Kroz prozor moje sobe svijet se činio drugačijim, usudila bi se reći, ljepšim i vedrijim. Ali to je bio samo jedan prozor, jedne sobe, u malenom gradiću koji je zapravo predstavljao samo utočište mojoj slomljenoj duši. Nemogu reći slomljenom srcu, jer neznam da li je ono uopće još tamo, mislim da se negdje putem kroz sve ovo izgubilo, a i čak da ga ima, nedostaje veliki dio njega. Onaj koji je pripadao Codyu. Kad bi samo znao što mi je učinio time što je otišao, što me ostavio samu. Ali nezna, i sumnjam da ga je uopće briga.
Pogledala sam na svjetlo plavi zidni sat u sobi. Zrake sunca su padale na njega, i od odbljeska nisam mogla razaznati koliko je točno sati, sa mjesta na kojem sam sjedila. Malo sam se pomaknula odgurnuvši se stolicom od daske prozora, kako bi mogla bolje vidjeti sat. 13.40, otprilike. Minuta tu il tamo nije mi ništa previše značila. Lagano sam se nogama odgurnula da se približim radnom stolu, na kojem je stajao moj laptop, okružen razno raznim stvarčicama koje sam ja smatrala vrlo vrijednima i dragocjenima, dok je moja mama govorila da samo stvaraju nered. Nisam se previše obazirala na njene učestale opaske da bi trebala pospremiti stol. To je moj nered, moja soba i ja je takvu volim. Cody nije imao ništa protiv nje. Otvorila sam laptop i upalila ga. Zapištao je jednom, da me upozori da sam sinoć ispraznila bateriju i da bi bilo vrijeme da ga priključim na struju. Nevoljko sam ustala sa stolice, prišla zidu i iz utičnice izvadila adapter od mobitela koji je do tad bio uključen u struju, i umjesto njega uključila kabel od laptopa. Sjela sam nazad u svoju crnu stolicu, koja je istina, sad već s godinama postajala sve manje stabilna i koža na njoj je bila istrošena. Nisam je htjela mijenjati za novu. Bila je Rileyeva. Poklonio mi ju je godinu dana prije nego je otišao u francusku, jer sam je uzimala iz njegove sobe i odnosila u svoju, kad god sam nešto radila na laptopu.

„Lin!! Jesi opet uzela moju stolicu?!“-povikao je iz sveg glasa. Mislim da mi se čak slika na zidu u sobi zatresla.
„Nisam!!“-viknula sam nazad, a zatim prasnula u smijeh. Naglo je otvorio vrata moje sebe i naslonio se na dovratak. Ljutito me gledao, a znala sam da u sebi vrišti od smijeha. Pogledala sam ga milo, zatreptavši očima, uvijek je na to padao. Ni ovaj puta nije bilo drugačije, nije mu maska „ljutnje“ dugo izdržala, nasmijao se, a zatim poletio prema meni, podigao me sa stolice i prebacio na krevet. Bacio se na mene, i mrsio mi kosu usput me svako malo udarivši malenim jastukom po glavi.
„Dobro, dobro! Jesam uzela sam je!“-jedva sam progovorila kroz smijeh, iako je to bilo očito. Moj brat je uživao u tome da priznam nešto što sam napravila. A i uživao je mučiti me, kao i svaka braća svoje sestre.
„Dobro, lijepo da si priznala. A sad si je slobodno možeš ostaviti. Ionako je kod tebe više vremena nego kod mene. Poklanjam ti je.“-rekao je pomalo ponosno, i široko se nasmijao.
„Što!? Poklanjaš?! Ti meni POKLANJAŠ svoju stolicu. Pa bio si u stanju ruku mi slomiti zbog te stolice, sad mi je poklanjaš?!“-govorila sam u čudu, usput mičući pramenove kose koji su mi bili posvuda po licu. Kad sam vidjela da se nasmijao, nisam mogla odoljeti.
„Zezaš me, jel da ??“-uspravila sam se i sjela na rub kreveta u turski sijed, a jastuk kojim me do sad Riely mlatio po glavi, sam stavila u krilo.
„Ne, ozbiljno ti kažem. Istina da volim tu stolicu iz nekog neobičnog razloga, ali tebe volim više. Uzmi je.“-opet taj ponos u njegovom glasu. Što on misli da je sad postao junak našeg doba?!
