Jutro je već odavno prošlo, a ja nisam znala kuda bi se okrenula, i što bih prvo napravila, pa sam odustala od svega. Pomalo neuredna soba dizala mi je živce svaki put kad bi nešto trebala pronaći u njoj, hrpa stvari koja je čekala na dasci za peglanje u gostinjskoj sobi samo je bivala sve veća, a od zvuka perilice za rublje mi je bilo već muka. Legla sam na uredno složeni krevet, i uzela slušalicu kućnog telefona ispod jastuka. Grozna navika, znam, ali jednostavno sam sve stvari gurala ispod jastuka. Mogla bih se okladiti da mi tamo stoji i upravljač od televizije.
Jučer sam u nekoliko navrata pokušala nazvati Giadu da joj javim vijest o mom novom poslu. Ali nije se javljala. Vjerojatno je učila.
Tata je bio oduševljen činjenicom da sam dobila posao. Koliko dugo? To ćemo još vidjeti. Ali mislim da bi ovo moglo potrajati.
Končano sam je uspjela dobiti. Zvučala mi je kao da se tek probudila i nije stigla popiti jutarnju kavu. Veselo sam joj ispričala za posao trenera latino-američkih plesova.
„Kako to?“-upitala je pomalo začuđeno, dok joj je telefonska slušalica prigušivala glas
„Iskreno. Tata mi je predložio da pokušam, da odvratim misli od NJEGA. Nemogu reći da mu ideja nije bila na mjestu. „-usne sam razvukla u neki poluosmijeh, iako me nije mogla vidjeti
„Eto čemu služe roditelji.“-glasno se nasmijala. „Kad dolaziš?“-upitala je nesigurno, kao da zbog činjenice da sam dobila posao neću doći kod nje.
„U petak mi vlak kreće ujutro u pola 9. Tri i pol sata vožnje i kod tebe sam. Samo će netko morati doći po mene na stanicu.“-izrecitirala sam sve kako bi razbila svaku sumnju da ne dolazim. Stvarno sam se radovala vikendu sa Giadom, da vidim kako se tamo snalazi. A i da se stvarno maknem odavde. Nisam otišla izvan Sweetwatera već skoro godinu dana.
„Ne brini, doći ću ja po tebe. I Allen.“-tu je stala. Nije mi pričala o nikakvom dečku.
„A Allen je?“
„Allen je moj svojevrsni, crnokosi-smeđooki Nashviellski Jake. Mada, nismo baš toliko dobri. Ipak Jakea duže znam“-rekla je kroz smijeh. Nisam mogla odoljeti a da i ja ne zahihotam.
„Pa dobro. Veselim se što ću ga upoznati.“- odgovorila sam i shvatila da moram otići spremiti ručak. Tata će se uskoro vratiti s posla, kao i po običaju gladan.
„Čujemo se još. I vidimo uskoro. Pozdravi svoje!“
„Hoću, naravno. Čujemo se!“-odmaknula sam slušalicu i poklopila. Odnijela je na mjesto da se baterija napuni, i uputila se u kuhinju. Teškim koracima sam se spuštala niz stepenice. Nisam ni shvatila da ih toliko imamo u kući; odjednom kao da ih je bilo previše.
Nasmijala sam se sama sebi. Je li to moguće da me bole mišići od jučer?! Nebi me čudilo, ipak nisam dugo plesala, a mišići nisu naviknuti na takve pokrete. Otišla sam prvo do dnevne sobe da upalim televizor. Mrzila sam tišinu u kući, i to je bilo nešto što sam uvijek pokušavala izbjegavati. Ili TV, ili radio, ili laptop, samo da nešto radi i da se čuju bilo kakvi glasovi.
Na televiziji se upravo prikazivala teenaegerska serija „Silver Circle“, ujutro su uglavnom bile reprize. Inače je nisam previše pratila, osim nekoliko epizoda u kojima se pojavljivao Cody. Otuda i njegova slava.
Postao je popularan jer je prvo dobio posao stažista u nekoj lokalnoj seriji, a zatim su ga odabrali da se pojavljuje u tri nastavka te serije kao dečko kojeg glavna junakinja sretne prilikom obiteljskog krstarenja. Kasnije je dobio i ulogu u par epizoda „Silver Circle-a“ koja se prikazuje na nacionalnoj televiziji. Postao je potencijalni veliki talent. Postao je zvijezda.
Otad se promijenio. Podigao nos do neba, bahatost se jasno mogla vidjeti u njegovom ponašanju i govoru, bio je uvjeren kako su mu sva vrata otvorena; jer ipak on je Cody Hart. Ona osoba koja nije čula za njega u Sweatwateru a i šire nije bila dostojna njegovog društva, i iako puno ljudi smatra da je i dalje ostao isti, miran, prizemljen dječak iz malenog gradića, oni koji su duže vrijeme i cijelo vrijeme bili uz njega vide pravu istinu.
