hrvatskoj. Autor i urednik je izv. prof. dr. sc. Mario Vinković, a koautorice doc. dr. sc. Snježana Vasiljević i mr. sc. Iris Gović Penić.
Da je mobbing u mnogim radnim sredinama poprilično prisutan, složit će se mnogi. Razumljivo, oni koji su zlostavljani nerado govore o tome, posebice javno. Teško se odlučuju i na pravnu zaštitu, radije trpe jer strahuju za radno mjesto i kakvu-takvu plaću. Kako kazuje Jadranka Apostolovski, od ukupnog broja radnika koji im se obrate zbog mobbinga, manje od 1 posto zaštitu (naknadu nematerijalne štete) potraže na sudu.
Teško do svjedoka
- Razlog vrlo malog broja radnika koji traže zaštitu na sudu jest nepovjerenje u sudstvo, loše materijalne prilike radnika, bojazan za posao, dugotrajni sudski procesi, strah od posljedica i drugo. Sudski postupci su nepotrebno dugotrajni, a traju po nekoliko godina. Pravda koja dođe nakon pet-šest godina i nije pravda. Sudske postupke koji su dostupni Udruzi i u kojima je Udruga mobbing sudjelovala od samog početka, radnici dobivaju u 70 posto slučajeva – veli naša sugovornica.
I Jelka Kljaković-Gašpić, pravna savjetnica u Regionalnom uredu Nezavisnih hrvatskih sindikata, kazuje nam kako tužbe nisu učestale, a ima i onih radnika koji su napisali tužbe pa odustali od podnošenja. To nisu ugodne situacije, veli, pa se nastoji problem riješiti bez sporova. Dodatno, teško je dokazivo jer i oni koji su vidjeli mobbing nad svojim kolegama ne žele svjedočiti.
Rijetki su svjedoci poput onih u Rijeci prije nekoliko godina kad je jedna radnica dobila pravomoćnu sudsku presudu, a tvrtka joj je morala isplatiti 30 tisuća kuna zbog zlostavljanja na poslu. Šef ju je nazvao pogrdnim imenima u prisustvu dvojice svjedoka, a tijekom duljeg vremenskog razdoblja uznemiravao ju je uvredljivim, neprijateljskim i ponižavajućim ponašanjem, pretrpavao je poslom i diskriminirao na razne načine, govoreći kako će je poslati na ulicu.
Žene češća meta
- Osobe koje vrše mobbing, tzv. mobberi imaju specifični psihološki profil, oni su psihopati. Željni su moći i uvažavanja, a tom željom prikrivaju svoj neuspjeh u životu, najčešće nezadovoljstvo u braku. Najčešće se usmjere na pasivne, radišne osobe.
Oni nemaju empatiju, emocionalno su hladni. Prema vani su jako ljubazni, srdačni, ali osobu na koju imaju pik sustavno omalovažavaju, ponižavaju – kazuje nam mr. sc. Jelena Grubić, dr. med., specijalistica psihijatrije, subspecijalistica biologijske psihijatrije i predstojnica Kliničkog zavoda poliklinike za psihijatriju u splitskom KBC-u.
Zadnjih deset godina, kazuje dr. Grubić, učestalije dolaze ljudi koji se žale na mobbing koji se odvija i vertikalno i horizontalno. A da bi se moglo reći da je riječ o mobbingu, zlostavljanje se događa najmanje jednom tjedno kroz najmanje šest mjeseci. Više su izložene žene niže i srednje kvalifikacijske spreme dok se kod onih visokoobrazovanih i izrazito ambicioznih nerijetko pojavi nadređeni kojem je ta osoba konkurencija pa je mobbingira.
Bijeg na bolovanje
Zlostavljane osobe na radnom mjestu najčešće koriste bolovanje do šest tjedana, pa uza sve što podnose imaju i manje prihode, a dodatno se razara i obitelj.
Liječničku pomoć, kako kaže dr. Jelena Grubić, potraže kad su im svi obrambeni mehanizmi iscrpljeni.
- Najvažnije je raditi na svom duševnom zdravlju, znati što smo i tko smo, pa kad prepoznamo te zlostavljače lakše je oduprijeti im se - ističe dr. Jelena Grubić.
Ona je jedna od žrtava mobbinga, a njezina situacija poznata je pod nazivom sindrom praznoga stola. Druga situacija zlostavljanja na radnom mjestu je sindrom punog stola kad se radnika zatrpava poslom i prigovora jer još nije sve obavio, kad mu se i ono što je dobro odrađeno vraća na doradu. I tako unedogled.
