Oproštaj sa Giadom nije trajao dugo. Nekako smo se već obije navikle na to da ona svako malo odlazi, iako , nikad nije bilo lako pustiti je; samo nisam previše to pokazivala pred njom. Znam da je i njoj bilo teško, a da me vidjela žalosnu bilo bi joj još teže. Zagrlila sam je najsnažnije što sam mogla, a zatim joj se veselo osmjehnula.
„Mogla bi doći ponekad i ti do mene.“-rekla je podižući sunčane naočale na vrh glave
„Pa, znaš, mogla bih. Dogovorit ću se sa svojima pa ću ti se javiti. Kako ti odgovara sljedeći vikend?“-upitala sam zanesena tom idejom
„Sljedeći…“-stala je na kratko vjerojatno vrteći obaveze za sljedeći tjedan i vikend. „Odgovaralo bi mi. Zapravo, slobodna sam od petka. Nemamo predavanja.“-zadovoljno je podigla obrvu
„Dobro, vidimo se onda sljedeći petak. Nadam se. Ako nebude opet nekih problema sa mojima.“-preokrenula sam očima.
Koliko god su mi bili roditelji, mrzila sam kad su se ponašali ko da mi je još uvijek 16.
„Nadam se da se vidimo. Bit će nam odlično!“-uskliknula je na trenutak ne mareći na poglede koji su bili uprti u nas. Popela se stepenicama u vlak, i mahnula mi još jednom kroz prozor. Prodoran zvižduk vlaka zagušio je njene riječi tako da nisam mogla čuti što je rekla. Odmahnula sam i okrenula se kako bi otišla. Prošavši pothodnikom do izlaza iz željezničkog kolodvora, krenula sam prema doma. Nisam previše gledala oko sebe; imala sam tu manu gledati u pod kad god bi šetala. Vjerojatno je zato toliko ljudi mislilo da ih ignoriram, a ja ih jednostavno nisam primijetila. Začula sam škripu guma automobila i naglo podigla glavu. Nije ništa bilo, neki klinac opet želi privući pozornost dobrim autom koji je dobio od roditelja na poklon. Strašno.
Nažalost, nije to bilo sve što sam vidjela. Nakratko sam pogledala ispred sebe i ugledala Codya kako se kreće u mom smjeru. „Shit!“-pomislila sam u sebi „Samo to mi još sad treba“. Htjela sam ponovno pognuti glavu i pokriti se kosom po licu, ili se jednostavno okrenuti i otići u nekom drugom smjeru. No umjesto toga, na svoje vlastito iznenađenje, jednostavno sam podignute glave prošla pored njega, kao da ni ne postoji. Kao da je jedan od onih 300 ljudi koje svaki dan mimoiđeš na ulici a da ih ni ne poznaješ. Opojni miris njegovog Joop parfema ispunio mi je nosnice. Zatvorila sam oči nakratko i prepustila se. Nisam imala izbora, taj parfem me uvijek obarao s nogu. Obgrlila sam se jednom rukom i protrljala desno rame; stresla sam se od pomisli koliko me još uvijek taj miris moga oduzeti na trenutak. Nastavila sam svoj put ne osvrćući se. Sumnjam da se on okrenuo zamnom.
Kad sam stigla kući, ulazna vrata bila su otvorena, a tata je već unosio nekakav antikni naslonjač, pod maminim budnim okom.
„Pazi da ne okrhneš zid!“-viknula je kad se tata približio zidu dnevne sobe. Požurila sam da mu pomognem barem malo, pošto je mama u rukama držala stolnu svjetiljku.
„Dobro, šta će nam sad još i taj naslonjač?“-upitala sam mamu dok sam se unazad kretala po dnevnoj sobi.
„Svidio mi se, a savršeno se uklapa u dnevni boravak, pa sam ga odlučila kupiti. Između ostalog trebalo ju je malo osvježiti.“-rekla je pomalo sanjarskim tonom.
Zar zaista može biti toliko zadivljena unutarnjim dizajnom i svim tim popratnim sadržajem. Ponekad mi zaista nije bila jasna.
Spustili smo naslonjač na mjesto koje je već mama predodredila da bi bilo idealno za nj, a tata je odahnuo sa olakšanjem.
„Marilyn, kad si zadnji puta prošla pored studija svoje stare plesne škole?“-govorio je pomalo zadihano, a zatim se naglo zavalio u naslonjač.
