Bio je to jedan od najljepših rođendana ikad. Izuzmemo li 18-ti kad je i Riley bio kod kuće.
Naravno,i Cody mi je čestitao rođendan. SMS porukom.
„Jebeš mi sve koji je to kreten. Pa jel on nema ni malo pristojnosti!“-Giada je ponovno bila ljuta, ovaj puta još jače nego prije. „U istoj ste prostoriji. Da nema obraza doći do tebe i barem ti ruku pružiti. Pa gdje toga ima!!“-povisila je glas, a ljudi su se počeli okretati u našem smjeru.
„Giada, smiri se. Ne moraju svi gledati u nas.“-odgovorila sam smireno, nimalo iznervirana njegovom porukom. Zapravo mi je to sve bilo toliko smiješno, da se nisam mogla prestajati smijati. Izgledalo je kao u nekoj lošoj komediji osrednje produkcije, samo, žalosno, ovo je bio moj život.
„Oho.. On se tebe boji. Shvatio je da te nije dostojan, i nemože te pogledati u oči. Vrlo zanimljivo.“-bilo je sve što je Jake rekao na dotični SMS, sa vragolastim osmijehom na licu. Prošao je rukom kroz kosu, kako bi izravnao pramenove koji su mu se nestašno razbježali na sve strane.
Zelene oči su mu bljesnule kad je zasvirala njegova najdraža pjesma, povukao je mene i Giadu za ruke i odveo nas na plesni podij. Uskoro su nam se pridružili Lance i Henry. Nisam imala baš prilike vidjeti Lancea kako pleše i ovo mi je bilo veliko iznenađenje. Zapravo, jako mu je dobro išlo, neznam zašto nisam to prije znala, ne bi se on tako lako izvlačio svaki puta.
Ostali smo do jutra u Aqui, jedino je Adam otišao ranije.
Jake me dovezao pred kuću kad se zora počela buditi.
„Jake, znam da sam ti već zahvalila. Ali hvala još jednom. Svaki put iznova ti uspijeva iznenaditi me, i još više razveseliti.“-rekla sam razdragano, koncentrirajući se na to da mi glas ne pukne.
„Jane, vrijedna si svega toga. Neznam samo zašto to ti ne vidiš.“-odgovorio je i spustio svoju ruku na moju. Slegnula sam ramenima.
„Možda jednog dana…“-rekla sam nesigurno a zatim otvorila vrata. „Vidimo se sutra. Tj. Danas.“-pogledala sam prema izlazećem suncu.
„Da, danas.“-nasmiješio se dok mu je pramen kose nestašno pao preko oka. Mahnuo je jednom rukom dok se vozilom udaljavao od moje kuće.
Kakve sam samo sreće bila kad sam našla takvog prijatelja.

Moji teški koraci odjekivali su praznom kućom, odbijajući se od zidova, na kojima su visjele slike u prekrasnim drvenim okvirima. Mama je otišla na jutarnju kavu a tata je vjerojatno bio na tenisu, ništa novo. Škripa vratiju moje sobe djelovala je sablasno u tom trenutku. Nikad prije nisam primijetila da su već toliko zahrđala. Soba je sad bila daleko svježija nego prije, pa sam mogla zatvoriti prozor, prije nego sunce dosegne svoju podnevnu jačinu.
Upalila sam laptop i pustila da sobu ispuni glazba. Otvorila sam službenu stranicu fakulteta, unijela svoj studentski broj i odlučila pogledati kad imam sljedeći najbliži ispit.
Sunce mi je uprlo u leđa, i već sad sam mogla osjetiti da će ovo biti jedan od onih paklenskih dana.
Giada je danas odlazila na fakultet ponovno, pa sam odlučila iskoristiti još to malo vremena koje nam je preostalo. Dogovorile smo se da ćemo se naći na „našem“ igralištu. Zapravo je to bilo igralište gradskog dječjeg vrtića, no otkad smo se počele družiti, redovito bi naše šetnje završavale upravo na tom igralištu. Tako smo ga i proglasile našim.
„Jutro!“-rekla je veselo sjevši na rub tobogana
„Jutro i tebi. Jesi se naspavala ?“- upitala sam nasmiješeno
„Naravno. Znaš da se ja uvijek naspavam.“-pogledala je prema suncu, a zatim nazad u mene. Vidjela sam po njoj da je htjela reći nešto što mi neće biti drago.
„Reci slobodno.“-rekla sam i duboko udahnula
„Još uvijek me poznaješ bolje no itko.“-slabašan smiješak otegnuo joj se licem. „Ono jučer, sa Codyem i Lylom, vidjela sam da te pogodilo koliko god si to skrivala. Jel ti zaista i nakon skoro pola godine toliko stalo do njega?“-pogledala me nesigurno
„Da Giada, žalosno ali je. I nakon svega mi je i dalje stalo do njega. I nemogu se riješiti tog osjećaja da mi nešto nedostaje otkad je otišao. Izgubila sam sebe.“-spustila sam pogled prema podu.
„Znam da ti nemogu nikako pomoći. Ali ako bude išta trebalo, tu sam.“-zagrlila me nježno i spustila glavu na moje rame. „Tako mi je žao što nisam mogla više biti uz tebe.“-teško je uzdahnula
„Cico, nemoj sebe kriviti. Jake je bio tu, a i ti si bila. Svaki dan smo se čule, dolazila si vikendom kući. To mi je puno značilo“-govorila sam tiho.
„Znam, ali svejedno…“-počela je ponovno, ali sam je prekinula.
„Nema ali… Giada, sve će biti dobro, ja ću biti dobro. Samo mi treba još vremena.“-zagrlila sam je još jače a zatim se odvojila od nje.
„Ajmo do Pette'sa na sladoled. Već dugo nisam bila tamo“-nasmijala sam se i skočila na noge. Pružila sam joj ruku i pomogla joj da ustane.
„Idemo! Obožavam sladoled tamo, najbolji je ikad. U Nashvilleu nemaju ni sličan.“-rukom je prošla po trapericama da otrese prašinu. Bila je ovisnica o sladoledu, baš kao i ja.
Sigurnim korakom, krenule smo prema gradu malim puteljkom koji smo utabale svih ovih godina koje smo dolazile ovdje. Samo ja i ona.

Nešto mi nevalja tu, neznam tocno sta, ali nema veze =D