Mobbing, zlostavljanje na radnom mjestu definira se kao napad na ugled, čast i dostojanstvo jednog ili grupe radnika, a krajnja je namjera eliminacija iz radne sredine.
Demotivacija i stres
- Žrtve najčešće zlostavljanje trpe godinama prije nego što odluče progovoriti i reagirati, a kada i istupe, najčešće su same.Većina trpi ponižavanje i ispunjava gotovo nevjerojatne radne zadatke samo da zadrži radno mjesto. Osobe koje su nam se požalile zamjećuju u puno većoj mjeri posljedice mobbinga na svoj privatni život u odnosu na poslovni.
Iako na poslovnom planu u velikoj mjeri ukazuju na gubitak motivacije, pojačan stres i osjećaj smanjene radne aktivnosti, puno je manji omjer onih koji zbog opisanih poteškoća izostaju s posla već ostaju ispuniti svoje radne obveze – kazuje nam Jadranka Apostolovski, predsjednica Udruge mobbing koja je u sklopu EU projekta "Pravo na rad bez mobbinga" objavila Priručnik o diskriminaciji i mobbingu na radnom mjestu, prvi takve vrste u Hrvatskoj. Autor i urednik je izv. prof. dr. sc. Mario Vinković, a koautorice doc. dr. sc. Snježana Vasiljević i mr. sc. Iris Gović Penić.
Da je mobbing u mnogim radnim sredinama poprilično prisutan, složit će se mnogi. Razumljivo, oni koji su zlostavljani nerado govore o tome, posebice javno. Teško se odlučuju i na pravnu zaštitu, radije trpe jer strahuju za radno mjesto i kakvu-takvu plaću. Kako kazuje Jadranka Apostolovski, od ukupnog broja radnika koji im se obrate zbog mobbinga, manje od 1 posto zaštitu (naknadu nematerijalne štete) potraže na sudu.
Teško do svjedoka
- Razlog vrlo malog broja radnika koji traže zaštitu na sudu jest nepovjerenje u sudstvo, loše materijalne prilike radnika, bojazan za posao, dugotrajni sudski procesi, strah od posljedica i drugo. Sudski postupci su nepotrebno dugotrajni, a traju po nekoliko godina. Pravda koja dođe nakon pet-šest godina i nije pravda. Sudske postupke koji su dostupni Udruzi i u kojima je Udruga mobbing sudjelovala od samog početka, radnici dobivaju u 70 posto slučajeva – veli naša sugovornica.
I Jelka Kljaković-Gašpić, pravna savjetnica u Regionalnom uredu Nezavisnih hrvatskih sindikata, kazuje nam kako tužbe nisu učestale, a ima i onih radnika koji su napisali tužbe pa odustali od podnošenja. To nisu ugodne situacije, veli, pa se nastoji problem riješiti bez sporova. Dodatno, teško je dokazivo jer i oni koji su vidjeli mobbing nad svojim kolegama ne žele svjedočiti.
Rijetki su svjedoci poput onih u Rijeci prije nekoliko godina kad je jedna radnica dobila pravomoćnu sudsku presudu, a tvrtka joj je morala isplatiti 30 tisuća kuna zbog zlostavljanja na poslu. Šef ju je nazvao pogrdnim imenima u prisustvu dvojice svjedoka, a tijekom duljeg vremenskog razdoblja uznemiravao ju je uvredljivim, neprijateljskim i ponižavajućim ponašanjem, pretrpavao je poslom i diskriminirao na razne načine, govoreći kako će je poslati na ulicu.
Žene češća meta
- Osobe koje vrše mobbing, tzv. mobberi imaju specifični psihološki profil, oni su psihopati. Željni su moći i uvažavanja, a tom željom prikrivaju svoj neuspjeh u životu, najčešće nezadovoljstvo u braku. Najčešće se usmjere na pasivne, radišne osobe.
Oni nemaju empatiju, emocionalno su hladni. Prema vani su jako ljubazni, srdačni, ali osobu na koju imaju pik sustavno omalovažavaju, ponižavaju – kazuje nam mr. sc. Jelena Grubić, dr. med., specijalistica psihijatrije, subspecijalistica biologijske psihijatrije i predstojnica Kliničkog zavoda poliklinike za psihijatriju u splitskom KBC-u.
