Sunce je obasjavalo Sweetwater, čineći ga u tom trenutku jednim od najtoplijih gradića u Tenneessiu.
Ležala sam u ležaljci na trijemu svoje kuće, dok je Jake sjedio pored mene u stolici za ljuljanje.
U krilu mi je spavalo malo crno mače, nježno se protežući svakih nekoliko minuta. Njuškicu je zario između jastuka i mog trbuha; vjerojatno se tako osjećao sigurnijim.
Jake me jučer odveo do azila gdje je već prije dva tjedna „rezervirao“ jednog mačića za mene.
* * *
„Plavušo! Nisi normalan, odakle sad ovo?“-upitala sam ushićeno kad sam vidjela 5 zaigranih mačića kako skakuću jedni na druge.
„Ako se ne varam, slušam te već mjesecima kako bi sve dala da možeš imati još jednog crnog mačka kod kuće. Pa, evo ti jedan. Onaj tamo je tvoj; rezervirani već.“-pokazao je prstom prema mačetu poluduge ponoćno crne dlake, sa malom bijelom flekom ispod vrata.
„Kako baš taj ?“-nisam mogla odoljeti a da ne upitam. Iako je bio presladak, i Jake me definitivno poznavao mene bolje nego itko, htjela sam čuti njegovo mišljenje.
„Upravo zbog te bijele točkice ispod njegovog vrata. Ona ga čini posebnim, baš kao što si i ti posebna. Usto imate i nešto zajedničko. Točkice.“-namignuo mi je, a ja sam ga samo čvrsto uhvatila za nadlakticu objema rukama i privila se uz njega.
„Možete ga odvesti kući već sad. Drago nam je da barem netko želi udomiti ova malena stvorenja.“-jedan od suvlasnika azila prišao nam je s leđa i stavio ruku na Jakeovo rame.
Podigla sam mačića, a on je automatski počeo presti. Istog trena sam se zaljubila u njega, i njegovu bijelu točku ispod vrata. Zaista je bio poseban.
„Jake, hvala. Opet.“-rekla sam tiho kad smo se vraćali kući. Mačića sam privila uz prsa kako bi ga smirila, jer je zbog buke automobila bio prestravljen.
„Nema na čemu. Po stoti puta. Znam da bi ti isto učinila za mene. Za to i služe prijatelji.“-obgrlio me jednom rukom oko ramena, dok smo nastavili koračati preko željezničke pruge, a zatim i poveće livade, sve do njegove zgrade. On je ušao u zgradu, a ja sam sa novim „članom“ svoje obitelji krenula kući.
* * *
„U petak idem kod Giade.“-izletjelo mi je iznenada, kad sam se sjetila da Jakeu još nisam saopćila vijest.
„Ovaj petak, kod Giade, u Nashville?!“- upitao je začuđeno, primirivši ljuljanje stolice.
„Da. Točno tako. „-odgovorila sam ponosno
„A roditelji, a tvoja mama? Pustili su te da ideš samo tako ?“-i dalje mu se izraz lica nije mijenjao
„Jake, 20 mi je godina. Moram početi živjeti malo. Mama nije progovorila ni riječ protiv. Zapravo, rekla mi je da imam 20 godina i da se pazim. I to je sve. Znam, i ja sam bila začuđena, ali mislim da su me prestali tretirati kao malo dijete.“-rukom sam prešla preko pahuljasto mekane dlake mog mačića.
„Pa, mislim da je i vrijeme da je tako. Između ostalog, promjena okoline dobro će ti doći.“-nasmijao se a zatim se ponovno zavalio u stolicu i zaljuljao. Šutjeli smo nekoliko minuta. To nam nikad nije bio problem, niti smo se neugodno osjećali kad bi bilo tako. Jednostavno smo uživali u prekrasnom danu.
„Sammy!“-rekla sam pomalo ushićeno, i trznula se
„Tko ? O čemu sad ti pričaš?“-Jake je ponovno bio zbunjen.
„Nazvat ću ga Sammy.“-pogledala sam prema malom crnom stvorenju u mom krilu, i još jednom prešla rukom po njegovoj neodoljivo mekanoj dlaci.
„Aha. Zašto Sammy?“-i dalje onaj njegov zbunjen izraz.
„Stvarno si plavuša! Prvo, prestani toliko biti zbunjen, jer bi ti taj izraz lica mogao postati zaštitni znak. A drugo, Sammy je bio tvoj najdraži medvjedić iz djetinjstva, ako se ne varam. A uvjerena sam da se ne varam. Ti si mi poklonio ovo predivno mače, mogu mu barem nadjenuti ime koje je povezano sa tobom.“-odgovorila sam nasmiješeno, dok se Jake mrgodio zbog one prve činjenice koju sam rekla.
„ Pa, hvala na tome.“ – usne su mu se razvukle u osmijeh, a on se po drugi puta danas zavalio u stolicu i zaljuljao.
Kosa mu se ljeskala na zrakama sunca koje su dopirale ispod trijema, oči je držao zatvorene, a na ramenima mu se ocrtavao svaki mišić kako se snažno držao za naslon. Jednog dana će neku djevojku učiniti vrlo sretnom
„Jane, koliko je sati?“-upitao je pomalo odsutno, ne otvarajući oči
„Dvadeset do 3, zašto ?“-pogledala sam na zidni sat u kuhinji koji se jasno mogao vidjeti kroz prozor
„U tri sam se dogovorio da se nađem sa Liamom. Morao bih krenuti za 5 minuta.“-položaj mu je i dalje ostao isti. Nije baš djelovao kao da mu se ide negdje, naprotiv, mislim da bi za tih 5 minuta bio u stanju i zaspati. Liam je išao sa Jaekom u razred. Usudila bi se i reći da mu je bio najbolji prijatelj. Muški prijatelj.
