„Ajde objasni mi dokad ćeš ti ovako?“- upitao me pomalo ljutito moj najbolji prijatelj Jake, dok smo ležali na podu balkona njegovog stana promatrajući nebo. Sunce je bilo prejako da bi bili vani na igralištu, pa smo pribjegli u hladovinu njegovog balkona. On je skoro cijelo ljeto bio sam kod kuće. Roditelji su mu imali vikendicu na moru, pa su uglavnom tamo provodili vrijeme iznajmljujući apartmane.
„Dokad ću što ovako ?!“-upitala sam odsutno, buljeći u plavo nebo na kojem se nije nazirao ni jedan oblak.
„Isključivati ljude oko sebe…“-počeo je oprezno nabrajati, a zatim se promeškoljio
„Ne isključujem nikog.“-prekinula sam ga i odmah obrambeno povisila glas.
Osjetila sam njegov oštri pogled na sebi, ali ja svoj nisam odvajala od kristalno plavog neba.
„Nastavi.“-to je ujedno bila i svojevrsna isprika za to što sam ga malo prije prekinula.
„U zadnjih 5 mjeseci si se promijenila i znam da si i ti toga svjesna. Jedva nekako guraš na faksu, izašla si na svega tri ispita u posljednja dva mjeseca i ni to nebi da te ja nisam natjerao. Žao mi je što ti to ja moram reći ali njega više nije briga, razumiješ? Potrudi se da i ti izađeš nekako iz toga svega.“-završio je i uhvatio me za ruku. Znao je da je pogodio najbolniju točku ikad, i da je upravo izrekao rečenicu koja će me progoniti još dugo vremena.
„Pa ja sam izašla iz toga svega. Ne zanima me on više, zaista.“-potrudila sam se zvučati što uvjerljivije, iako mi knedla u grlu u tome baš i nije pomagala.
„Jane, Točkice moja, možeš u to uvjeravati koga god drugog hoćeš, zapravo ti i iz dana u dan sve bolje ide, ali kod mene to ne prolazi. Predugo se znamo da u takvo nešto povjerujem, drugačija si, i ako to drugi ne vide- odlično, nek misle da si dobro, ali ja vidim, i ja znam da nisi.“-sad je već bio u sjedećem položaju naslonjen na vrata balkona. Ja se i dalje nisam micala. Stavila sam ruku pod glavu i dalje tupo gledajući u nebo, koje mi se sad počelo mutiti pred očima. „No krasno, sad ću još i plakati pred njim“-pomislila sam ljutito i pokušala razbistriti vid bez da ikoja suza potekne iz mog oka.
„Točkice, reci nešto…!?“-zvučao je stvarno zabrinuto.
„Što bi volio da kažem Jake? Da si u pravu ?! Nemogu ti to priznati, ne tako na glas. Jer ako to sad priznam tebi, znači da ću priznati i sebi, a nesmijem i nemogu. Možda me kroz uvjeravanje ljudi da sam dobro i da me prošlo, stvarno prođe. Zbog toga valjda i sve to činim. Ali meni je zaista sve bolje, ovaj puta ne lažem.“-rekla sam prigušenim glasom, a ona suza koju sam toliko uporno pokušavala zaustaviti ipak je potekla iz kuta mog oka. Nadam se samo da je Jake nije vidio, jer znam da bi mu još više bilo krivo što me uspio i rasplakati.
„Jane, oprosti mi što sam započeo tu temu. Ali ja samo želim da budeš dobro, da znaš da sam tu ako ti išta zatreba i da vidiš da mene nisi uspjela uvjeriti u to da si dobro, i da se predamnom nemoraš pretvarati.“-izrekao je sve u jednom dahu, kao da je želio sve što prije izreći da nebi nešto zaboravio.“ I znam da ti je sve bolje, vidi se po tebi. Samo se nemoj pretvarati da je odlično. Pusti da sve ide svojim tokom.“
„Hvala ti Jake, znam da si uvijek tu i to mi znači više od ičeg. Da nema tebe, vjerojatno bih sad još uvijek ležala kod kuće u zamračenoj prostoriji bez imalo volje da se pokrenem. S tobom se barem ujutro bilo lakše dizati iz kreveta i započinjati novi dan.“-prvi put sam odvojila pogled od neba i pogledala u Jakea. I dalje je bio naslonjen na zelena balkonska vrata, a plava kosa mu je savršeno uokvirila lice, a zelene oči još su više došle do izražaja. Izgledao je tako djetinjasto u tom trenutku da sam se i sama zapitala kako mu to uspijeva.