Zadnjih deset godina, kazuje dr. Grubić, učestalije dolaze ljudi koji se žale na mobbing koji se odvija i vertikalno i horizontalno. A da bi se moglo reći da je riječ o mobbingu, zlostavljanje se događa najmanje jednom tjedno kroz najmanje šest mjeseci. Više su izložene žene niže i srednje kvalifikacijske spreme dok se kod onih visokoobrazovanih i izrazito ambicioznih nerijetko pojavi nadređeni kojem je ta osoba konkurencija pa je mobbingira.
Bijeg na bolovanje
Zlostavljane osobe na radnom mjestu najčešće koriste bolovanje do šest tjedana, pa uza sve što podnose imaju i manje prihode, a dodatno se razara i obitelj.
Liječničku pomoć, kako kaže dr. Jelena Grubić, potraže kad su im svi obrambeni mehanizmi iscrpljeni.
- Najvažnije je raditi na svom duševnom zdravlju, znati što smo i tko smo, pa kad prepoznamo te zlostavljače lakše je oduprijeti im se - ističe dr. Jelena Grubić.
https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/naucite-prepoznati-jeste-li-zrtva-mobbinga-i-kako-se-obraniti-od-psihopata-na-poslu-321587
Ima li nečeg sličnog u vašoj sredini... i jeste li na nekakav način i sami bili upleteni/imali priliku utjecati na rješenje problema, ili ste, pak, bili samo neutralni promatrač...?
Oznake: pop psihologija
Prošao je mjesec filozofije (bilo je lijepo i neponovljivo)... što znači da od sada nećemo previše filozofirati, nego bi se mogli malo više držati nekih očitih 
stvari. Pa bi tako mjesec studeni mogli prozvati mjesecom psihologije (ma ne morate vi, ništa, jasno... nitko vas neće dirati... i ni na što tjerati, to samo ja po običaju malo sama sa sobom razgovaram) i pokušati iznijeti neka svoja osobna iskustva ili sumnje iz te domene.
Psihologija je (kao što znate, ili ne znate) društvena znanost koja se bavi moždanim procesima i njihovim izražavanjem u ponašanju. Psihologija nastoji sustavnim empirijskim istraživanjima steći znanje o uzrocima i načinu ponašanja pojedinca, te o tome na koji način ljudi doživljavaju svijet u kojem žive. Među psihičke procese ubrajamo osjete, percepciju, pažnju, pamćenje, mišljenje, emocije i motivaciju.
Izraz "psihologija" je sastavnica koja potječe iz grčkog psiha = duh, duša, život, um, dah i logos = govor, riječ, promišljanje, rasuđivanje. U doslovnom smislu, riječ psihologija znači promišljanje ili rasuđivanje o duhu ili duši. Pojam se, kao takav, prvi put spominje tijekom šesnaestog stoljeća, u djelima Philipa Melanchthona i u naslovu izgubljenog rada Marka Marulića - Psichiologia de ratione animae humanae... Wikipedia
Izraz "psihologija" je sastavnica koja potječe iz grčkog psiha = duh, duša, život, um, dah i logos = govor, riječ, promišljanje, rasuđivanje. U doslovnom smislu, riječ psihologija znači promišljanje ili rasuđivanje o duhu ili duši. Pojam se, kao takav, prvi put spominje tijekom šesnaestog stoljeća, u djelima Philipa Melanchthona i u naslovu izgubljenog rada Marka Marulića - Psichiologia de ratione animae humanae... Wikipedia
Ja sam se odlučila okušati s opsesijom drugom osobom... Svi vi znate koliko sam ja opsjednuta Kupusom, pa mi je za otvaranje mjeseca psihologije najlogičnije činilo iskoristiti upravo njega - čičak neodoljivi (sutra ću postaviti nekakvu bockavu fotografiju). Naravno, kao potpuni laik u ovoj oblasti, ne usudim se javno iznositi svoja razmišljanja i sudove oko ovako osjetljivih tema, ali... ali zato Google psiholog nema takvih dvojbi, pa sam savjet potražila od njega. Krasan je, pun znanja i iskustva... tako da nisam bila ni previše izbirljiva kod odabira teksta kojeg ću pis... pardon - prepisati; bio je to jedan od prvih na kojeg sam naletjela. A u vezi opsjednutosti drugom osobom kaže:
Ovaj pojam se rijetko spominje, no emocionalna fiksacija zna predstavljati veliki problem. Riječ fiksacija dolazi od lat. riječi fixare što bi se moglo prevesti učvršćivanje, odnosno u ovom smislu misao koja nas neprestano i uporno preokupira.