„Ja ionako moram do stare plesne škole. Tata mi je rekao da traže trenera latinoameričkih plesova, pa sam mislila pokušati.“-rekla sam nasmiješeno i čekala njegovu reakciju. Bila je neizbježna.
„Pa ti si danas puna iznenađenja. Ideja nije nimalo loša.“-sad je već otvorio oči, i ponovno bio u sjedećem položaju.
„Da, i ja mislim da je. Usto, fali mi ples.“-kimnula sam glavom, a zatim još jednom pogledala na sat u kuhinji. „Mislim da je vrijeme da krenemo.“-pridigla sam se polako, i odložila uspavanog mačića u njegovu košaru, a zatim ga odnijela u dnevnu sobu. Jake me pričekao vani, dok se nisam preobukla, a zatim smo oboje krenuli niz ulicu.
„Ja skrećem ovdje.“-rukom je pokazao na maleni puteljak. „Sretno, i javi kako je prošlo. Iako ne sumnjam da nećeš proći. Ipak si tamo plesala dugo godina, i to prilično dobro, moram priznati.“-razvukao je usne u osmijeh pritom otkrivši blještavo bijele zube.
„Hvala, čujemo se. I pozdravi Liama.“mahnula sam i krenula svojim putem.
Došla sam ispred stare, pomalo trošne građevine, čija je fasada boje trule višnje trebala hitnu obnovu. Četiri visoka, masivna stupa davala su građevini svojevrsnu snažnost. Kao da se nikad neće pokoriti vremenu.
„Oho, vidi tko nam je došao.“-rekao je samozadovoljno Mike kad me ugledao kako zatvaram staklena ulazna vrata
„Kiki, James, Maya! Dođite malo.“-proderao se iz sveg glasa, tako da su svi prisutni pogledali u našem smjeru. Uputila sam mu pomalo oštar, ali i sramežljiv pogled. Nisam voljela kad su ljudi buljili u mom smjeru.
Kiki, James, Mike, Leina, Terry, Sean i Daryl bili su moja stara ekipa. Izgleda da nisu svi ostali ovdje.
„Što je Mike?“-upitala je zbunjeno Kiki; Kristiana da budemo točni, a zatim stala na mjestu kao da se smrznula u sekundi.
„Jane?!“-promucala je.
„Kiki.“-zagonetno sam se nasmijala i pružila joj ruku. Umjesto toga, Kiki mi je skočila u zagrljaj i čvrsto me stisnula.
„Što je ovo, povratak „velike“ Jane Walsh ?“-upitao je Mike prekriživši ruke na prsima, i samozatajno podigavši obrvu.
„I dalje si isti egoista Mike.“-frknula sam, dok me Kiki još uvijek snažno grlila.
„Dosta Kiki, ugušit ćeš je.“-rekao je James svojim dubokim smirenim glasom. „Jane.“-pozdravio me i malo nakrivio glavu. Nije izgledao iznenađeno što me vidi kao što su to bili Kiki i Mike. Njegovo lice nije odavalo nikakve emocije. Kao da je to svakodnevna rutina; moj dolazak u školu. „Ovo je Maya, naša nova članica. Zapravo, stara, ovdje je već godinu dana. Samo tebe nije bilo.“-predstavio je mladu djevojku kestenjasto smeđe kose i tamnih velikih očiju, koja me zbunjeno gledala. „Fale još Leina, i Reon. On je također noviji ovdje.“-završio je i prebacio težinu na drugu nogu.
„A znači ti si ta Jane Walsh.“-izgovorila je kao da je upravo riješila stoljetnu zagonetku. „Maya“ -pružila mi je ruku i nasmijala se pritom otkrivši dijamantni cirkon umetnut u drugi zub.
„Drago mi je.“-rekla sam sad već sasvim zbunjena. „ „Ta“ Jane Walsh?“-upitala sam i dalje gledajući zbunjeno u Mayu.
„Ovdje se uvelike priča o tebi. Pogotovo Mike, koji uporno tvrdi da ćeš se jednog dana vratiti jer je uvjeren da nisi pokazala sve svoje mogućnosti, i kako si mogla postati najuspješnija od svih ovdje.“-izgovorila je u jednom dahu a zatim pogledala u Mikea, kako bi se uvjerila da se nije naljutio.
„Aha, Mike.“-pogledala sam iskosa u njega „Još se nisi pomirio sa činjenicom da sam prosječni plesač ko i svi ovdje. Zapravo, Terry je bila najbolji plesač ovdje. Gdje je ona?“-iznenadila sam se kad sam shvatila da, djevojka koja je bila pokretač naše grupe, zapravo više nije ovdje.
