Vožnja vlakom potrajala je kraće nego sam mislila. Tri sata i petnaest minuta ni izbliza ne traju toliko dugo kad imaš što raditi. Zadnjih dvadeset minuta gledala sam kroz prozor, promatrajući okolinu. Prolazili smo prostranu livadu, mjestimično ispunjenu drvećem. Priroda je djelovala tako spokojno bez ljudi koji bi je narušavali. Jedna srna pretrčala je poljem, vjerojatno u potrazi za hranom. Djelovala je tako graciozno da sam joj zavidjela. Lakoća njenih pokreta bila je daleko nemjerljiva sa mojima, a u plesu bi zapravo to zaista pomoglo.
„Sljedeća stanica Nashville.“-oglasio se muški glas kroz zvučnik u desnom kutu. Ustala sam, otresla zelene traperice i skinula torbu sa police. Otvorila sam vrata kupea, a buka koja je dolazila kroz otvoreni prozor zaglušila je sve zvukove. Osjetila sam kako vlak usporava, pa sam se uhvatila za rukohvat kako nebi posrnula. Nesnosna škripa kočnica natjerala me da jednom rukom pokrijem uho.
Nakon što sam mukom otvorila vrata, zastala sam na prvoj stepenici i pogledom potražila Giadu.
Vidjela sam je kako veselo maše, dok je njena smeđa kosa lepršala nošena vjetrom. Osmijeh joj je bio razvučen preko cijelog lica. Pored nje stajao je, pretpostavljam, Allan. Sišla sam niz stepenice vukući tešku torbu za sobom, dok sam gledala kako se Giada i Allan približavaju. Miris divlje ruže koji je prostrujao zrakom natjerao me da na trenutak zatvorim oči i duboko udahnem. Kad sam ih ponovno otvorila ugledala sam ga sasvim blizu, tako jasno, sa izraženim kao nacrtanim usnama na glatkoj koži lica i dubokim smeđim očima koje su me promatrale znatiželjno.
„Jane, ovo je Allan.“-rekla je Giada veselo, pritom me kratko zagrlivši.
„Još si ljepša nego te Giada opisivala.“-namignuo je, te mi pružio ruku.
„Pa, hvala.“-odgovorila sam posramljeno, dok sam osjećala nalet rumenila u obrazima.
Allan je krenuo prema autu noseći moju torbu, a Giada me povukla za rukav.
„On to zaista i misli.“-govorila je šapatom dok se Allan udaljavao, „Poznajem ga evo već skoro godinu dana, i do sad je to rekao sam za tri djevojke. Ti si treća.“-razvukla je usne u osmijeh otkrivši pritom snježno bijele zube, te se laganim poskocima zaputila prema automobilu. Allan je već ubacio moju torbu u prtljažnik te pogledao u mom smjeru i osmjehnuo se.
Ovo je definitivno bio šok. Nikad nisam imala ovakav doček. Produžila sam korak prema automobilu kojeg je Allan već upalio. Sjela sam na zadnje sjedalo i naslonila glavu na staklo. Za nekoliko trenutaka nalazili smo se ispred masivne sive zgrade, mjestimično prošarane plavim crtama. Izgledalo je vrlo efektno dok su crte ostavljale dojam nakošenosti zgrade.
„Evo nas.“-Giada je ciknula od sreće i pljesnula rukama.
Allan je šutke izašao iz auta otvorio vrata Giadi i meni, a zatim izvadio torbu iz prtljažnika.
„Opa, izgleda da ipak još postoje kavaliri.“-podigla sam obrvu i okrenula se prema Allanu
„Nemoj se naviknuti previše.“-rekao je to nekako bezlično; nisam mogla procijeniti šali li se ili misli ozbiljno, no kad sam čula Giadino smijanje na moju zbunjenu grimasu, slabašno sam se osmjehnula.
„Vidimo se večeras?“-upitao je Allan ulazeći polako u auto.
