U potrazi za samim sobom...

Nakon nekog vremena, opazio je da se približava nekom selu. Male kuće trošnih krovova stajale su u udolini... Odišući siromaštvom, zapuštenošću, vjerno su prikazivale život njihovih ukućana, siromaštvo u kojem žive... “Koja razlika..” - iznenadio se Riki - “U gradu, kuće su toliko drugačije, bogatije i ljepše, nego ovdje...”. -”Odakle tolika razlika među njima? Meni svi izgledaju jednako!” - pitao se kad je ugledao neke ljude u polju. -”Čovjek je zaista čudno biće...” - zaključio je rezignirano, ne mogavši razumjeti našu prirodu... Već je počeo ulaziti u selo, i prve kuće su ga počele okruživati, kad je zamijetio skupinu dječaka koji su išli prema njemu, vičući –”Vidite, pas, pogledajte ga!”. –”Pa dobro, volim djecu, oni nisu opasni” - zaključio je pas. Dječaci su došli i okružili ga. Sad je već počeo osjećati da nešto nije u redu. “Što ćemo s njim? Pogledajte ga samo! Cijeli je ofucan(bio je prašnjav od dugog putovanja uz cestu)! Očito je neki lutalica!” - prozborio je stariji dječak. - “Ne treba nama takav pas! Potjerajmo ga odavde! Zabavit cemo se malo!”. – i posegnuo za kamenom. Iako ljudi ne razumiju govor životinja, obrnuto ne vrijedi u potpunosti, i Riki je razumio dječakove riječi i pokrete. Brzo je počeo bježati, probivši se između dvoje manjih dječaka... “Uhvatite ga! Za njim!” - povikao je stariji dječak. Svi su uzeli kamenje, potrčali za jadnim psom, i počeli ga gađati. Riki se izvukao, ali jedva... Nekoliko kamenja pogodilo je cilj, bolilo ga je tijelo, ali nastavio je trčati izbezumljeno, što dalje od tog sela, od te djece i njihovih nerazumnih postupaka, i sakrio se iza jedne stijene... Bila je to velika, siva stijena, na nekim mjestima su se vidjele mrlje od lišajeva, ponegdje je bilo i pukotina, ali stijena je uporno odolijevala svim nasrtajima vremena, svim pokušajima da je se sruši... Bila je kao i Riki... Iz svojeg poraza učio je, pretvarajući ga u pobjedu... Nije posustajao na svom životnom putu, bez obzira na neuspjehe, jer znao je da će biti još prilika, još problema, i da će samo znanjem, učenjem iz prošlih iskustava riješiti nove probleme...
U zaklonu te čvrste stijene proveo je noć, svoju prvu noć u divljini... Gledao je sjajne zvijezde, nebeske svjetiljke čija je svijetlost obasjavala umorna Rikijeva leđa... Zvijezde su mu bile vjerni noćni prijatelji u toj divljini, otkrivale sve ono što je tama uzalud pokušavala oviti, popuštajući pred nebeskim svjetlom, otkrivajući jedan sasvim novi, noćni svijet... Bojao se divljine, tame, ali pronašao je utjehu u svjetlosti zvijezda, u dobrom, srebrnom Mjesecu, i utonuo u dubok san...
Kada se probudio, sunce se već uspelo visoko na nebo... Ono kao da je tražilo nešto više, uporno dosežući nebeske visine, kao da se želi uspeti sve više i više, ali na kraju, uvijek je padalo dolje, a visine bi postajale samo trenuci sjećanja... Nikada nije moglo ostati dugo na vrhu, već se svaki dan ponovno uporno uspinjalo, samo zbog trenutka slave, da bi odmah potom skliznulo natrag, i sakrilo se duboko, prikupljajući snagu za novi uspon...
A Riki? Nastavio je svoj put, a da nije ni znao kamo će ga odvesti... Ubrzo nakon buđenja, osjetio je kruljenje u želucu... Cijeli dan nije ništa pojeo... Za vodu se lako snašao, bilo ju je lako pronaći, ali hrana je već druga stvar... “Gdje naći nešto za jelo?” - zabrinuto je hodao, gledajući oko sebe... Bio je u divljini, a da bi nešto pronašao za jelo, ponovno se morao približiti ljudima.. “Ljudima...Tim tako mrskim, okrutnim bićima...” - sada je tako mislio... Ubrzo je naišao na zemljani put... “Ovo je ljudsko djelo, znači da ni oni nisu daleko. Na dobrom sam putu, ali ovaj put biti ću oprezan!”. Slijedio je put, koji ga je odveo do asfaltirane ceste... “Sada počinju problemi..” - oprezno je pogledao oko sebe. Cesta je bila pusta. Nije više išao uz samu cestu, hodao je poljem, ali stalno ju je slijedio. U daljini su se počele nazirati kuće... Gradić je izronio iz plavkaste izmaglice, kao sablast, nadvijajući se nad našim njemačkim ovčarom... “Moram ići tamo” - nevoljko je zaključio...