„Otišla je u Kanadu. Zaljubila se u nekog 5 godina starijeg frajera i otišla je sa njim. Sean je odlučio da mu je dosta plesa i otišao je u Knoxville na faks. A Daryl je također odustao kad si i ti otišla.“- govorio je James i dalje ne pokazujući ni jednu emociju na licu, a glas mu je uvijek bio jednak. Pitala sam se odakle mu tolika hladnokrvnost. „Ja, Mike i Kiki smo sada glavni ovdje. Sve nam je prepustila i otišla.“-dovršio je a zatim pogledao u mene.
„Ja i dalje tvrdim da si ti bila najbolja ovdje. Priznaj da si se vratila da se pokažeš. Falio ti je ples.“-Mike nije odustajao a onaj iritirajući osmijeh nije skidao s lica.
„Kako god Mike. I ne, nisam se vratila da plešem. Došla sam zbog onog.“-prstom sam pokazala prema letku na vratima. „Zanimalo me da li još uvijek trebate trenera latinoameričkih plesova.“-dovršila sam i okrenula se nazad prema Mikeu, Jamesu, Kiki i Mayi.
„Nismo još zaposlili nikog. Imamo samo jednu prijavu do sad, ali mislim da si ti ipak više kvalificirana od njega.“-James se uputio prema glavnom stolu da uzme neke papire.
„Odlično! Što moram napraviti da me prihvatite kao stalnog trenera?“-upitala sam ushićeno, shvativši da sam jednom, za promjenu, došla na vrijeme.
„Moraš otplesati salsu, sa Mikeom.“-rekla je Kiki, pogledavši svojim široko otvorenim, zelenim očima u mene.
„Kiki, nisam plesala već više od godinu dana.“- skupila sam usne u ravnu crtu, i pogledala je poluzatvorenim očima.
„I to TVOJU salsu.“-dovršila je sa kristalnim sjajem u očima.
„Ne. Zaboravila sam već sve.“-pokušavala sam se izvući, ali očito bezuspješno. Mike je već bio pored mene, a njegova ruka na mom desnom ramenu. Nisam se morala okretati kako bih vidjela zadovoljstvo na njegovom licu, i onaj samodopadan smiješak. Došlo mi je da ga laktom lupim u trbuh, no umjesto toga odlučila sam ispuniti njihov „zahtjev“. Neću mu ja biti kriva ako će danas ići kući sa plavim nogama. James je već pustio glazbu, a Mike je oprezno napravio pola kruga oko mene, sve dok mi se nije skroz unio u lice.
„Spremna?“-prošaptao je, a od njegovog toplog dah na vratu, prošli su me trnci niz kralježnicu.
Nisam mu imala namjeru odgovoriti. Zgrabila sam njegovu ruku koju je još uvijek držao na mom ramenu, a zatim se zavrtjela oko njega. Čula sam kako se Kiki zadovoljno zahihotala, a zatim odmaknula dva koraka unazad.
Prepustila sam se glazbi i plesala kao da nikad nisam odustala. Dobro se snalazio s obzirom da nikad nije plesao samnom, Sean je bio moj partner 6 godina a Mike je samo uskočio koji puta kad Seana nije bilo. Osjećala sam se slobodnom i poletnom svakim pokretom koji bih napravila, a misli su mi bile usredotočene samo na pokrete koji su slijedili. Shvatila sam da mi je ovo sve zaista nedostajalo. Već dugo se nisam osjećala ovako smireno i ispunjeno. Vidjela sam u Mikeovim očima da uživa gledati me kako se krećem po taktovima glazbe, a svaki puta kad bih zanjihala bokovima ili izbacila nogu, oči su mu zaiskrile. Mogla sam se okladiti da je u tom trenutku pomislio kako se definitivno namjeravam vratiti plesu kao nekad. Nogom sam obuhvatila njegovu u visini koljena i uvila se gotovo do poda, dok je Mike stavio svoju ruku ispod mojih leđa. Muzika je stala, a ja sam završila sa okretom i poklonila se. Automatika.
Kiki i Maya u zapljeskale, a James je usporenim korakom došao do nas.
„Kao da nikad nisi ni prestala.“-rekao je ravnodušno, iako, ovaj puta lice mu je poprimilo nekakav izraz. Možda iznenađenosti ili nečeg drugog, toliko ipak nisam mogla procijeniti. Bio je jedan od onih koje je bilo teško pročitati.
„Velika Jane Wlash.“-rekao je Mike pomalo uspuhano i namignuo mi.
„Mike, prestani. Došla sam kako bih trenirala malu djecu.“-okrenula sam naglo glavu a pramen kose pao mi je na oko.
„Dobro, ako ti tako kažeš. Primljena si što se mene tiče.“-okrenuo se na peti i otišao po ručnik.
„Mislim da Mike govori u ime svih nas.“-javila se Kiki, i potapšala me po ramenu.
„Hvala vam! Kad mogu početi?“
„Službeno počinješ tek od 10.8 Tada počinjemo sa novim grupama. Ali uskoro imamo dobrotvornu priredbu pa bih trebalo istrenirati djecu do kraja kako bi to sve na nešto ličilo. A i…“-malo je zastao. James bi rijetko kad zastao u svom govoru, osim… „Nedostaje nam jedna plesačica za našu točku na priredbi.“-dovršio je i pogledao me ispod oka.
…osim kad bi nešto trebao. Samo, nije mi bilo jasno kako im jedna nedostaje. Bilo ih je točno na broj kako i treba biti. Reon i Maya, Mike i Leina, te James i Kiki.
„Ne nedostaje. Na broj vas je točno. James?“-ponovno sam skupila oči ovaj put pogledavši sumnjivo u Jamesa.
