Četvrtak je već bio na izmaku, a ja sam se sve više veselila vikendu. Ben i Catherine su uvježbavali svoje točke koje sam im osmislila, i bili su vrlo vješti u tome. Dewan i Sawannah bili ipak su malo manje uspješni. Najmlađi su par koji treba nastupati, imaju svega 7 godina, i zaista su preslatki. Koreografija im je bila jednostavna, iako su se i sa njome podosta mučili, vidjelo se na njima da daju sve od sebe da uspiju. Unijeli su sve što su imali u taj ples, i sa takvim stavom će daleko dogurati. To se vidjelo već sad.
Pogađate iz gore navedenog.;pristala sam raditi koreografiju za ples, uz uvjet da mi u petak daju slobodno. Naravno, nisu dugo razmišljali.
„Idemo Jane, pusti njih nek vježbaju. Imamo i mi svoje točke za uvježbavanje.“- rekao je Mike i u prolazu me udario ručnikom po guzici. Došlo mi je da mu opalim šamar, ali suzdržala sam se. Što ću ja više pokazivati da me to živcira to će on više zezati. Uvježbavali smo rumbu, paso doble i salsu, naravno.
„Mike! Okret i spust, pa 1,2,3 i DESNA noga!“-viknula sam na njega nakon što mi je već drugi puta nagazio na prste
„Oprosti šefice, ali ova tvoja koreografija me zbunjuje. Ja sam lijevak.“-rekao je ponosno
„I ja sam, pa me ne zbunjuje. „-odgovorila sam prkosno i frknula nosem
„Ne sjećam se da sam ikad vidio promjenu smjera odmah nakon spusta, i to na taj način.“-pobunio se prvi puta odkad plešemo.
„Zato Mike, ja smišljam koreografiju, a ti samo plešeš.“-podigla sam obrvu i razvukla usne u osmijeh. Ovaj put sam ja bila ta koja je držala konce u rukama, a on je bio marioneta. „A sad sve ispočetka.“-namignula sam mu i povukla se u kut dvorane. Dovukao se teškim korakom i zauzeo svoj položaj, a zatim duboko udahnuo. Muzika je počela, a mi smo krenuli dalje sa uvježbavanjem.
Završili smo sa treningom i zadovoljno sam otišla kući, da bi što prije spremila torbu. Ujutro sam se morala rano dići kako bih provjerila nisam li nešto zaboravila, nisam voljela otići negdje bez svega što mi je bilo potrebno.
„Marilyn, probudi me ujutro nekih 20 minuta prije nego trebaš krenuti.“-začula sam tatu kako viče iz prizemlja. Otvorila sam vrata sobe i uputila se prema stepenicama dok mi je parket zaškripao pod nogama. Zaustavila sam se na gornjoj stepenici i naslonila se na masivnu ogradu, vješto izrezbarenu do najsitnijeg detalja.
„Nema problema tata.“-rekla sam dovoljno glasno da me čuje u dnevnu sobu.
„Dušo, treba li ti još što za put?“-upitala je mama pomalo zabrinuto.
„Ne mama, sve sam spremila i sve imam. Ne brini, bit ću dobro.“-odgovorila sam sa osmijehom i još se više oslonila na ogradu. Zagledala sam se u bratovu sliku, na kojoj ponosno drži diplomu nakon završene srednje škole. Oteo mi se teški uzdah. Tek sam sad shvatila koliko mi fali otkad je otišao. Vratila sam se u svoju sobu, ponovno popraćena škripom starog parketa, i treskom vratiju. Legla sam na krevet, ruke stavila ispod glave zagledavši se u zvjezdice na stropu. Zalijepila sam ih tamo prije 10-ak godina, nakon što sam ih pronašla u pakiranju zobenih pahuljica. Svijetlile su u mraku, i uvijek prije nego bih zaspala, gledala sam u njih,zamišljajući da ležim pod otvorenim nebom. Neznam kada sam zaspala, no ujutro me probudila budilica na mobitelu. Sunce je pronašlo svoj put kroz zavjese do moje sobe, a nebo se ponosno plavilo. Poskočila sam sa kreveta, shvativši da sam zaspala obučena. Lijeno sam se odvukla do kupaonice, i otišla pod tuš. Kapljice hladne vode nježno su mi klizile niz leđa, dok sam ručnikom brisala mokro tijelo. Obukla sam čistu odjeću i pogledala na sat. Imala sam još pola sata do odlaska pa sam otišla skuhati tati kavu. Ipak je zaslužio. Tiho sam se spustila u prizemlje a zatim upalila radio u kuhinji. Tišina me užasavala, a naša poveća kuća bila je sablasna kad je u njoj vladao muk. Zvuk mikrovalne dao mi je do znanja da je voda ugrijana. Izvadila sam posudu sa kavom iz drvenog ormarića boje breskve, i ubacila dvije žličice kave u šalicu. Šećera će staviti sam koliko mu je potrebno. Popila sam hladan sok od jabuke, i otišla probuditi tatu.
„Evo me za 5 minuta dušo. Skuhaj mi kavu molim te.“-rekao je pospano, ni ne otvorivši oči.
„Skuhana.“-ciknula sam i nasmiješila se.
Pogledao me jednim okom, a zatim se i on osmjehnuo. Zatvorila sam vrata sobe i vratila se u kuhinju te sjela za stol kako bih pročitala jučerašnje novine. Nisam bila luda za čitanjem novina ni časopisa; knjige su oduvijek bile draže. Spremivši se i popivši kavu, tata je uz jedno „Hoćemo?“ uspio pridobiti svu moju pažnju. Pokupila sam stvari i sa osmijehom na licu se zaputila prema garaži.
Kolodvor je bio gotovo prazan. Nitko nije bio previše nadobudan da petkom putuje vlakom u pola 9 za Nashville. Oni koji su trebali ići raditi već su odavno otišli. Oni koji putuju turistički vjerojatno će otići onim vlakom u podne; kad se naspavaju. Stare plastične stolice u čekaonici bile su ispisane markerima, i mjestimično napuknute, a zidovi su već bili gotovo izbljedili. Kupila sam kartu i ukrcala se na vlak koji je već čekao na peronu.
„Javi se kad stigneš.“-zapovijedio mi je tata utisnuvši mi poljubac u čelo.
„Naravno da hoću. Vidimo se u nedjelju.“-rekla sam veselo i mahnula mu posljednji put. Pronašla sam slobodan kupe i udobno se smjestila. Poslala sam Giadi poruku da zna da sam krenula, a zatim se bacila na čitanje „Ubojstva u Orient expresu“.
Koliko sam uspjela shvatiti iz njenih riječi, Giada je već sve isplanirala; očekuje nas naporan vikend. U svim aspektima.