„Marilyn, siđi na ručak barem, molim te!“-začula sam mamin prijekoran uzvik iz dna stubišta.
„Ručak, već, pa koliko je sati?!“- povikala sam da bi me čula kroz zatvorena vrata moje sobe, i malo spustila knjigu u koju sam do sad bila zadubljena.
„Jedan je prošlo! A sad silazi!“-viknula je još jednom, iako znam da je užasno nervira ovaj način komunikacije. Sad kad sam vrijeme uglavnom provodila u svojoj sobi, nismo na puno drugačiji način ni komunicirale osim vikanjem kroz kuću kad je nešto trebalo. Moja mama Jessica, bila je prezaposlena arhitektica unutarnjeg dizajna, i vjerojatno je i to razlog zašto iza mene i brata nije više imala djece. Nije imala vremena imati još jedno, iako je kao mlada maštala o tome da ima četvero. Kratka vatreno crvena kosa lijepo je uokvirivala njeno bljedoliko, pomalo ispijeno lice, a velike smeđe oči davale su toplinu njenom izgledu. Bila je izuzetno sitna i mršava, i definitivno nije izgledala kao da joj je 45. Zapravo, često puta su nas znali pitati jesmo li sestre, ne iz ljubaznosti, nego jednostavno zato jer je moja mama izgledala tako mlado. Ili sam ja sad već bila ta koja je počela izgledati kao da sam starija.
Tata Matthew, je bio zaposlen kao komercijalist u jednoj državnoj tvrtki. Imao je stalno radno vrijeme pa je bio i više kod kuće nego mama. Ali sa njim nisam imala neki poseban odnos. Ustvari, bila sam mu ljubimica, čak mislim da me volio više nego mama, ako je to uopće moguće odrediti- koji roditelj te više voli. Ali u svakom slučaju, dozvoljavao mi je više stvari nego mama, i puštao me da budem duže vani, tako da, što god sam trebala prvo bih otišla kod njega, pa bi onda ja i on zajedno smekšali mamu da i ona pristane na to nešto. No, usprkos tome, nismo puno pričali, i nisam sa njim mogla pričati o svemu, a ni on nije postavljao puno pitanja. Ponekad bih mu bila neizmjerno zahvalna na tome, a nekad mi se činilo kao da ga uopće ne zanima što se dešava u mom životu. No jedno sam znala, obožavao je Codya. Nikad nije imao ni jednu kritiku na njega, ni jednu lošu riječ nisam čula iz njegovih usta koja je imala veze sa Codyem. Kad god bi čuo da se idem naći sa njim, samo bi se osmjehnuo i pustio me da idem. Nije bilo bitno kad sam odlazila, nije pitao kad se vraćam, ni hoću li se uopće vratiti ili imam namjeru prespavati kod Codya. Vjerovao mu je, i to mu je bilo dovoljno da me pušta bilo gdje sa njim. To je bila jedna od onih stvari koje sam voljela kod Codya. Osvojio je mog tatu od prve, ustvari oba moja roditelja, ali tata je bio taj za kojeg sam se više brinula. Najgore mi je bilo kad sam im morala reći da smo prekinuli, tj. da je prekinuo samnom. Isprva sam to krila, vjerojatno se nadajući da će promijeniti mišljenje, da će možda za tjedan dana shvatiti da je ipak pogriješio, i da ćemo ponovno biti zajedno, pa ni neću morati spominjati prekid. Ali taj dan nije došao, a ja sam sve više bila žalosna i povučena, sve sam manje izlazila i sve manje marila za stvari oko sebe, i naravno roditelji su to primijetili, koliko god su bili zaokupljeni poslom i vlastitim brigama. „Ipak si ti naše dijete, naravno da smo primijetili.“-bile su tatine riječi na moj zaprepašten izraz lica, kad su me tri tjedna nakon prekida pozvali u dnevnu sobu, da me pitaju šta se to dešava samnom u posljednje vrijeme, i naravno di je Cody. Na to pitanje, samo sam pognula glavu i skoro ponovno zaplakala. Nisu me dalje više ništa pitali. Mama me snažno zagrlila uz riječi „Tako mi je žao.