„Da vidimo se, naravno. U 9?“- začula sam je kako priča iza mog ramena
„Allan. Hvala na prijevozu.“-uspjela sa izustiti još uvijek pomalo zbunjena.
„Nema problema. Vidimo se.“-mahnuo je rukom i odvezao se u nepoznatom smjeru.
Ušle smo kroz bijela lakirana vrata, i popele se stepenicama na 4 kat.
Giadina soba bila je zapravo prilično velika u odnosu na ono što sam ja očekivala. Dva kreveta, veliki hrastov ormar, dva pisača stola boje bazge i maleni balkon činili su sobu sasvim pristojnom. Pleteni, šareni tepih na sredini oživio je cijelu sobu, a zavjese u nijansi narančaste kakva je bila utkana u tepih nekako je vizualno povećala prostor. Minijaturna kuhinja nalazila se u prolazu prema izlaznim vratima, a kupaonicom su bile spojene dvije sobe.
„Gdje ti je cimerica?“-upitala sam znatiželjno vidjevši dva kreveta.
„Rekla sam ti već, uglavnom je ni nema ovdje. Stalno je kod dečka.“- oteo joj se hihot. „Slobodno raspremiš stvari ako imaš što. Osjećaj se kao kod kuće.“-namignula mi mi je i otvorila vrata balkona.
„Hvala.“-rukom sam zataknula pramen kose iza uha i sagnula se da izvadim neseser iz torbe.
„Kapuchino?“-upitala je nerazumno, sa punom žlicom nutelle u ustima.
„Može. I vode ako nije problem.“-osmijeh mi se proširio licem. Nije se nimalo promijenila, i dalje je jela nutellu sa žlice, bez kruha, kao i uvijek. Nekako mi je bilo drago zbog toga. Vjerojatno su to samo sitnice, ali tako sam jedino ostala uvjerena da se Giada nije promijenila ; da ju Nashville nije promijenio.
„Nisam znala da imaš ljubimca.“-pogledala sam prema Giadi a zatim vratila pogled na malo bijelo stvorenje u krletci.
„Da, nedavno sam je nabavila.“
„ Što je to zapravo, zec?“-i dalje sam promatrala malu bijelu pahuljicu sklupčanu u kutu
„Zapravo, patuljasti kunić, odnosno kunićica. Sevin.“-govorila je dok je u rukama nosila dvije čaše i bokal hladne vode. Odložila ih je na stol, i iz krletke izvadila zečicu. Imala je prekrasnu dugu, bijelu dlaku. Prošavši rukom kroz njeno mekano krzno, učinilo mi se kao da diram oblake.
„Kapuchino će uskoro. A za to vrijeme mi možeš pričati što ima novog.“-rukom me potapšala po ramenu i spustila Sevin na pod. Pomno promotrivši okolinu svojim tamnoplavim očima veselo je odskakutala ispod stola, dok se Giada zavalila na krevet pored mene. U jednom trenutku sam se osjećala toliko dobro, toliko slobodno, da sam poželjela isti trenutak preseliti se ovdje.

Babsi, nadam se da se neces ljutiti što sam posudila "Sevin." =D

Četvrtak je već bio na izmaku, a ja sam se sve više veselila vikendu. Ben i Catherine su uvježbavali svoje točke koje sam im osmislila, i bili su vrlo vješti u tome. Dewan i Sawannah bili ipak su malo manje uspješni. Najmlađi su par koji treba nastupati, imaju svega 7 godina, i zaista su preslatki. Koreografija im je bila jednostavna, iako su se i sa njome podosta mučili, vidjelo se na njima da daju sve od sebe da uspiju. Unijeli su sve što su imali u taj ples, i sa takvim stavom će daleko dogurati. To se vidjelo već sad.
Pogađate iz gore navedenog.;pristala sam raditi koreografiju za ples, uz uvjet da mi u petak daju slobodno. Naravno, nisu dugo razmišljali.