Kako taj proces može ići iz dana u dan, može doći do opsesije te osjećaja da ne možete “izbaciti” više određene misli iz glave jer su neprestano prisutne.
Vjerojatno ste čuli pojmove poput fiks ideje, upravo to upućuje na nešto nerealno i neostvarivo, nešto što postoji samo u našoj glavi.
Emocionalna (ljubavna) fiksacija se odnosi na sklonost očuvanju obrazaca ponašanja, emocija i misli kojima se osoba služi, a povezano je i usmjereno prema osobi koja je na određeni način nedostupna.
Načini na koje osoba može biti nedostupna:
može biti emocionalno nedostupna što znači da jednostavno iz nekog razloga nema razvijene vještine izražavanja i primanja emocija (emocionalna inteligencija)
osoba je u vezi/braku
osoba je udaljena te nemate nikakve kontakte s njom
osoba jednostavno ne želi biti u vezi/odnosu s dotičnom osobom koja pokazuje interes
Ova fiksacija se često zna miješati sa osjećajem zaljubljenosti. Iz tog razloga osoba misli da je zaljubljena u nekog i da ga zbog toga ne može pustiti iz glave. Međutim, osjećaj zaljubljenosti traje od 2 tjedna do maksimalno 2 godine i to ako imate određeni kontakt sa osobom prema kojoj gajite navedeni osjećaj.
Sve dalje od toga nije osjećaj zaljubljenosti, pogotovo ako završite vezu ili više uopće nemate ništa s drugom osobom. Upravo su osjećaji ti koji nas znaju zavarati te mislimo da je to sve ljubav.
Kako znati kada se uistinu radi o fiksaciji na drugu osobu?
Neki od znakova su:
iako je odnos završio vi i dalje svakodnevno mislite na drugu osobu (ovdje se ne govori o procesu žalovanja zbog prekida veze ili prestanka kontakta, već o procesu kada 2 godine ili više nakon prekida vi i dalje mislite o drugoj osobi)
nadate se pomirenju iako realno nema nikakve nade da ćete jednom ili opet biti sa tom osobom
svaki dan mislite o drugoj osobi, što radi, gdje je, s kim je, hoće li nazvati i sl.
ne možete pustiti tu osobu jer vjerujete da je on/a jedini/a za vas te da nećete preživjeti bez te osobe
imate jače tjelesne reakcije čim pomislite na tu osobu (poput lupanja srca, uzbuđenosti, kao jači nalet adrenalina)
u nezadovoljavajućoj (čak i štetnoj) ste vezi, ali ni dalje ne možete pustiti taj odnos niti parrnera/icu
imate potrebu stalno pričati o dotičnoj osobi
teško ostvarujete nove odnose
osjećate neku posebnu povezanost prema dotičnoj osobi te vjerujete da ju jednostavno nikada nećete moći zaboraviti/pustiti
Što stoji iza ljubavne fiksacije?
To je zapravo obrambeni mehanizam kojim osoba bježi, odnosno umanjuje realitet. Negdje davno, još u djetinjstvu osoba je naučila da je stvarnost jednostavno prebolna i preteška iz nekog razloga. Ovime bježi u svoj svijet u kojemu je sve kako treba biti, odnosno kako osoba želi, roditelji savršeni, partner poseban, divan i jedinstven. Pritom nema stvarnog kontakta sa stvarnošću kao što nema ni stvarnog kontakta sa partnerom na kojemu je fokus.
Kada bi se osoba vratila u “sada i ovdje” uvidjela bi da svijet nije crno – bijel te da je to dječje razmišljanje. Djetetu su svi oni koji nisu dobri, stavljani u kategoriju da su loši. Znači iz dječje pozicije osoba je ili dobra ili loša, nema ništa između. Na isti način osoba koja je zapela u fiksaciji, zna idealizirati partnera koji je nedostupan dajući mu samo idealne, pozitivne osobine.
Upravo time se učvršćuje fiksacija jer se partnera još više idealizira te osoba vjeruje da takvog više nikada neće upoznati. U pravilu što je osoba udaljenija, to više dolazi do fantazije i maštanja. Sve ono realno, “Kako je sada?” prelazi u: “Kako će jednom biti?” Samime time dolazi do bijega iz sadašnjeg trenutka u budućnost, tamo i negdje.