„Pa, hvala ti!“-rekla sam sa najširim osmjehom koji se tad mogao razvući mojim licem i poljubila ga u obraz. Srce mi je nakratko zatitralo od sreće, ne toliko zbog stolice, nego jer je moj brat meni takvim pomalo neobičnim činom, i takvom sitnicom pokazao koliko me zapravo voli. Za mene je bio „junak“.
Sa dozom tuge prisjećala sam se tog dana, te godine kad je Riley još uvijek bio samo moj brat. Sada imam osjećaj da se pretvara u stranca, i to me nimalo ne veseli. Često sam se pitala čime sam to zaslužila. Kad je Riley otišao bila sam žalosna, ali imala sam Codya. On me tješio kad god sam osjećala prazninu zbog Rileyeva odlaska. On je na neki način i popunjavao tu prazninu. Kad je Cody otišao, ostale su dvije praznine odjednom. Ona Rileyeva, i ona Codyeva. Samo Rileya nije bilo da popuni ijednu od tih praznina. Čuli smo se češće telefonom i mailovima prva dva tjedna otkako je Cody otišao. Kasnije, kako sam ja počela uvjeravati sebe a i sve ostale da sam bolje, i Riley se manje javljao.
Suza mi je navrla na oči. Da li zbog Codya, ili zbog Rileya, ili zbog obojice, neznam točno. Mislim da je ovaj puta bilo više zbog Rileya, jer je trebao biti tu, trebao me zaštiti, a njega nije bilo. Bio je nekoliko tisuća kilometara daleko. Nisam se ljutila zbog toga na njega, nisam mogla a i nisam imala pravo. On je imao svoj život tamo, i to sam poštivala. Ali kao brat trebao je znati da mi dva tjedna nije dovoljno, isto kao što njemu nebi bilo dovoljno dva tjedna da se oporavi da Aimee ode. Ali ja bi to znala, i nebi se prestala javljati. Glava mi je na tren klonula, no kad sam začula iritantan zvuk Skypea kad se spoji na Internet, podigla sam je i otvorila mail. Bila sam nemalo iznenađena kad sam vidjela da je Riley odgovorio, i to ne jednim nego čak dva maila. Jedan prekjučer, jedan danas.
Užurbano sam otvorila onaj od prekjučer i s neobičnom dozom uzbuđenosti počela čitati napisano.

To je bio cijeli sadržaj maila. Bila sam razočarana. Krenula sam otvoriti drugi mail, spremna da se i u ovom razočaram. Vjerojatno je glasio kao i onaj prvi. Da još uvijek nema vremena i da će se javiti kad kolokviji prođu. Usne su mi se stisle u ravnu crtu kad sam mišom kliknula na „otvori“.
Ovaj put su mi oči doslovno ispale kad sam ugledala cijeli esej pred sobom- u usporedbi sa prijašnjim mailovima, sa umetnutim slikama u „ulomke“.


„Nije jedina koja je ljubomorna“- pomislila sa pomalo ogorčeno, mada neznam jesam li imala pravo na to. Moj brat je bio sretan, i naravno da sam i ja sretna zbog njega.



Kad sam završila sa čitanjem maila, shvatila sam da mi je osmijeh na licu. Podnevno sunce je već uzelo maha odavno, i u mojoj sobi je bio pakao. Ustala sam kako bi otvorila prozor barem malo. Dašak vjetra zanjihao je nebesko plave zavjese koje su veselo zaplesale. Godilo mi je malo svježeg zraka, a vjetar kao da je unio neki neobični spokoj u cijelu prostoriju. Zavalila sam se nazad u stolicu, i bacila se na odgovaranje Rileyu.

„Marilyn, siđi na ručak barem, molim te!“-začula sam mamin prijekoran uzvik iz dna stubišta.
„Ručak, već, pa koliko je sati?!“- povikala sam da bi me čula kroz zatvorena vrata moje sobe, i malo spustila knjigu u koju sam do sad bila zadubljena.
