U potrazi za samim sobom...

Razmišljate li ikad o prolaznosti života? O potencijalnoj kratkotrajnosti stvari koje nas okružuju?
Čovjek se tako lako vezuje uz predmete, a sve to može odjednom nestati, izgorjeti u plamenu dok pucnete prstima. Nije li to još jedna ironija ovog svijeta? Samo gomilamo i gomilamo, ovisimo o materijalnom, mislimo da će nam to sve donijeti samo dobro, vezujemo se uz predmete dok ljude ostavljamo po strani, a sve to može nestati u trenu, izgorjeti, u trenutku nepažnje, u paklenom plamenom... A onda se čudimo, šokirani smo, duboko žalimo zbog stvari koje su sada samo pepeo - i ništa više. Ne možemo ih vratiti, jer prošlost je nepromjenjiva. A ljudi tada postaju žrtve vlastitog bogatstva kojeg više nema..

Na ovakva razmišljanja potaknuo me manji požar koji je jucer izbio u nasem stanu (nista prestrasno, izgorio ormar jedan). No, nije bit samo u tome...
Na neki način, rastužili su me i pomalo iznenadili pomutnja i stres koje je požar izazvao, a u mojoj glavi počele su se rojiti razne misli koje sam morao negdje pretočiti. Razmišljao sam o svemu što je nestalo u trenutku, bez ikakvog upozorenja, u jednom satu..
A živimo u materijalističkom svijetu, gdje se zbog novca i krade i ubija i uništava cijela Zemlja... A sve je tako besmisleno. To je istinska prolaznost materijalnog...
Vatra, nešto tako isknosko, usuđujem se reći primitivno, ali istodobno moćno, neobuzdano može u trenu srušiti naš svijet, ostavljajući samo nagorjele, crne ostatke i tmurni miris svježe paljevine.. Koliko god mi zgrtali, kupili, koliko god se mi trudili, u jednom trenutku, sve to može nestati, pretvoriti se u ništa drugo nego samo u prah i pepeo...