„Idemo Jane, pusti njih nek vježbaju. Imamo i mi svoje točke za uvježbavanje.“- rekao je Mike i u prolazu me udario ručnikom po guzici. Došlo mi je da mu opalim šamar, ali suzdržala sam se. Što ću ja više pokazivati da me to živcira to će on više zezati. Uvježbavali smo rumbu, paso doble i salsu, naravno.
„Mike! Okret i spust, pa 1,2,3 i DESNA noga!“-viknula sam na njega nakon što mi je već drugi puta nagazio na prste
„Oprosti šefice, ali ova tvoja koreografija me zbunjuje. Ja sam lijevak.“-rekao je ponosno
„I ja sam, pa me ne zbunjuje. „-odgovorila sam prkosno i frknula nosem
„Ne sjećam se da sam ikad vidio promjenu smjera odmah nakon spusta, i to na taj način.“-pobunio se prvi puta odkad plešemo.
„Zato Mike, ja smišljam koreografiju, a ti samo plešeš.“-podigla sam obrvu i razvukla usne u osmijeh. Ovaj put sam ja bila ta koja je držala konce u rukama, a on je bio marioneta. „A sad sve ispočetka.“-namignula sam mu i povukla se u kut dvorane. Dovukao se teškim korakom i zauzeo svoj položaj, a zatim duboko udahnuo. Muzika je počela, a mi smo krenuli dalje sa uvježbavanjem.
Završili smo sa treningom i zadovoljno sam otišla kući, da bi što prije spremila torbu. Ujutro sam se morala rano dići kako bih provjerila nisam li nešto zaboravila, nisam voljela otići negdje bez svega što mi je bilo potrebno.
„Marilyn, probudi me ujutro nekih 20 minuta prije nego trebaš krenuti.“-začula sam tatu kako viče iz prizemlja. Otvorila sam vrata sobe i uputila se prema stepenicama dok mi je parket zaškripao pod nogama. Zaustavila sam se na gornjoj stepenici i naslonila se na masivnu ogradu, vješto izrezbarenu do najsitnijeg detalja.
„Nema problema tata.“-rekla sam dovoljno glasno da me čuje u dnevnu sobu.
„Dušo, treba li ti još što za put?“-upitala je mama pomalo zabrinuto.
„Ne mama, sve sam spremila i sve imam. Ne brini, bit ću dobro.“-odgovorila sam sa osmijehom i još se više oslonila na ogradu. Zagledala sam se u bratovu sliku, na kojoj ponosno drži diplomu nakon završene srednje škole. Oteo mi se teški uzdah. Tek sam sad shvatila koliko mi fali otkad je otišao. Vratila sam se u svoju sobu, ponovno popraćena škripom starog parketa, i treskom vratiju. Legla sam na krevet, ruke stavila ispod glave zagledavši se u zvjezdice na stropu. Zalijepila sam ih tamo prije 10-ak godina, nakon što sam ih pronašla u pakiranju zobenih pahuljica. Svijetlile su u mraku, i uvijek prije nego bih zaspala, gledala sam u njih,zamišljajući da ležim pod otvorenim nebom. Neznam kada sam zaspala, no ujutro me probudila budilica na mobitelu. Sunce je pronašlo svoj put kroz zavjese do moje sobe, a nebo se ponosno plavilo. Poskočila sam sa kreveta, shvativši da sam zaspala obučena. Lijeno sam se odvukla do kupaonice, i otišla pod tuš. Kapljice hladne vode nježno su mi klizile niz leđa, dok sam ručnikom brisala mokro tijelo. Obukla sam čistu odjeću i pogledala na sat. Imala sam još pola sata do odlaska pa sam otišla skuhati tati kavu. Ipak je zaslužio. Tiho sam se spustila u prizemlje a zatim upalila radio u kuhinji. Tišina me užasavala, a naša poveća kuća bila je sablasna kad je u njoj vladao muk. Zvuk mikrovalne dao mi je do znanja da je voda ugrijana. Izvadila sam posudu sa kavom iz drvenog ormarića boje breskve, i ubacila dvije žličice kave u šalicu. Šećera će staviti sam koliko mu je potrebno. Popila sam hladan sok od jabuke, i otišla probuditi tatu.