„Jedan je prošlo! A sad silazi!“-viknula je još jednom, iako znam da je užasno nervira ovaj način komunikacije. Sad kad sam vrijeme uglavnom provodila u svojoj sobi, nismo na puno drugačiji način ni komunicirale osim vikanjem kroz kuću kad je nešto trebalo. Moja mama Jessica, bila je prezaposlena arhitektica unutarnjeg dizajna, i vjerojatno je i to razlog zašto iza mene i brata nije više imala djece. Nije imala vremena imati još jedno, iako je kao mlada maštala o tome da ima četvero. Kratka vatreno crvena kosa lijepo je uokvirivala njeno bljedoliko, pomalo ispijeno lice, a velike smeđe oči davale su toplinu njenom izgledu. Bila je izuzetno sitna i mršava, i definitivno nije izgledala kao da joj je 45. Zapravo, često puta su nas znali pitati jesmo li sestre, ne iz ljubaznosti, nego jednostavno zato jer je moja mama izgledala tako mlado. Ili sam ja sad već bila ta koja je počela izgledati kao da sam starija.
Tata Matthew, je bio zaposlen kao komercijalist u jednoj državnoj tvrtki. Imao je stalno radno vrijeme pa je bio i više kod kuće nego mama. Ali sa njim nisam imala neki poseban odnos. Ustvari, bila sam mu ljubimica, čak mislim da me volio više nego mama, ako je to uopće moguće odrediti- koji roditelj te više voli. Ali u svakom slučaju, dozvoljavao mi je više stvari nego mama, i puštao me da budem duže vani, tako da, što god sam trebala prvo bih otišla kod njega, pa bi onda ja i on zajedno smekšali mamu da i ona pristane na to nešto. No, usprkos tome, nismo puno pričali, i nisam sa njim mogla pričati o svemu, a ni on nije postavljao puno pitanja. Ponekad bih mu bila neizmjerno zahvalna na tome, a nekad mi se činilo kao da ga uopće ne zanima što se dešava u mom životu. No jedno sam znala, obožavao je Codya. Nikad nije imao ni jednu kritiku na njega, ni jednu lošu riječ nisam čula iz njegovih usta koja je imala veze sa Codyem. Kad god bi čuo da se idem naći sa njim, samo bi se osmjehnuo i pustio me da idem. Nije bilo bitno kad sam odlazila, nije pitao kad se vraćam, ni hoću li se uopće vratiti ili imam namjeru prespavati kod Codya. Vjerovao mu je, i to mu je bilo dovoljno da me pušta bilo gdje sa njim. To je bila jedna od onih stvari koje sam voljela kod Codya. Osvojio je mog tatu od prve, ustvari oba moja roditelja, ali tata je bio taj za kojeg sam se više brinula. Najgore mi je bilo kad sam im morala reći da smo prekinuli, tj. da je prekinuo samnom. Isprva sam to krila, vjerojatno se nadajući da će promijeniti mišljenje, da će možda za tjedan dana shvatiti da je ipak pogriješio, i da ćemo ponovno biti zajedno, pa ni neću morati spominjati prekid. Ali taj dan nije došao, a ja sam sve više bila žalosna i povučena, sve sam manje izlazila i sve manje marila za stvari oko sebe, i naravno roditelji su to primijetili, koliko god su bili zaokupljeni poslom i vlastitim brigama. „Ipak si ti naše dijete, naravno da smo primijetili.“-bile su tatine riječi na moj zaprepašten izraz lica, kad su me tri tjedna nakon prekida pozvali u dnevnu sobu, da me pitaju šta se to dešava samnom u posljednje vrijeme, i naravno di je Cody. Na to pitanje, samo sam pognula glavu i skoro ponovno zaplakala. Nisu me dalje više ništa pitali. Mama me snažno zagrlila uz riječi „Tako mi je žao.