Djevojke su ga puno više počele oblIjetati i žele biti viđene sa njim u društvu. Izgleda da se vode onom „Vidjeti i biti viđen“, a on je postao slijep na pravi razlog zašto su one zapravo uz njega. I nije se zapitao gdje su bile do sad. Muški ego je proradio i kao da ga nije bilo briga što su one sad oko njega samo zato jer se na neki način „proslavio“; osobito u Sweatwateru. Isprva mi je ta njegova početna uzvišenost bila simpatična, nekako je djelovao zbunjeno u svemu tome. Sve mu je bilo novo i nije se znao kako ponašati. Bio je tako ponosan kad bi ga netko prepoznao na ulici ili zatražio autogram. Ali kasnije je to prešlo sve granice. U svemu tome izgubio se onaj pravi Cody. I to mi je bilo najviše žao.
Nekako je izgubio ono „nešto“ što je imao prije, i kao da je nekim djelom otupio. Ah, muški.
Iz razmišljanja me trgnulo zvono na vratima. Spustila sam upravljač na mali stakleni stolić, i otišla otvoriti vrata.
„Dobar dan. Pošta.“-ugledala sam simpatičnog 60-to godišnjeg poštara koji je stajao pred vratima, sa hrpom kuverta u ruci. Crte lica su mi oduvijek bile blage, a koža lagano smežurana samo oko očiju. Na prvi pogled, nikad nebi rekla da ima toliko, jedino je prosijeda kosa odavala njegove godine. Uvijek je bio nasmijan i mislim da je zbog te svoje vedrine bio i najomiljeniji poštar.
„Dobar dan i Vama. Moram li išta potpisati?“- predao mi je kuverte
„Ne, danas ništa. Ugodan dan gospođice Walsh, i pozdravite roditelje.“-vršcima prstiju uhvatio je rub kape koju je imao na glavi i lagano se naklonio.
„Hoću, hvala. I vama ugodan dan.“-toplo sam se nasmijala, a zatim zatvorila vrata prebirući po kuvertama. Voda, struja, telefon, autoosiguranje, pozivnica za članstvo u klub ljubitelja knjiga, u toj hrpi našao se i nekakav reklamni letak za namještaj. Duboko sam uzdahnula. Nema ništa za mene. Automatski sam odložila kuverte na mali drveni stolić u hodniku, i krenula prema kuhinji.
Sunce se probijalo kroz nježno crvene zastore čineći kuhinju vrlo zanimljivom. Zrake su se odbijale od lonaca koji su stajali pored sudopera reflektirajuću svjetlost po zidovima. Bilo mi je žao narušiti to svojom pojavom, ali tata bi ostao gladan.
Zasukala sam rukave i izvadila iz frižidera njoke, sir, vrhnje i meso. U našoj obitelji nitko nije baš bio ljubitelj juhe, pa je tako ni radnim danima nismo spremali. Samo vikendom kad bi uglavnom svi bili za stolom. Stavila sam vodu na štednjak da zavrije, kad sam začula zvonjavu telefona.
„Nikad neću dovršiti taj ručak.“-promrmljala sam si pomalo ljutito u bradu i bacila kuhinjsku krpu na stol. Požurila sam do dnevne sobe i javila se.
„Molim?“-upitala sam nervozno, iako nisam imala namjeru otresti se na osobu s druge strane
„Dobar dan. Jesam li dobila kuću Walshevih? Maya pri telefonu, trebala bih Jane.“-zvonki glas s druge strane slušalice jasno je dao do znanja da je nisam omela svojim bezvoljnim javljanjem na telefon
„Ja sam. Izvoli.“-odvratila sam smirenije
„Pa, James me zamolio da te nazovem pošto je on u gužvi. Danas je trening tek od 20.30 jer su popravljali instalacije u zgradi, i sve grupe smo pomakli za sat vremena.“
„Dobro, hvala ti što si nazvala.“
„Ma nije problem. Morala bih te još zamoliti da razmisliš o prijedlogu smišljanja koreografije plesa za dva mlađa para iz naše škole; za onu plesnu priredbu o kojoj smo pričali. Radi se o sambi i jiveu.- stala je na trenutak. „Mislim da bi to bilo sve.“-ushićeno je zaključila
„Razmislit ću, ali ništa ne obećajem. Reći ću vam svoju odluku navečer.“-i ja sam zaključila svoj dio razgovora
„Odlično! Vidimo se!“-odvratila je veselo i poklopila slušalicu. Svi su znali da ću prihvatiti, vjerojatno su zato i rekli Mayi da mi kaže. Da je James sumnjao u to da bi mogla odbiti, nazvao bi osobno.
Vratila sam se u kuhinju, da konačno počnem sa spremanjem ručka.
„Marš!“-viknula sam kad sam vidjela da je voda iskipjela po štednjaku. Smanjila sam vatru i duboko udahnula da se smirim. Ručak je bio gotov za pola sata, i spremno je čekao tatu da se vrati sa posla.
Otišla sam u dnevnu i legla na kauč. Noge sam prebacila preko naslona, i zadubila se u gledanje filma.
Sad mi je još samo preostalo čekati da me Jake nazove kako bi otišli do grada. Uvijek nazove.
Hvala svima!
Post je objavljen 10.06.2009. u 13:59 sati.