„Jednom će shvatiti kakvu je pogrešku napravio, i što je sve izgubio kad te pustio Točkice. Vjeruj mi da hoće. Izgleda da mu je trenutna „slava“ udarila u glavu, i da su mu sve te obožavateljice i nove obaveze pomutile pravu percepciju stvari. “- rekao je samouvjereno i nasmijao se
„Da, možda i hoće. Ali kad on to shvati, možda će već biti i prekasno.“-odgovorila sam sa sjetom u glasu. Sparina me prisjetila na prošlo ljeto, točnije, na današnji dan prošlog ljeta, koji smo ja i On proveli u parku. Taj dan smo prvi puta izašli kao par, dotad smo se uglavnom skrivali, jer još uvijek nismo željeli da to bude javno. Malo više od mjesec dana slatkog skrivanja prije nego su svi saznali za nas. Nazvao me i iz vedra neba upitao bi li željela otići prošetati parkom pošto je tako lijepo vrijeme. Nisam mogla vjerovati onom što čujem; bez promišljanja sam pristala. Smijali smo se cijeli dan, šetali parkom, popeli se na staru ruševnu kulu sa koje se moglo vidjeti pola grada, čak mi je ubrao i cvijet uresnice koje su zasađene čitavim parkom. Još i sad taj cvijet imam kod kuće, među stranicama knjige koju mi je poklonio.
„Jane?!“-ponovno je zabrinuto upitao Jake ovaj put malo glasnije, jer je izgleda primijetio da sam se ponovno izgubila u vlastitim mislima. Trgnula sam se iz razmišljanja i uputila mu dug pogled.
„Koji je ipak danas datum, od svih tih silnih koje pamtiš?!“-sad mu se u glasu već mogla čuti frustracija.
„18.7. Jake. Kad smo prvi put izašli kao par.“-rekla sam ponovno sanjivo, ali ovaj put sa velikom tugom u glasu, a srce kao da mi je na par sekundi prestalo kucati. Duboko sam udahnula i osluhnula, a kad sam ponovno začula otkucaje vlastitog srca, izdahnula sam i nastavila normalno disati. Jake me i dalje promatrao sa dozom ljutnje, ali ta ljutnja mu se mogla očitati samo po položaju tijela. U očima mu se vidjelo sažaljenje i tuga zbog nemogućnosti da napravi išta čime bi mi pomogao i ublažio bol. U tišini sam se privukla k njemu i čvrsto ga zagrlila.
„Moraš prestati toliko pridavati važnost tim datumima. Ima ih hrpetina, i u jednom mjesecu, ti 80% dana razmišljaš i žališ za datumima i danima koji su bili prije. Počni gledati u budućnost. Molim te.“- još jače me zagrlio. Nekoliko minuta osjećala sam se najzaštićenijom osobom na svijetu, jer je on bio pored mene i znala sam da će uvijek biti, bez obzira na sve.
"Počinjem, vjeruj mi."-naslonila sam glavu na njegovo rame
Osjetila sam kako je duko udahnuo, a zatim se odjednom odmaknuo i skočio na noge.
„Dođi, idemo!“-rekao je veselo a oči su mu zaiskrile
„Di idemo!?“-upitala sam u čudu, iznenađena njegovom reakcijom.
„Paaa.. zar je važno? Dođi!“-povukao me za ruku i ja sam ustala. Obula sam bijele adidas patike koje su stajale u hodniku ispred vratiju. Jake je zaključao stan, a zatim smo spustivši se niz 30-ak stepenica izašli van iz njegove zgrade.
„Jake, uspori, di me vodiš?!“-vikala sam za njim, jer je hodao brže nego ja. Bio je visok, a svojim je dugim koracima grabio brže nego sam ja to bila u stanju.
„Hajde samo, dosadna si već sa tim ispitivanjem Točkice. Ti zaista baš ne voliš iznenađenja, ha?!“-nasmijao se i namignuo mi. Tome nisam mogla odoljeti, i ja sam se nasmijala. Tuga i sjeta koje sam osjećala prije samo par minuta, raspršila se poput balona od sapunice, a zamijenila ih je neobična toplina. Zbog toga sam voljela Jakea najviše od svega. Uvijek je znao što i kako treba učiniti da bi meni bilo bolje, makar samo na minutu. Lagano sam potrčala nebi li ga sustigla, a zatim sam mu skočila na leđa, a on me bez problema ponio.
„Nosit ćeš me ostatak puta!“-rekla sam i glasno se nasmijala
„Nema problema.“-odgovorio je pomalo zagonetno, a osmijeh mu se nije micao sa lica.
„Ostatak puta…gdje god da on vodio…“-pomislila sam u sebi, zatvorila oči i duboko udahnula. Sunce mi je grijalo lice, a sparina ljetnog zraka mi više uopće nije smetala, ponovno sam mogla uživati u prekrasnom danu. Ponovno sam mogla biti JA.
Post je objavljen 19.05.2009. u 16:45 sati.