“ jer vjerojatno ni ona nije znala što bi drugo rekla. Znala je da kod mene ne prolazi ona „Nije on jedini, bit će ih još.“ Ili „Nije vrijedno zbog toga plakati.“ Ona je itekako dobro znala koliko je meni Cody bio važan, i koliko smo se voljeli, ili barem koliko sam ja njega voljela. Sa mamom sam puno pričala o tome, o njemu i o nama. Jedan tjedan bi on dolazio kod mene svaki dan nakon treninga, a ja bi samo čekala da se pojavi na ulaznim vratima, i već bi, ko nošena vjetrom letjela prema njima da mu se bacim u zagrljaj. Drugi tjedan bi ja odlazila kod njega, jedva čekajući da konačno prođem tih 6 autobusnih stanica, a zatim još 3 ulice pješice i da pozvonim na njegova ulazna vrata boje mahagonija. Znala sam gdje mu je kuća u koje god doba dana i noći da me netko upitao, mogla sam i zatvorenih očiju doći do tamo. Živo je u simpatičnoj maloj kućici sa svojom majkom Milly, mlađim bratom Adrewom i starijom sestrom Katie. Oca mu nikad nisam upoznala jer bi rijetko kad dolazio kod njih, a ja uglavnom ne bih tada bila tamo. Dolazio je otprilike dva puta na godinu. Obavezno je bio tamo kad je Andrew imao rođendan, a drugi puta bi došao kad god mu je odgovaralo, nešto više od toga bilo je teško za očekivati. Andrew je imao samo 6 mjeseci kad je njihov otac otišao, tako da ga to i nije tako pogodilo kao što je pogodilo Codya i Katie. Katie jedva da ga je spominjala, a kad god bi se i povukla neka rasprava vezana za njega ili bi otišla ili bi utihnula. Cody kao da mu je s vremenom oprostio to što je otišao, pa mu je bilo lakše to sve podnijeti. Mislim da je Katie zapravo smetalo to što, svaki puta kad bi se njihov otac pojavio i došao im u posjetu, ponovno je trebao otići i to je Katie svaki put iznova prisjećalo na onaj dan kad ih je napustio. Andrew je sad imao 10 godina, i još uvijek je sve gledao kroz igru. Bio je vrlo živahno i zaigrano dijete. Isprva mu nije bilo drago što sam „došla“ u njihovu obitelj, i što sam svaki dan tamo provodila vrijeme, ali nakon mjesec dana prihvatio me, i od tada barem sat vremena igre sa njim bilo je neizbježno. Čak i poslije prekida znala sam otići kod njega, jer je često pitao za mene kako nisam dolazila. Katie bi me nazvala kad je Cody bio negdje da se slučajno ne sretnemo. Nisam željela da misli da ga sad još i proganjam, tako nisko ipak nisam pala. Andrew je bio osoba kojoj, kad si je jednom zavolio, nisi više mogao odoljeti, pa je tako i meni bilo teško reći mu ne, svaki put kad me pitao hoću li ponovno doći. Uvijek kad bi išla tamo osjećala sam se čudno, a želudac bi mi se na neobične načine meškoljio, kao da ne činim ispravnu stvar. No bila sam svjesna od čega je to. Stalno sam se iznova pribojavala da bi mogla naletjeti na Codya, ili još gore na Codya sa jednom od njegovih brojnih „prijateljica“. Ta pomisao bila mi je nesnosna, pa sam svaki put samo zatvorila oči i istjerala je iz svoje glave. Andrew mi je bio važniji od toga, zavoljela sam ga kao vlastitog brata, i vjerojatno u nedostatku istog zbližila se s njim previše. Ali sad je prekasno da išta mijenjam. Kako bilo da bilo, odlazit ću do Andrewa sve dok on sam nebude tražio da više ne dođem, koliko god to trajalo.