„Leina nemože doći. Mike je ostao bez partnerice.“-ravnodušnost mu se vratila u glas.
„A ne, ne, ne, ne. Mogu plesati sa tobom, ili onim malim Reonom. Ali Mike!? James, nemožeš tako.“-ustuknula sam dva koraka, dok sam rukama mahala po zraku.
„Što je Janey nije valjda da me se bojiš.“-prišao mi je bliže dok je ručnikom brisao kapljice znoja sa čela.
„Tebe Mike nikad. Bojim se tvog plesanja i za sigurnost svojih nogu.“-odgovorila sam cinično. Ali i izostavila jednu činjenicu. Dobrotvorna priredba znači mnoštvo publike, a ja nikako ne volim kad ljudi bulje u mene.
„Ne brini Janey, imamo dva tjedna da uvježbamo sve. A i mislim da nam je sad prilično dobro išlo.“-ponovno se zadovoljno nacerio i podigao obrvu. Kako sam mrzila taj njegov egoizam.
„Prestani me zvati Janey!“- dlanove sam približila glavi i uhvatila se za kosu. Kako me taj čovjek iritirao; ali nemogu poreći da je vraški dobar plesač.
„Treninzi su svaki dan osim subote i nedjelje od 19 do 21.30h. Vidimo se.“- zamahnuo je ručnikom i prebacio ga na rame, te se udaljio. Okrenula sam se i zgrabila prvo što mi je došlo pod ruku, nečiji upaljač, i bacila ga prema Mikeu. Nažalost proletio mu je točno pored glave. Okrenuo je glavu prema meni i podigao pogled, naravno uz neizbježan cerek.
Uzela sam torbicu sa poda i ljutitim korakom krenula prema izlaznim vratima. Zalupila sam vrata što sam jače mogla, a da pritom staklo ne pukne.
Koliko god iživcirana Mikeovim ispadima, morala sam priznati da sam se ponovno osjećala kao da se vratio dio mene. Samo da još naučim zanemarivati Mikea i njegov zapanjujuće velik ego, mislim da bih mogla sasvim normalno funkcionirati tamo.
Ples se vratio u moj život.

Uspjela sam objaviti zadnji prije nego odem...
a sad vas napustam skroz na 5 dana...
cujemo se kad se vratim iz Moskve..
velike puse svima..! Vasa Jane

„Ajde objasni mi dokad ćeš ti ovako?“- upitao me pomalo ljutito moj najbolji prijatelj Jake, dok smo ležali na podu balkona njegovog stana promatrajući nebo. Sunce je bilo prejako da bi bili vani na igralištu, pa smo pribjegli u hladovinu njegovog balkona. On je skoro cijelo ljeto bio sam kod kuće. Roditelji su mu imali vikendicu na moru, pa su uglavnom tamo provodili vrijeme iznajmljujući apartmane.
„Dokad ću što ovako ?!“-upitala sam odsutno, buljeći u plavo nebo na kojem se nije nazirao ni jedan oblak.
„Isključivati ljude oko sebe…“-počeo je oprezno nabrajati, a zatim se promeškoljio
„Ne isključujem nikog.“-prekinula sam ga i odmah obrambeno povisila glas.
Osjetila sam njegov oštri pogled na sebi, ali ja svoj nisam odvajala od kristalno plavog neba.
„Nastavi.“-to je ujedno bila i svojevrsna isprika za to što sam ga malo prije prekinula.
„U zadnjih 5 mjeseci si se promijenila i znam da si i ti toga svjesna. Jedva nekako guraš na faksu, izašla si na svega tri ispita u posljednja dva mjeseca i ni to nebi da te ja nisam natjerao. Žao mi je što ti to ja moram reći ali njega više nije briga, razumiješ? Potrudi se da i ti izađeš nekako iz toga svega.“-završio je i uhvatio me za ruku. Znao je da je pogodio najbolniju točku ikad, i da je upravo izrekao rečenicu koja će me progoniti još dugo vremena.
„Pa ja sam izašla iz toga svega. Ne zanima me on više, zaista.“-potrudila sam se zvučati što uvjerljivije, iako mi knedla u grlu u tome baš i nije pomagala.
„Jane, Točkice moja, možeš u to uvjeravati koga god drugog hoćeš, zapravo ti i iz dana u dan sve bolje ide, ali kod mene to ne prolazi. Predugo se znamo da u takvo nešto povjerujem, drugačija si, i ako to drugi ne vide- odlično, nek misle da si dobro, ali ja vidim, i ja znam da nisi.“-sad je već bio u sjedećem položaju naslonjen na vrata balkona. Ja se i dalje nisam micala. Stavila sam ruku pod glavu i dalje tupo gledajući u nebo, koje mi se sad počelo mutiti pred očima. „No krasno, sad ću još i plakati pred njim“-pomislila sam ljutito i pokušala razbistriti vid bez da ikoja suza potekne iz mog oka.
„Točkice, reci nešto…!?“-zvučao je stvarno zabrinuto.