„Neznam, već dugo nisam bila tamo. Zašto sad to pitaš?“-pogledala sam ga začuđeno
„Pa, ja i mama smo prošli onuda danas, i vidio sam da traže jednog trenera za balet i jednog plesnog trenera. Pa sam mislio da bi te možda interesiralo. Znaš, da odvratiš misli od svega.“-ovo zadnje izgovorio je oprezno. Znao je da je ON zabranjena tema u našoj kući pa ga nismo ni spominjali.
„Hvala tata. Mislim da ću otići sutra pitati ima li još uvijek mjesta.“-zagrlila sam ga i krenula prema svojoj sobi. Prije godinu i nešto sitno prestala sam se baviti latinoameričkim plesovima. Plesala sam 10 godina, a onda sam jednostavno shvatila da to više nije to, i odlučila otići. Bio je tu faks, Cody i sve ostalo što nisam stizala kad sam bila stalno na treninzima. Nije da nisam obožavala plesati, ali nekako mi se sve ostalo činilo važnije tada. Ples mi više nije bio prioritet u životu. Iako sam imala odlično društvo tamo, Jake, Giada a i Cody su mi previše falili kad bih otišla negdje izvan granica na natjecanje. Bilo je lakše odustati, nego se stalno boriti sa tim.
Zastala sam na sredini dnevne sobe i ugrizla se za donju usnu. „Moram pokušati.“-pomislila sam i okrenula se nazad prema tati.
„Mogu li otići kod Giade za vikend? Ustvari otišla bih u petak i vratila se nedjelju navečer.“-nakrivila sam usnice i čekala njegovu reakciju.
„Misliš kod Giade u Nashville? Pa nema ona predavanja na faksu?“-uspravio se u naslonjaču i pogledao me nekim prodornim pogledom
„Rekla je da u petak nema i pozvala me da dođem. Znaš, da odem tamo i malo odvratim misli od svega.“-nasmijala sam se pakosno u sebi. Znala sam da će me sad pustiti. Odigrala sam na kartu koja prolazi.
„Imaš pravo. Dobro bi ti došla promjena okoline. „-poskočila sam i zagrlila ga „Ali… sama pričaj sa mamom o tome.“-rekao je i skupio usnice, te se ponovno zavalio u naslonjač.
„Hvala!“-rekla sam pomalo osorno. Pustio me da se sama „borim“ sa mamom. On je odigrao na još goru kartu nego ja. Iskrivila sam lice u grimasu, skupila ruke ispred sebe i odlučno krenula u kuhinju do mame.
Prala je posuđe; uzela sam suhu krpu i krenula brisati ono koje je bilo mokro.
„Giada me pozvala kod sebe od petka do nedjelje. Tata je rekao da mogu ići, ali da se dogovorim sa tobom.“-rekla sam oprezno, brišući mokri tanjur.
„Idi, ali pazi na sebe. No to ti vjerojatno ni ne moram govoriti, imaš 20 godina.“-nije ni odvojila pogled od suđa.
„Hvala mama!“-odgovorila sam veselo, iako pomalo začuđeno s obzirom na to da nije rekla ni jednu riječ protiv. Nastavila sam u tišini brisati preostalo suđe, a kad smo završile, otrčala sam na kat da se javim Giadi i da Rileyu napišem mail.
„It's like rainnnn on your wedding day…It's a free riiiidddde when you've already paid
It's the good adviiiiiiice that you just didn't take. Who would've thought... it figurrrresss!!“ – pjevala sam iz sveg glasa zatvorena u svojoj sobi dok sam pisala Rileyu mail. Prozor sam zatvorila za svaki slučaj, da se susjedi nebi bunili, iako me nije baš previše bilo briga za njih. Ako su oni mogli nedeljom u 7 ujutro motornom pilom obrezivati živicu koju su imali postavljenu umjesto ograde, mislim da je moje pjevanje ništa naspram tome. Iako; nisam baš bila vokalni talent, pa bi se moje pjevanje skoro pa i moglo usporediti sa zvukom motorne pile u 7 ujutro.
Giada je bila oduševljena što dolazim, već je počela raditi planove.
Sve se bojim kako će to izgledati.
„And isn't it ironic, don't you think…A little too ironic...and, yeah, I really do think...!“
Post je objavljen 14.05.2009. u 22:15 sati.