“U procesu fiksacije JEDNA OSOBA postaje nam potpuni i jedini izvor ugode, ljubavi, sigurnosti i povezanosti.”
Ako ovo povežemo sa djetetom kojemu je mama jedini izvor svega navedenoga, lako možemo shvatiti što se događa. Kada se “fiksiramo” na neku osobu iako je odnos već završio, na neki način postajemo ovisni o toj osobi kao što smo kao dijete jednom bili ovisni o mami, njezinom prisustvu, ljubavi, nježnosti i sl.
No, kako se sve ovo odvija nesvjesno (dok to ne osvijestite i proradite), pritom najčešće zaboravimo da smo odrasli ljudi koji više nisu ovisna, bespomoćna djeca.
Kako prekinuti s ovim?
Najbitnije je osvijestiti cijeli ovaj proces te što se događa ispod površine slike. Samim time možemo doći do iluzije i početi ju “razbijati”. Iluzija je lažna stvarnost, no upravo osobe najteže puštaju iluziju iako im u ovom slučaju ona šteti te im koči daljnji razvoj.
Puštanjem iluzije dolazi do oslobađa raznih osjećaja, što zna biti bolno i teško shvatljivo. Kao da prolazite kroz maglu nesigurnosti, straha i boli, ali jednom kada se magla raširi i makne, dobivate potpuno novi pogled.
Također radom na sebi učite svjesno pomicati misli na sebe, određene aktivnosti i druge ljude. Kao da svjesno pomičete fokus na nešto drugo. U početku ovo može biti jako čudno i teško, no jednom kada izvježbate mozak da ovako radi, stvari postaju lakše.
I za kraj…
“Koliko god na početku divna bila iluzija, to nikada neće biti ništa više od same iluzije, a pritom stvarnost prolazi pokraj vas, kao u nekom paralelnom svijetu.”
https://atma.hr/emocionalna-ljubavna-fiksacija-na-osobu-kada-ne-mozemo-pustiti-osobu-s-kojom-je-odnos-neostvariv/
Kako taj proces može ići iz dana u dan, može doći do opsesije te osjećaja da ne možete “izbaciti” više određene misli iz glave jer su neprestano prisutne.
Vjerojatno ste čuli pojmove poput fiks ideje, upravo to upućuje na nešto nerealno i neostvarivo, nešto što postoji samo u našoj glavi.
Emocionalna (ljubavna) fiksacija se odnosi na sklonost očuvanju obrazaca ponašanja, emocija i misli kojima se osoba služi, a povezano je i usmjereno prema osobi koja je na određeni način nedostupna.
Načini na koje osoba može biti nedostupna:
može biti emocionalno nedostupna što znači da jednostavno iz nekog razloga nema razvijene vještine izražavanja i primanja emocija (emocionalna inteligencija)
osoba je u vezi/braku
osoba je udaljena te nemate nikakve kontakte s njom
osoba jednostavno ne želi biti u vezi/odnosu s dotičnom osobom koja pokazuje interes
Ova fiksacija se često zna miješati sa osjećajem zaljubljenosti. Iz tog razloga osoba misli da je zaljubljena u nekog i da ga zbog toga ne može pustiti iz glave. Međutim, osjećaj zaljubljenosti traje od 2 tjedna do maksimalno 2 godine i to ako imate određeni kontakt sa osobom prema kojoj gajite navedeni osjećaj.
Sve dalje od toga nije osjećaj zaljubljenosti, pogotovo ako završite vezu ili više uopće nemate ništa s drugom osobom. Upravo su osjećaji ti koji nas znaju zavarati te mislimo da je to sve ljubav.
Kako znati kada se uistinu radi o fiksaciji na drugu osobu?
Neki od znakova su:
iako je odnos završio vi i dalje svakodnevno mislite na drugu osobu (ovdje se ne govori o procesu žalovanja zbog prekida veze ili prestanka kontakta, već o procesu kada 2 godine ili više nakon prekida vi i dalje mislite o drugoj osobi)
nadate se pomirenju iako realno nema nikakve nade da ćete jednom ili opet biti sa tom osobom
svaki dan mislite o drugoj osobi, što radi, gdje je, s kim je, hoće li nazvati i sl.
ne možete pustiti tu osobu jer vjerujete da je on/a jedini/a za vas te da nećete preživjeti bez te osobe
imate jače tjelesne reakcije čim pomislite na tu osobu (poput lupanja srca, uzbuđenosti, kao jači nalet adrenalina)
u nezadovoljavajućoj (čak i štetnoj) ste vezi, ali ni dalje ne možete pustiti taj odnos niti parrnera/icu
imate potrebu stalno pričati o dotičnoj osobi
teško ostvarujete nove odnose
osjećate neku posebnu povezanost prema dotičnoj osobi te vjerujete da ju jednostavno nikada nećete moći zaboraviti/pustiti
Što stoji iza ljubavne fiksacije?