„Što bi volio da kažem Jake? Da si u pravu ?! Nemogu ti to priznati, ne tako na glas. Jer ako to sad priznam tebi, znači da ću priznati i sebi, a nesmijem i nemogu. Možda me kroz uvjeravanje ljudi da sam dobro i da me prošlo, stvarno prođe. Zbog toga valjda i sve to činim. Ali meni je zaista sve bolje, ovaj puta ne lažem.“-rekla sam prigušenim glasom, a ona suza koju sam toliko uporno pokušavala zaustaviti ipak je potekla iz kuta mog oka. Nadam se samo da je Jake nije vidio, jer znam da bi mu još više bilo krivo što me uspio i rasplakati.
„Jane, oprosti mi što sam započeo tu temu. Ali ja samo želim da budeš dobro, da znaš da sam tu ako ti išta zatreba i da vidiš da mene nisi uspjela uvjeriti u to da si dobro, i da se predamnom nemoraš pretvarati.“-izrekao je sve u jednom dahu, kao da je želio sve što prije izreći da nebi nešto zaboravio.“ I znam da ti je sve bolje, vidi se po tebi. Samo se nemoj pretvarati da je odlično. Pusti da sve ide svojim tokom.“
„Hvala ti Jake, znam da si uvijek tu i to mi znači više od ičeg. Da nema tebe, vjerojatno bih sad još uvijek ležala kod kuće u zamračenoj prostoriji bez imalo volje da se pokrenem. S tobom se barem ujutro bilo lakše dizati iz kreveta i započinjati novi dan.“-prvi put sam odvojila pogled od neba i pogledala u Jakea. I dalje je bio naslonjen na zelena balkonska vrata, a plava kosa mu je savršeno uokvirila lice, a zelene oči još su više došle do izražaja. Izgledao je tako djetinjasto u tom trenutku da sam se i sama zapitala kako mu to uspijeva.
„Jednom će shvatiti kakvu je pogrešku napravio, i što je sve izgubio kad te pustio Točkice. Vjeruj mi da hoće. Izgleda da mu je trenutna „slava“ udarila u glavu, i da su mu sve te obožavateljice i nove obaveze pomutile pravu percepciju stvari. “- rekao je samouvjereno i nasmijao se
„Da, možda i hoće. Ali kad on to shvati, možda će već biti i prekasno.“-odgovorila sam sa sjetom u glasu. Sparina me prisjetila na prošlo ljeto, točnije, na današnji dan prošlog ljeta, koji smo ja i On proveli u parku. Taj dan smo prvi puta izašli kao par, dotad smo se uglavnom skrivali, jer još uvijek nismo željeli da to bude javno. Malo više od mjesec dana slatkog skrivanja prije nego su svi saznali za nas. Nazvao me i iz vedra neba upitao bi li željela otići prošetati parkom pošto je tako lijepo vrijeme. Nisam mogla vjerovati onom što čujem; bez promišljanja sam pristala. Smijali smo se cijeli dan, šetali parkom, popeli se na staru ruševnu kulu sa koje se moglo vidjeti pola grada, čak mi je ubrao i cvijet uresnice koje su zasađene čitavim parkom. Još i sad taj cvijet imam kod kuće, među stranicama knjige koju mi je poklonio.
„Jane?!“-ponovno je zabrinuto upitao Jake ovaj put malo glasnije, jer je izgleda primijetio da sam se ponovno izgubila u vlastitim mislima. Trgnula sam se iz razmišljanja i uputila mu dug pogled.
„Koji je ipak danas datum, od svih tih silnih koje pamtiš?!“-sad mu se u glasu već mogla čuti frustracija.
„18.7. Jake. Kad smo prvi put izašli kao par.“-rekla sam ponovno sanjivo, ali ovaj put sa velikom tugom u glasu, a srce kao da mi je na par sekundi prestalo kucati. Duboko sam udahnula i osluhnula, a kad sam ponovno začula otkucaje vlastitog srca, izdahnula sam i nastavila normalno disati. Jake me i dalje promatrao sa dozom ljutnje, ali ta ljutnja mu se mogla očitati samo po položaju tijela. U očima mu se vidjelo sažaljenje i tuga zbog nemogućnosti da napravi išta čime bi mi pomogao i ublažio bol. U tišini sam se privukla k njemu i čvrsto ga zagrlila.
„Moraš prestati toliko pridavati važnost tim datumima. Ima ih hrpetina, i u jednom mjesecu, ti 80% dana razmišljaš i žališ za datumima i danima koji su bili prije. Počni gledati u budućnost. Molim te.“- još jače me zagrlio. Nekoliko minuta osjećala sam se najzaštićenijom osobom na svijetu, jer je on bio pored mene i znala sam da će uvijek biti, bez obzira na sve.
"Počinjem, vjeruj mi."-naslonila sam glavu na njegovo rame
Osjetila sam kako je duko udahnuo, a zatim se odjednom odmaknuo i skočio na noge.
„Dođi, idemo!“-rekao je veselo a oči su mu zaiskrile
„Di idemo!?“-upitala sam u čudu, iznenađena njegovom reakcijom.
„Paaa.. zar je važno? Dođi!“-povukao me za ruku i ja sam ustala. Obula sam bijele adidas patike koje su stajale u hodniku ispred vratiju. Jake je zaključao stan, a zatim smo spustivši se niz 30-ak stepenica izašli van iz njegove zgrade.
„Jake, uspori, di me vodiš?!“-vikala sam za njim, jer je hodao brže nego ja. Bio je visok, a svojim je dugim koracima grabio brže nego sam ja to bila u stanju.