„Evo me za 5 minuta dušo. Skuhaj mi kavu molim te.“-rekao je pospano, ni ne otvorivši oči.
„Skuhana.“-ciknula sam i nasmiješila se.
Pogledao me jednim okom, a zatim se i on osmjehnuo. Zatvorila sam vrata sobe i vratila se u kuhinju te sjela za stol kako bih pročitala jučerašnje novine. Nisam bila luda za čitanjem novina ni časopisa; knjige su oduvijek bile draže. Spremivši se i popivši kavu, tata je uz jedno „Hoćemo?“ uspio pridobiti svu moju pažnju. Pokupila sam stvari i sa osmijehom na licu se zaputila prema garaži.
Kolodvor je bio gotovo prazan. Nitko nije bio previše nadobudan da petkom putuje vlakom u pola 9 za Nashville. Oni koji su trebali ići raditi već su odavno otišli. Oni koji putuju turistički vjerojatno će otići onim vlakom u podne; kad se naspavaju. Stare plastične stolice u čekaonici bile su ispisane markerima, i mjestimično napuknute, a zidovi su već bili gotovo izbljedili. Kupila sam kartu i ukrcala se na vlak koji je već čekao na peronu.
„Javi se kad stigneš.“-zapovijedio mi je tata utisnuvši mi poljubac u čelo.
„Naravno da hoću. Vidimo se u nedjelju.“-rekla sam veselo i mahnula mu posljednji put. Pronašla sam slobodan kupe i udobno se smjestila. Poslala sam Giadi poruku da zna da sam krenula, a zatim se bacila na čitanje „Ubojstva u Orient expresu“.
Koliko sam uspjela shvatiti iz njenih riječi, Giada je već sve isplanirala; očekuje nas naporan vikend. U svim aspektima.

Jutro je već odavno prošlo, a ja nisam znala kuda bi se okrenula, i što bih prvo napravila, pa sam odustala od svega. Pomalo neuredna soba dizala mi je živce svaki put kad bi nešto trebala pronaći u njoj, hrpa stvari koja je čekala na dasci za peglanje u gostinjskoj sobi samo je bivala sve veća, a od zvuka perilice za rublje mi je bilo već muka. Legla sam na uredno složeni krevet, i uzela slušalicu kućnog telefona ispod jastuka. Grozna navika, znam, ali jednostavno sam sve stvari gurala ispod jastuka. Mogla bih se okladiti da mi tamo stoji i upravljač od televizije.
Jučer sam u nekoliko navrata pokušala nazvati Giadu da joj javim vijest o mom novom poslu. Ali nije se javljala. Vjerojatno je učila.
Tata je bio oduševljen činjenicom da sam dobila posao. Koliko dugo? To ćemo još vidjeti. Ali mislim da bi ovo moglo potrajati.
Končano sam je uspjela dobiti. Zvučala mi je kao da se tek probudila i nije stigla popiti jutarnju kavu. Veselo sam joj ispričala za posao trenera latino-američkih plesova.
„Kako to?“-upitala je pomalo začuđeno, dok joj je telefonska slušalica prigušivala glas
„Iskreno. Tata mi je predložio da pokušam, da odvratim misli od NJEGA. Nemogu reći da mu ideja nije bila na mjestu. „-usne sam razvukla u neki poluosmijeh, iako me nije mogla vidjeti
„Eto čemu služe roditelji.“-glasno se nasmijala. „Kad dolaziš?“-upitala je nesigurno, kao da zbog činjenice da sam dobila posao neću doći kod nje.
„U petak mi vlak kreće ujutro u pola 9. Tri i pol sata vožnje i kod tebe sam. Samo će netko morati doći po mene na stanicu.“-izrecitirala sam sve kako bi razbila svaku sumnju da ne dolazim. Stvarno sam se radovala vikendu sa Giadom, da vidim kako se tamo snalazi. A i da se stvarno maknem odavde. Nisam otišla izvan Sweetwatera već skoro godinu dana.