Sjedila sam u tišini svoje sobe i gledala kroz prozor. Bilo je nekih 5 sati ujutro, a ja nisam mogla spavati. Kad god bi legla u krevet nešto me vuklo iz njega i nisam imala mira. U kući je vladala pomalo zastrašujuća tišina. Mama i tata odavno su zaspali u svojoj sobi preko puta, a prostorija do moje sobe je bila prazna. Bila je to soba mog starijeg brata Riley-a koji je sad na faksu u Francuskoj. Tj. još uvijek je to njegova soba, samo je sad njegova 5 dana svaka 4 mjeseca. Ostalo vrijeme je za mene to samo prazna prostorija, bez života i energičnosti koju je moj brat unosio u nju. Zaljubio se u Francusku i francuski jezik još početkom srednje škole, a sad se zaljubio i u Francuskinju. Bilo mi je neobično što je moj brat našao djevojku, kad je bio u Americi nije baš previše pridavao pažnju djevojkama iako su one doslovno trčale za njim. Izgleda da je Aimee bila zaista posebna kad je uspjela toliko očarati mog brata. Bila sam pomalo ljubomorna na nju. Ona ga je sad imala za sebe, i otkad je sa njom, sve se rjeđe javlja. Ne krivim nju, ni njega, znam da se to sve desilo s vremenom, i da je i on počeo sve manje osjećati nostalgiju za domom, pa tako i potrebu da se javlja svaka dva dana. Ali se moja nostalgija za njim nije nimalo smanjila kroz to vrijeme, i iako sam se ja njemu i po 5 puta tjedno javila e-mailom i porukom, on bi svega samo jednom ili dva puta odgovorio. Bio je zauzet, razumjela sam to, ali nedostajao mi je jako. On je uvijek znao što treba reći u svakom trenutku, bio je toliko ispravna osoba, da sam stvarno povećalom morala tražiti nekakvu njegovu grešku, koju bi mu tad sa zadovoljstvom nabijala na nos, kao što je to on činio za mnoge moje pogreške. Nasmijala sam se na to, vidjelo se da smo braća. Obećao mi je i da mu mogu doći u posjetu ljeti, sa Codyem. Sad nisam više sigurna želim li ići tamo. Trebalo je to biti moje i Codyevo prvo romantično putovanje u neku drugu državu. Već smo sve isplanirali, i tako se veselio tome. Svaki put kad bi pričali o odlasku u Francusku on je imao 1000 ideja i planova i želja, odmah je živnuo a oči su mu zacaklile. Sad mi se čini da bi odlaskom u Francusku nekako narušila sve to. Bez njega nije imalo smisla otići, bez njega nije bilo planova i želja za bilo čime u Parizu. Bez njega bi Pariz za mene bio samo Pariz, a ne „grad ljubavi“ kako su ga svi nazivali. Cijelo vrijeme bi mi njegova slika letjela ispred očiju, i znam da bi bila jednako žalosna i iscrpljena od svega kao i sad. Nisam takva željela otići u posjet mom bratu, gdje sam zapravo i trebala upoznati Aimee. Samo bih im sve pokvarila. Brat me navikao vidjeti sretnu, i vjerujem da me takvu i opisao Aimee. Ne želim da se ona razočara u mene, jer ipak, ako je bitna mom bratu onda je bitna i meni.
Cody je bio ono što je mene činilo drugačijom, i punom energije i stalno nasmijanom. Volio me, vidjela sam to po njemu, i ja sam njega voljela. Pitam se samo je li on to ikad vidio u meni.
Nikako nisam mogla shvatiti kako me samo tako odjednom prestao voljeti, nakon svega što je rekao i obećao. Toliko obećanja je prekršio i pogazio sve što je rekao u tih godinu i pola koliko smo bili zajedno, da se ponekad zapitam da li je zaista tako mislio. Sve to što je rekao. Ali vjerujem da je, djelovao mi je tako iskren kad je sve to govorio, i oči su ga uvijek odavale. Kad bi govorio nešto što ne misli gledao bi svugdje uokolo, a oči kao da su mu odjednom postale za nijansu tamnije nego kad je govorio istinu. Znam, sve se to čini kao velika gomila gluposti, ali tako sam uvijek znala kad bi govorio istinu.
Privila sam koljena prsima, i položila bradu na njih. Bilo mi je hladno, a nisam imala volje ustati da upalim grijanje. Nasmijala sam se još jednom sama sebi, i pomisli kako bi me sad sasvim savršeno zagrijao Codyev zagrljaj. Samo zagrljaj, ništa više. Ali tog zagrljaja neće biti, kao ni tisuću drugih stvari koje smo prije radili zajedno i u kojima smo pronalazili jedno drugo. Kao ni svih onih noći koje bi provela budna, gledajući njega kako mirno spava. Osjećala sam se tako sigurnom pored njega, kao da su sve sile svemira tu da me zaštite. Sa Codyem i te sile su otišle.