To je zapravo obrambeni mehanizam kojim osoba bježi, odnosno umanjuje realitet. Negdje davno, još u djetinjstvu osoba je naučila da je stvarnost jednostavno prebolna i preteška iz nekog razloga. Ovime bježi u svoj svijet u kojemu je sve kako treba biti, odnosno kako osoba želi, roditelji savršeni, partner poseban, divan i jedinstven. Pritom nema stvarnog kontakta sa stvarnošću kao što nema ni stvarnog kontakta sa partnerom na kojemu je fokus.
Kada bi se osoba vratila u “sada i ovdje” uvidjela bi da svijet nije crno – bijel te da je to dječje razmišljanje. Djetetu su svi oni koji nisu dobri, stavljani u kategoriju da su loši. Znači iz dječje pozicije osoba je ili dobra ili loša, nema ništa između. Na isti način osoba koja je zapela u fiksaciji, zna idealizirati partnera koji je nedostupan dajući mu samo idealne, pozitivne osobine.
Upravo time se učvršćuje fiksacija jer se partnera još više idealizira te osoba vjeruje da takvog više nikada neće upoznati. U pravilu što je osoba udaljenija, to više dolazi do fantazije i maštanja. Sve ono realno, “Kako je sada?” prelazi u: “Kako će jednom biti?” Samime time dolazi do bijega iz sadašnjeg trenutka u budućnost, tamo i negdje.
“U procesu fiksacije JEDNA OSOBA postaje nam potpuni i jedini izvor ugode, ljubavi, sigurnosti i povezanosti.”
Ako ovo povežemo sa djetetom kojemu je mama jedini izvor svega navedenoga, lako možemo shvatiti što se događa. Kada se “fiksiramo” na neku osobu iako je odnos već završio, na neki način postajemo ovisni o toj osobi kao što smo kao dijete jednom bili ovisni o mami, njezinom prisustvu, ljubavi, nježnosti i sl.
No, kako se sve ovo odvija nesvjesno (dok to ne osvijestite i proradite), pritom najčešće zaboravimo da smo odrasli ljudi koji više nisu ovisna, bespomoćna djeca.
Kako prekinuti s ovim?
Najbitnije je osvijestiti cijeli ovaj proces te što se događa ispod površine slike. Samim time možemo doći do iluzije i početi ju “razbijati”. Iluzija je lažna stvarnost, no upravo osobe najteže puštaju iluziju iako im u ovom slučaju ona šteti te im koči daljnji razvoj.
Puštanjem iluzije dolazi do oslobađa raznih osjećaja, što zna biti bolno i teško shvatljivo. Kao da prolazite kroz maglu nesigurnosti, straha i boli, ali jednom kada se magla raširi i makne, dobivate potpuno novi pogled.
Također radom na sebi učite svjesno pomicati misli na sebe, određene aktivnosti i druge ljude. Kao da svjesno pomičete fokus na nešto drugo. U početku ovo može biti jako čudno i teško, no jednom kada izvježbate mozak da ovako radi, stvari postaju lakše.
I za kraj…
“Koliko god na početku divna bila iluzija, to nikada neće biti ništa više od same iluzije, a pritom stvarnost prolazi pokraj vas, kao u nekom paralelnom svijetu.”
https://atma.hr/emocionalna-ljubavna-fiksacija-na-osobu-kada-ne-mozemo-pustiti-osobu-s-kojom-je-odnos-neostvariv/
Eto... ja sada idem razmišljati o ovome i pokušati si samopomoći u vezi situacije s Kupusom, a vas molim da podijelite neko svoje slično iskustvo... bilo da ste vi bili opsjednuti nekom osobom koju niste mogli smetnuti s uma, bilo da je netko (ili više osoba) opsjednut vama...
Jeste li se ikada susreli s nečim sličnim, i kako ste se postavljali u toj/takvim situacijama, i koliko je to sve skupa utjecalo na kvalitetu vašeg života?
Oznake: pop psihologija