„Ne brini, doći ću ja po tebe. I Allen.“-tu je stala. Nije mi pričala o nikakvom dečku.
„A Allen je?“
„Allen je moj svojevrsni, crnokosi-smeđooki Nashviellski Jake. Mada, nismo baš toliko dobri. Ipak Jakea duže znam“-rekla je kroz smijeh. Nisam mogla odoljeti a da i ja ne zahihotam.
„Pa dobro. Veselim se što ću ga upoznati.“- odgovorila sam i shvatila da moram otići spremiti ručak. Tata će se uskoro vratiti s posla, kao i po običaju gladan.
„Čujemo se još. I vidimo uskoro. Pozdravi svoje!“
„Hoću, naravno. Čujemo se!“-odmaknula sam slušalicu i poklopila. Odnijela je na mjesto da se baterija napuni, i uputila se u kuhinju. Teškim koracima sam se spuštala niz stepenice. Nisam ni shvatila da ih toliko imamo u kući; odjednom kao da ih je bilo previše.
Nasmijala sam se sama sebi. Je li to moguće da me bole mišići od jučer?! Nebi me čudilo, ipak nisam dugo plesala, a mišići nisu naviknuti na takve pokrete. Otišla sam prvo do dnevne sobe da upalim televizor. Mrzila sam tišinu u kući, i to je bilo nešto što sam uvijek pokušavala izbjegavati. Ili TV, ili radio, ili laptop, samo da nešto radi i da se čuju bilo kakvi glasovi.
Na televiziji se upravo prikazivala teenaegerska serija „Silver Circle“, ujutro su uglavnom bile reprize. Inače je nisam previše pratila, osim nekoliko epizoda u kojima se pojavljivao Cody. Otuda i njegova slava.
Postao je popularan jer je prvo dobio posao stažista u nekoj lokalnoj seriji, a zatim su ga odabrali da se pojavljuje u tri nastavka te serije kao dečko kojeg glavna junakinja sretne prilikom obiteljskog krstarenja. Kasnije je dobio i ulogu u par epizoda „Silver Circle-a“ koja se prikazuje na nacionalnoj televiziji. Postao je potencijalni veliki talent. Postao je zvijezda.
Otad se promijenio. Podigao nos do neba, bahatost se jasno mogla vidjeti u njegovom ponašanju i govoru, bio je uvjeren kako su mu sva vrata otvorena; jer ipak on je Cody Hart. Ona osoba koja nije čula za njega u Sweatwateru a i šire nije bila dostojna njegovog društva, i iako puno ljudi smatra da je i dalje ostao isti, miran, prizemljen dječak iz malenog gradića, oni koji su duže vrijeme i cijelo vrijeme bili uz njega vide pravu istinu.
Djevojke su ga puno više počele oblIjetati i žele biti viđene sa njim u društvu. Izgleda da se vode onom „Vidjeti i biti viđen“, a on je postao slijep na pravi razlog zašto su one zapravo uz njega. I nije se zapitao gdje su bile do sad. Muški ego je proradio i kao da ga nije bilo briga što su one sad oko njega samo zato jer se na neki način „proslavio“; osobito u Sweatwateru. Isprva mi je ta njegova početna uzvišenost bila simpatična, nekako je djelovao zbunjeno u svemu tome. Sve mu je bilo novo i nije se znao kako ponašati. Bio je tako ponosan kad bi ga netko prepoznao na ulici ili zatražio autogram. Ali kasnije je to prešlo sve granice. U svemu tome izgubio se onaj pravi Cody. I to mi je bilo najviše žao.
Nekako je izgubio ono „nešto“ što je imao prije, i kao da je nekim djelom otupio. Ah, muški.
Iz razmišljanja me trgnulo zvono na vratima. Spustila sam upravljač na mali stakleni stolić, i otišla otvoriti vrata.