„Hajde samo, dosadna si već sa tim ispitivanjem Točkice. Ti zaista baš ne voliš iznenađenja, ha?!“-nasmijao se i namignuo mi. Tome nisam mogla odoljeti, i ja sam se nasmijala. Tuga i sjeta koje sam osjećala prije samo par minuta, raspršila se poput balona od sapunice, a zamijenila ih je neobična toplina. Zbog toga sam voljela Jakea najviše od svega. Uvijek je znao što i kako treba učiniti da bi meni bilo bolje, makar samo na minutu. Lagano sam potrčala nebi li ga sustigla, a zatim sam mu skočila na leđa, a on me bez problema ponio.
„Nosit ćeš me ostatak puta!“-rekla sam i glasno se nasmijala
„Nema problema.“-odgovorio je pomalo zagonetno, a osmijeh mu se nije micao sa lica.
„Ostatak puta…gdje god da on vodio…“-pomislila sam u sebi, zatvorila oči i duboko udahnula. Sunce mi je grijalo lice, a sparina ljetnog zraka mi više uopće nije smetala, ponovno sam mogla uživati u prekrasnom danu. Ponovno sam mogla biti JA.

Oproštaj sa Giadom nije trajao dugo. Nekako smo se već obije navikle na to da ona svako malo odlazi, iako , nikad nije bilo lako pustiti je; samo nisam previše to pokazivala pred njom. Znam da je i njoj bilo teško, a da me vidjela žalosnu bilo bi joj još teže. Zagrlila sam je najsnažnije što sam mogla, a zatim joj se veselo osmjehnula.
„Mogla bi doći ponekad i ti do mene.“-rekla je podižući sunčane naočale na vrh glave
„Pa, znaš, mogla bih. Dogovorit ću se sa svojima pa ću ti se javiti. Kako ti odgovara sljedeći vikend?“-upitala sam zanesena tom idejom
„Sljedeći…“-stala je na kratko vjerojatno vrteći obaveze za sljedeći tjedan i vikend. „Odgovaralo bi mi. Zapravo, slobodna sam od petka. Nemamo predavanja.“-zadovoljno je podigla obrvu
„Dobro, vidimo se onda sljedeći petak. Nadam se. Ako nebude opet nekih problema sa mojima.“-preokrenula sam očima.
Koliko god su mi bili roditelji, mrzila sam kad su se ponašali ko da mi je još uvijek 16.
„Nadam se da se vidimo. Bit će nam odlično!“-uskliknula je na trenutak ne mareći na poglede koji su bili uprti u nas. Popela se stepenicama u vlak, i mahnula mi još jednom kroz prozor. Prodoran zvižduk vlaka zagušio je njene riječi tako da nisam mogla čuti što je rekla. Odmahnula sam i okrenula se kako bi otišla. Prošavši pothodnikom do izlaza iz željezničkog kolodvora, krenula sam prema doma. Nisam previše gledala oko sebe; imala sam tu manu gledati u pod kad god bi šetala. Vjerojatno je zato toliko ljudi mislilo da ih ignoriram, a ja ih jednostavno nisam primijetila. Začula sam škripu guma automobila i naglo podigla glavu. Nije ništa bilo, neki klinac opet želi privući pozornost dobrim autom koji je dobio od roditelja na poklon. Strašno.
Nažalost, nije to bilo sve što sam vidjela. Nakratko sam pogledala ispred sebe i ugledala Codya kako se kreće u mom smjeru. „Shit!“-pomislila sam u sebi „Samo to mi još sad treba“. Htjela sam ponovno pognuti glavu i pokriti se kosom po licu, ili se jednostavno okrenuti i otići u nekom drugom smjeru. No umjesto toga, na svoje vlastito iznenađenje, jednostavno sam podignute glave prošla pored njega, kao da ni ne postoji. Kao da je jedan od onih 300 ljudi koje svaki dan mimoiđeš na ulici a da ih ni ne poznaješ. Opojni miris njegovog Joop parfema ispunio mi je nosnice. Zatvorila sam oči nakratko i prepustila se. Nisam imala izbora, taj parfem me uvijek obarao s nogu. Obgrlila sam se jednom rukom i protrljala desno rame; stresla sam se od pomisli koliko me još uvijek taj miris moga oduzeti na trenutak. Nastavila sam svoj put ne osvrćući se. Sumnjam da se on okrenuo zamnom.
Kad sam stigla kući, ulazna vrata bila su otvorena, a tata je već unosio nekakav antikni naslonjač, pod maminim budnim okom.
„Pazi da ne okrhneš zid!“-viknula je kad se tata približio zidu dnevne sobe. Požurila sam da mu pomognem barem malo, pošto je mama u rukama držala stolnu svjetiljku.
„Dobro, šta će nam sad još i taj naslonjač?“-upitala sam mamu dok sam se unazad kretala po dnevnoj sobi.
„Svidio mi se, a savršeno se uklapa u dnevni boravak, pa sam ga odlučila kupiti. Između ostalog trebalo ju je malo osvježiti.“-rekla je pomalo sanjarskim tonom.
Zar zaista može biti toliko zadivljena unutarnjim dizajnom i svim tim popratnim sadržajem. Ponekad mi zaista nije bila jasna.
Spustili smo naslonjač na mjesto koje je već mama predodredila da bi bilo idealno za nj, a tata je odahnuo sa olakšanjem.
