Vožnja vlakom potrajala je kraće nego sam mislila. Tri sata i petnaest minuta ni izbliza ne traju toliko dugo kad imaš što raditi. Zadnjih dvadeset minuta gledala sam kroz prozor, promatrajući okolinu. Prolazili smo prostranu livadu, mjestimično ispunjenu drvećem. Priroda je djelovala tako spokojno bez ljudi koji bi je narušavali. Jedna srna pretrčala je poljem, vjerojatno u potrazi za hranom. Djelovala je tako graciozno da sam joj zavidjela. Lakoća njenih pokreta bila je daleko nemjerljiva sa mojima, a u plesu bi zapravo to zaista pomoglo.
„Sljedeća stanica Nashville.“-oglasio se muški glas kroz zvučnik u desnom kutu. Ustala sam, otresla zelene traperice i skinula torbu sa police. Otvorila sam vrata kupea, a buka koja je dolazila kroz otvoreni prozor zaglušila je sve zvukove. Osjetila sam kako vlak usporava, pa sam se uhvatila za rukohvat kako nebi posrnula. Nesnosna škripa kočnica natjerala me da jednom rukom pokrijem uho.
Nakon što sam mukom otvorila vrata, zastala sam na prvoj stepenici i pogledom potražila Giadu.
Vidjela sam je kako veselo maše, dok je njena smeđa kosa lepršala nošena vjetrom. Osmijeh joj je bio razvučen preko cijelog lica. Pored nje stajao je, pretpostavljam, Allan. Sišla sam niz stepenice vukući tešku torbu za sobom, dok sam gledala kako se Giada i Allan približavaju. Miris divlje ruže koji je prostrujao zrakom natjerao me da na trenutak zatvorim oči i duboko udahnem. Kad sam ih ponovno otvorila ugledala sam ga sasvim blizu, tako jasno, sa izraženim kao nacrtanim usnama na glatkoj koži lica i dubokim smeđim očima koje su me promatrale znatiželjno.
„Jane, ovo je Allan.“-rekla je Giada veselo, pritom me kratko zagrlivši.
„Još si ljepša nego te Giada opisivala.“-namignuo je, te mi pružio ruku.
„Pa, hvala.“-odgovorila sam posramljeno, dok sam osjećala nalet rumenila u obrazima.
Allan je krenuo prema autu noseći moju torbu, a Giada me povukla za rukav.
„On to zaista i misli.“-govorila je šapatom dok se Allan udaljavao, „Poznajem ga evo već skoro godinu dana, i do sad je to rekao sam za tri djevojke. Ti si treća.“-razvukla je usne u osmijeh otkrivši pritom snježno bijele zube, te se laganim poskocima zaputila prema automobilu. Allan je već ubacio moju torbu u prtljažnik te pogledao u mom smjeru i osmjehnuo se.
Ovo je definitivno bio šok. Nikad nisam imala ovakav doček. Produžila sam korak prema automobilu kojeg je Allan već upalio. Sjela sam na zadnje sjedalo i naslonila glavu na staklo. Za nekoliko trenutaka nalazili smo se ispred masivne sive zgrade, mjestimično prošarane plavim crtama. Izgledalo je vrlo efektno dok su crte ostavljale dojam nakošenosti zgrade.
„Evo nas.“-Giada je ciknula od sreće i pljesnula rukama.
Allan je šutke izašao iz auta otvorio vrata Giadi i meni, a zatim izvadio torbu iz prtljažnika.
„Opa, izgleda da ipak još postoje kavaliri.“-podigla sam obrvu i okrenula se prema Allanu
„Nemoj se naviknuti previše.“-rekao je to nekako bezlično; nisam mogla procijeniti šali li se ili misli ozbiljno, no kad sam čula Giadino smijanje na moju zbunjenu grimasu, slabašno sam se osmjehnula.
„Vidimo se večeras?“-upitao je Allan ulazeći polako u auto.
„Da vidimo se, naravno. U 9?“- začula sam je kako priča iza mog ramena
„Allan. Hvala na prijevozu.“-uspjela sa izustiti još uvijek pomalo zbunjena.
„Nema problema. Vidimo se.“-mahnuo je rukom i odvezao se u nepoznatom smjeru.
Ušle smo kroz bijela lakirana vrata, i popele se stepenicama na 4 kat.
Giadina soba bila je zapravo prilično velika u odnosu na ono što sam ja očekivala. Dva kreveta, veliki hrastov ormar, dva pisača stola boje bazge i maleni balkon činili su sobu sasvim pristojnom. Pleteni, šareni tepih na sredini oživio je cijelu sobu, a zavjese u nijansi narančaste kakva je bila utkana u tepih nekako je vizualno povećala prostor. Minijaturna kuhinja nalazila se u prolazu prema izlaznim vratima, a kupaonicom su bile spojene dvije sobe.
„Gdje ti je cimerica?“-upitala sam znatiželjno vidjevši dva kreveta.
„Rekla sam ti već, uglavnom je ni nema ovdje. Stalno je kod dečka.“- oteo joj se hihot. „Slobodno raspremiš stvari ako imaš što. Osjećaj se kao kod kuće.“-namignula mi mi je i otvorila vrata balkona.
„Hvala.“-rukom sam zataknula pramen kose iza uha i sagnula se da izvadim neseser iz torbe.
„Kapuchino?“-upitala je nerazumno, sa punom žlicom nutelle u ustima.
„Može. I vode ako nije problem.“-osmijeh mi se proširio licem. Nije se nimalo promijenila, i dalje je jela nutellu sa žlice, bez kruha, kao i uvijek. Nekako mi je bilo drago zbog toga. Vjerojatno su to samo sitnice, ali tako sam jedino ostala uvjerena da se Giada nije promijenila ; da ju Nashville nije promijenio.
„Nisam znala da imaš ljubimca.“-pogledala sam prema Giadi a zatim vratila pogled na malo bijelo stvorenje u krletci.
„Da, nedavno sam je nabavila.“
„ Što je to zapravo, zec?“-i dalje sam promatrala malu bijelu pahuljicu sklupčanu u kutu
„Zapravo, patuljasti kunić, odnosno kunićica. Sevin.“-govorila je dok je u rukama nosila dvije čaše i bokal hladne vode. Odložila ih je na stol, i iz krletke izvadila zečicu. Imala je prekrasnu dugu, bijelu dlaku. Prošavši rukom kroz njeno mekano krzno, učinilo mi se kao da diram oblake.
„Kapuchino će uskoro. A za to vrijeme mi možeš pričati što ima novog.“-rukom me potapšala po ramenu i spustila Sevin na pod. Pomno promotrivši okolinu svojim tamnoplavim očima veselo je odskakutala ispod stola, dok se Giada zavalila na krevet pored mene. U jednom trenutku sam se osjećala toliko dobro, toliko slobodno, da sam poželjela isti trenutak preseliti se ovdje.
Post je objavljen 29.06.2009. u 20:17 sati.