„Dobar dan. Pošta.“-ugledala sam simpatičnog 60-to godišnjeg poštara koji je stajao pred vratima, sa hrpom kuverta u ruci. Crte lica su mi oduvijek bile blage, a koža lagano smežurana samo oko očiju. Na prvi pogled, nikad nebi rekla da ima toliko, jedino je prosijeda kosa odavala njegove godine. Uvijek je bio nasmijan i mislim da je zbog te svoje vedrine bio i najomiljeniji poštar.
„Dobar dan i Vama. Moram li išta potpisati?“- predao mi je kuverte
„Ne, danas ništa. Ugodan dan gospođice Walsh, i pozdravite roditelje.“-vršcima prstiju uhvatio je rub kape koju je imao na glavi i lagano se naklonio.
„Hoću, hvala. I vama ugodan dan.“-toplo sam se nasmijala, a zatim zatvorila vrata prebirući po kuvertama. Voda, struja, telefon, autoosiguranje, pozivnica za članstvo u klub ljubitelja knjiga, u toj hrpi našao se i nekakav reklamni letak za namještaj. Duboko sam uzdahnula. Nema ništa za mene. Automatski sam odložila kuverte na mali drveni stolić u hodniku, i krenula prema kuhinji.
Sunce se probijalo kroz nježno crvene zastore čineći kuhinju vrlo zanimljivom. Zrake su se odbijale od lonaca koji su stajali pored sudopera reflektirajuću svjetlost po zidovima. Bilo mi je žao narušiti to svojom pojavom, ali tata bi ostao gladan.
Zasukala sam rukave i izvadila iz frižidera njoke, sir, vrhnje i meso. U našoj obitelji nitko nije baš bio ljubitelj juhe, pa je tako ni radnim danima nismo spremali. Samo vikendom kad bi uglavnom svi bili za stolom. Stavila sam vodu na štednjak da zavrije, kad sam začula zvonjavu telefona.
„Nikad neću dovršiti taj ručak.“-promrmljala sam si pomalo ljutito u bradu i bacila kuhinjsku krpu na stol. Požurila sam do dnevne sobe i javila se.
„Molim?“-upitala sam nervozno, iako nisam imala namjeru otresti se na osobu s druge strane
„Dobar dan. Jesam li dobila kuću Walshevih? Maya pri telefonu, trebala bih Jane.“-zvonki glas s druge strane slušalice jasno je dao do znanja da je nisam omela svojim bezvoljnim javljanjem na telefon
„Ja sam. Izvoli.“-odvratila sam smirenije
„Pa, James me zamolio da te nazovem pošto je on u gužvi. Danas je trening tek od 20.30 jer su popravljali instalacije u zgradi, i sve grupe smo pomakli za sat vremena.“
„Dobro, hvala ti što si nazvala.“
„Ma nije problem. Morala bih te još zamoliti da razmisliš o prijedlogu smišljanja koreografije plesa za dva mlađa para iz naše škole; za onu plesnu priredbu o kojoj smo pričali. Radi se o sambi i jiveu.- stala je na trenutak. „Mislim da bi to bilo sve.“-ushićeno je zaključila
„Razmislit ću, ali ništa ne obećajem. Reći ću vam svoju odluku navečer.“-i ja sam zaključila svoj dio razgovora
„Odlično! Vidimo se!“-odvratila je veselo i poklopila slušalicu. Svi su znali da ću prihvatiti, vjerojatno su zato i rekli Mayi da mi kaže. Da je James sumnjao u to da bi mogla odbiti, nazvao bi osobno.
Vratila sam se u kuhinju, da konačno počnem sa spremanjem ručka.
„Marš!“-viknula sam kad sam vidjela da je voda iskipjela po štednjaku. Smanjila sam vatru i duboko udahnula da se smirim. Ručak je bio gotov za pola sata, i spremno je čekao tatu da se vrati sa posla.
Otišla sam u dnevnu i legla na kauč. Noge sam prebacila preko naslona, i zadubila se u gledanje filma.
Sad mi je još samo preostalo čekati da me Jake nazove kako bi otišli do grada. Uvijek nazove.

Kako me ljuti manjak vremena.
Hvala svima!