“ jer vjerojatno ni ona nije znala što bi drugo rekla. Znala je da kod mene ne prolazi ona „Nije on jedini, bit će ih još.“ Ili „Nije vrijedno zbog toga plakati.“ Ona je itekako dobro znala koliko je meni Cody bio važan, i koliko smo se voljeli, ili barem koliko sam ja njega voljela. Sa mamom sam puno pričala o tome, o njemu i o nama. Jedan tjedan bi on dolazio kod mene svaki dan nakon treninga, a ja bi samo čekala da se pojavi na ulaznim vratima, i već bi, ko nošena vjetrom letjela prema njima da mu se bacim u zagrljaj. Drugi tjedan bi ja odlazila kod njega, jedva čekajući da konačno prođem tih 6 autobusnih stanica, a zatim još 3 ulice pješice i da pozvonim na njegova ulazna vrata boje mahagonija. Znala sam gdje mu je kuća u koje god doba dana i noći da me netko upitao, mogla sam i zatvorenih očiju doći do tamo. Živo je u simpatičnoj maloj kućici sa svojom majkom Milly, mlađim bratom Adrewom i starijom sestrom Katie. Oca mu nikad nisam upoznala jer bi rijetko kad dolazio kod njih, a ja uglavnom ne bih tada bila tamo. Dolazio je otprilike dva puta na godinu. Obavezno je bio tamo kad je Andrew imao rođendan, a drugi puta bi došao kad god mu je odgovaralo, nešto više od toga bilo je teško za očekivati. Andrew je imao samo 6 mjeseci kad je njihov otac otišao, tako da ga to i nije tako pogodilo kao što je pogodilo Codya i Katie. Katie jedva da ga je spominjala, a kad god bi se i povukla neka rasprava vezana za njega ili bi otišla ili bi utihnula. Cody kao da mu je s vremenom oprostio to što je otišao, pa mu je bilo lakše to sve podnijeti. Mislim da je Katie zapravo smetalo to što, svaki puta kad bi se njihov otac pojavio i došao im u posjetu, ponovno je trebao otići i to je Katie svaki put iznova prisjećalo na onaj dan kad ih je napustio. Andrew je sad imao 10 godina, i još uvijek je sve gledao kroz igru. Bio je vrlo živahno i zaigrano dijete. Isprva mu nije bilo drago što sam „došla“ u njihovu obitelj, i što sam svaki dan tamo provodila vrijeme, ali nakon mjesec dana prihvatio me, i od tada barem sat vremena igre sa njim bilo je neizbježno. Čak i poslije prekida znala sam otići kod njega, jer je često pitao za mene kako nisam dolazila. Katie bi me nazvala kad je Cody bio negdje da se slučajno ne sretnemo. Nisam željela da misli da ga sad još i proganjam, tako nisko ipak nisam pala. Andrew je bio osoba kojoj, kad si je jednom zavolio, nisi više mogao odoljeti, pa je tako i meni bilo teško reći mu ne, svaki put kad me pitao hoću li ponovno doći. Uvijek kad bi išla tamo osjećala sam se čudno, a želudac bi mi se na neobične načine meškoljio, kao da ne činim ispravnu stvar. No bila sam svjesna od čega je to. Stalno sam se iznova pribojavala da bi mogla naletjeti na Codya, ili još gore na Codya sa jednom od njegovih brojnih „prijateljica“. Ta pomisao bila mi je nesnosna, pa sam svaki put samo zatvorila oči i istjerala je iz svoje glave. Andrew mi je bio važniji od toga, zavoljela sam ga kao vlastitog brata, i vjerojatno u nedostatku istog zbližila se s njim previše. Ali sad je prekasno da išta mijenjam. Kako bilo da bilo, odlazit ću do Andrewa sve dok on sam nebude tražio da više ne dođem, koliko god to trajalo.
Post je objavljen 22.03.2009. u 17:53 sati.