„Marilyn, kad si zadnji puta prošla pored studija svoje stare plesne škole?“-govorio je pomalo zadihano, a zatim se naglo zavalio u naslonjač.
„Neznam, već dugo nisam bila tamo. Zašto sad to pitaš?“-pogledala sam ga začuđeno
„Pa, ja i mama smo prošli onuda danas, i vidio sam da traže jednog trenera za balet i jednog plesnog trenera. Pa sam mislio da bi te možda interesiralo. Znaš, da odvratiš misli od svega.“-ovo zadnje izgovorio je oprezno. Znao je da je ON zabranjena tema u našoj kući pa ga nismo ni spominjali.
„Hvala tata. Mislim da ću otići sutra pitati ima li još uvijek mjesta.“-zagrlila sam ga i krenula prema svojoj sobi. Prije godinu i nešto sitno prestala sam se baviti latinoameričkim plesovima. Plesala sam 10 godina, a onda sam jednostavno shvatila da to više nije to, i odlučila otići. Bio je tu faks, Cody i sve ostalo što nisam stizala kad sam bila stalno na treninzima. Nije da nisam obožavala plesati, ali nekako mi se sve ostalo činilo važnije tada. Ples mi više nije bio prioritet u životu. Iako sam imala odlično društvo tamo, Jake, Giada a i Cody su mi previše falili kad bih otišla negdje izvan granica na natjecanje. Bilo je lakše odustati, nego se stalno boriti sa tim.
Zastala sam na sredini dnevne sobe i ugrizla se za donju usnu. „Moram pokušati.“-pomislila sam i okrenula se nazad prema tati.
„Mogu li otići kod Giade za vikend? Ustvari otišla bih u petak i vratila se nedjelju navečer.“-nakrivila sam usnice i čekala njegovu reakciju.
„Misliš kod Giade u Nashville? Pa nema ona predavanja na faksu?“-uspravio se u naslonjaču i pogledao me nekim prodornim pogledom
„Rekla je da u petak nema i pozvala me da dođem. Znaš, da odem tamo i malo odvratim misli od svega.“-nasmijala sam se pakosno u sebi. Znala sam da će me sad pustiti. Odigrala sam na kartu koja prolazi.
„Imaš pravo. Dobro bi ti došla promjena okoline. „-poskočila sam i zagrlila ga „Ali… sama pričaj sa mamom o tome.“-rekao je i skupio usnice, te se ponovno zavalio u naslonjač.
„Hvala!“-rekla sam pomalo osorno. Pustio me da se sama „borim“ sa mamom. On je odigrao na još goru kartu nego ja. Iskrivila sam lice u grimasu, skupila ruke ispred sebe i odlučno krenula u kuhinju do mame.
Prala je posuđe; uzela sam suhu krpu i krenula brisati ono koje je bilo mokro.
„Giada me pozvala kod sebe od petka do nedjelje. Tata je rekao da mogu ići, ali da se dogovorim sa tobom.“-rekla sam oprezno, brišući mokri tanjur.
„Idi, ali pazi na sebe. No to ti vjerojatno ni ne moram govoriti, imaš 20 godina.“-nije ni odvojila pogled od suđa.
„Hvala mama!“-odgovorila sam veselo, iako pomalo začuđeno s obzirom na to da nije rekla ni jednu riječ protiv. Nastavila sam u tišini brisati preostalo suđe, a kad smo završile, otrčala sam na kat da se javim Giadi i da Rileyu napišem mail.
„It's like rainnnn on your wedding day…It's a free riiiidddde when you've already paid
It's the good adviiiiiiice that you just didn't take. Who would've thought... it figurrrresss!!“ – pjevala sam iz sveg glasa zatvorena u svojoj sobi dok sam pisala Rileyu mail. Prozor sam zatvorila za svaki slučaj, da se susjedi nebi bunili, iako me nije baš previše bilo briga za njih. Ako su oni mogli nedeljom u 7 ujutro motornom pilom obrezivati živicu koju su imali postavljenu umjesto ograde, mislim da je moje pjevanje ništa naspram tome. Iako; nisam baš bila vokalni talent, pa bi se moje pjevanje skoro pa i moglo usporediti sa zvukom motorne pile u 7 ujutro.
Giada je bila oduševljena što dolazim, već je počela raditi planove.
Sve se bojim kako će to izgledati.
„And isn't it ironic, don't you think…A little too ironic...and, yeah, I really do think...!“

Bio je to jedan od najljepših rođendana ikad. Izuzmemo li 18-ti kad je i Riley bio kod kuće.
Naravno,i Cody mi je čestitao rođendan. SMS porukom.
„Jebeš mi sve koji je to kreten. Pa jel on nema ni malo pristojnosti!“-Giada je ponovno bila ljuta, ovaj puta još jače nego prije. „U istoj ste prostoriji. Da nema obraza doći do tebe i barem ti ruku pružiti. Pa gdje toga ima!!“-povisila je glas, a ljudi su se počeli okretati u našem smjeru.
„Giada, smiri se. Ne moraju svi gledati u nas.“-odgovorila sam smireno, nimalo iznervirana njegovom porukom. Zapravo mi je to sve bilo toliko smiješno, da se nisam mogla prestajati smijati. Izgledalo je kao u nekoj lošoj komediji osrednje produkcije, samo, žalosno, ovo je bio moj život.