Sada, sve što mi preostaje je sjećanje na taj osjećaj sigurnosti, na tu sreću, na taj njegov pogled pun ljubavi. Tog pogleda više nema, i koliko god sam bila svjesna toga, nikako da prihvatim to kao gotovu činjenicu. U njegovom osmijehu više nije bilo one iskrenosti kad god bi mi uputio jedan, u njegovim riječima više nije bilo nježnosti i miline kojom mi se znao obraćati. On je to sve nekako, negdje izgubio, ostavio, pustio, a ja sam bezuspješno to pokušavala naći prva 2 mjeseca kad je otišao. Trebalo mi je vremena da shvatim da toga zaista nema, i da u kutu ni jednog njegovog osmijeha neću više pronaći iskrenosti, i ni u jednoj njegovoj riječi neće biti iste nježnosti, pa čak ni one skrivene. Jednostavno nema ničeg.
Tišina mi je već postala dosadna a i želudac mi se počeo javljati. Pokušala sam se sjetiti kad sam zadnji puta nešto jela, ali nikako da dođem do tog djela jučerašnjeg dana, ili je to čak bilo i prekjučer, neznam. Izgleda da sam zaista jela nesvjesno, tek toliko da bih preživjela. Kako glupo od mene. I to sve zbog dečka koji vjerojatno toga nije ni vrijedan.
Oteo mi se teški uzdah.
Ma vraga nije, za mene je, nemogu se zavaravati.

„Fališ mi, znaš. Neopisivo, i ne mogu si pomoći, ali jednostavno te trebam. Da ponovno nađem sebe. Da ponovno budem ono što sam bila kad sam bila uz tebe. I…pa… Volim te…"
Ispisivala sam penkalom uredno po bijelo A4 papiru. Kome sam pisala. Nije bitno, ne više. On je otišao, svojom voljom. Ostavio me iza sebe, samu i slomljenu. I nije se potrudio ni pružiti ruku, da me barem podigne do te razine da mogu dalje sama. Samo je okrenuo leđa i otišao. Zašto?! Rekao je da za njega naša veza nije ono što je nekad bila. Da više ne osjeća isto, i da me prestao voljeti na način na koji me volio prije. Nisam mogla shvatiti odakle to sve sad odjednom. Tjedan dana prije toga, imao je sasvim drugu priču. Priču u koju sam toliko vjerovala, u koju sam se toliko zanijela i uživjela, da više o ničem drugom nisam htjela razmišljati. Sad kad ga nema, sve to mi se čini tako nestvarno, tako daleko, kao da se to nije događalo meni nego nekom drugom, a ja sam u svemu tome bila samo promatrač. Prošlo je 5 mjeseci od tada, a mene i dalje to mučilo i nisam mogla još uvijek razumjeti. Ali valjda nikad ni neću. Sve što mi je preostalo sada, je da idem iz dana u dan, nadajući se da će mi jedan od tih dana donijeti nekakvu promjenu. Da ću pronaći nešto što bi me izvuklo iz ovog začaranog kruga, u kojem sam već sama sebi dosadna. Znam da sam već odavno trebala prestati misliti na njega, da sam trebala krenuti dalje ko što je to on napravio. I mislila sam da ću moći, da sam dovoljno jaka za tako nešto, ali nisam. Možda me drugi tako doživljavaju, i možda me takvu i vide. Kao da je sve u redu, da sam prešla preko svega i da sam ona stara. Kad bi barem to moglo biti tako jednostavno. Lakše se pretvarati i uvjeravati druge u to, nego stvarno to osjetiti. Ne znam je li prošao dan u tih 5 mjeseci kad ja njemu nebi napisala nešto, a zatim to spremila u pletenu košaricu u ladici mog stola. Unutra se nalazila hrpetina papira, sa samo par rečenica upućenih njemu, koje on nikad neće vidjeti. Zašto sam to radila?! Isključivo zato da se ne moram njemu javljati, a da ipak negdje izbacim sve to iz sebe. Nisam više nikome željela govoriti o njemu, i sa nikim pričati o njemu, bio je zabranjena tema za mene i toga sam se pridržavala. Ali nisam si mogla zabraniti da pišem ove puste riječi po papiru. Bile su moj spas od totalnog propadanja.
Patetično znam. Ali jedino sam tako mogla progurati kroz dan.
Moje ime je Marilyn-Jane, i ovo je moja priča.