„Oho.. On se tebe boji. Shvatio je da te nije dostojan, i nemože te pogledati u oči. Vrlo zanimljivo.“-bilo je sve što je Jake rekao na dotični SMS, sa vragolastim osmijehom na licu. Prošao je rukom kroz kosu, kako bi izravnao pramenove koji su mu se nestašno razbježali na sve strane.
Zelene oči su mu bljesnule kad je zasvirala njegova najdraža pjesma, povukao je mene i Giadu za ruke i odveo nas na plesni podij. Uskoro su nam se pridružili Lance i Henry. Nisam imala baš prilike vidjeti Lancea kako pleše i ovo mi je bilo veliko iznenađenje. Zapravo, jako mu je dobro išlo, neznam zašto nisam to prije znala, ne bi se on tako lako izvlačio svaki puta.
Ostali smo do jutra u Aqui, jedino je Adam otišao ranije.
Jake me dovezao pred kuću kad se zora počela buditi.
„Jake, znam da sam ti već zahvalila. Ali hvala još jednom. Svaki put iznova ti uspijeva iznenaditi me, i još više razveseliti.“-rekla sam razdragano, koncentrirajući se na to da mi glas ne pukne.
„Jane, vrijedna si svega toga. Neznam samo zašto to ti ne vidiš.“-odgovorio je i spustio svoju ruku na moju. Slegnula sam ramenima.
„Možda jednog dana…“-rekla sam nesigurno a zatim otvorila vrata. „Vidimo se sutra. Tj. Danas.“-pogledala sam prema izlazećem suncu.
„Da, danas.“-nasmiješio se dok mu je pramen kose nestašno pao preko oka. Mahnuo je jednom rukom dok se vozilom udaljavao od moje kuće.
Kakve sam samo sreće bila kad sam našla takvog prijatelja.

Moji teški koraci odjekivali su praznom kućom, odbijajući se od zidova, na kojima su visjele slike u prekrasnim drvenim okvirima. Mama je otišla na jutarnju kavu a tata je vjerojatno bio na tenisu, ništa novo. Škripa vratiju moje sobe djelovala je sablasno u tom trenutku. Nikad prije nisam primijetila da su već toliko zahrđala. Soba je sad bila daleko svježija nego prije, pa sam mogla zatvoriti prozor, prije nego sunce dosegne svoju podnevnu jačinu.
Upalila sam laptop i pustila da sobu ispuni glazba. Otvorila sam službenu stranicu fakulteta, unijela svoj studentski broj i odlučila pogledati kad imam sljedeći najbliži ispit.
Sunce mi je uprlo u leđa, i već sad sam mogla osjetiti da će ovo biti jedan od onih paklenskih dana.
Giada je danas odlazila na fakultet ponovno, pa sam odlučila iskoristiti još to malo vremena koje nam je preostalo. Dogovorile smo se da ćemo se naći na „našem“ igralištu. Zapravo je to bilo igralište gradskog dječjeg vrtića, no otkad smo se počele družiti, redovito bi naše šetnje završavale upravo na tom igralištu. Tako smo ga i proglasile našim.
„Jutro!“-rekla je veselo sjevši na rub tobogana
„Jutro i tebi. Jesi se naspavala ?“- upitala sam nasmiješeno
„Naravno. Znaš da se ja uvijek naspavam.“-pogledala je prema suncu, a zatim nazad u mene. Vidjela sam po njoj da je htjela reći nešto što mi neće biti drago.
„Reci slobodno.“-rekla sam i duboko udahnula
„Još uvijek me poznaješ bolje no itko.“-slabašan smiješak otegnuo joj se licem. „Ono jučer, sa Codyem i Lylom, vidjela sam da te pogodilo koliko god si to skrivala. Jel ti zaista i nakon skoro pola godine toliko stalo do njega?“-pogledala me nesigurno
„Da Giada, žalosno ali je. I nakon svega mi je i dalje stalo do njega. I nemogu se riješiti tog osjećaja da mi nešto nedostaje otkad je otišao. Izgubila sam sebe.“-spustila sam pogled prema podu.
„Znam da ti nemogu nikako pomoći. Ali ako bude išta trebalo, tu sam.“-zagrlila me nježno i spustila glavu na moje rame. „Tako mi je žao što nisam mogla više biti uz tebe.“-teško je uzdahnula
„Cico, nemoj sebe kriviti. Jake je bio tu, a i ti si bila. Svaki dan smo se čule, dolazila si vikendom kući. To mi je puno značilo“-govorila sam tiho.
„Znam, ali svejedno…“-počela je ponovno, ali sam je prekinula.
„Nema ali… Giada, sve će biti dobro, ja ću biti dobro. Samo mi treba još vremena.“-zagrlila sam je još jače a zatim se odvojila od nje.
„Ajmo do Pette'sa na sladoled. Već dugo nisam bila tamo“-nasmijala sam se i skočila na noge. Pružila sam joj ruku i pomogla joj da ustane.
„Idemo! Obožavam sladoled tamo, najbolji je ikad. U Nashvilleu nemaju ni sličan.“-rukom je prošla po trapericama da otrese prašinu. Bila je ovisnica o sladoledu, baš kao i ja.
Sigurnim korakom, krenule smo prema gradu malim puteljkom koji smo utabale svih ovih godina koje smo dolazile ovdje. Samo ja i ona.

Nešto mi nevalja tu, neznam tocno sta, ali nema veze =D