Sjedila sam u tišini svoje sobe i gledala kroz prozor. Bilo je nekih 5 sati ujutro, a ja nisam mogla spavati. Kad god bi legla u krevet nešto me vuklo iz njega i nisam imala mira. U kući je vladala pomalo zastrašujuća tišina. Mama i tata odavno su zaspali u svojoj sobi preko puta, a prostorija do moje sobe je bila prazna. Bila je to soba mog starijeg brata Riley-a koji je sad na faksu u Francuskoj. Tj. još uvijek je to njegova soba, samo je sad njegova 5 dana svaka 4 mjeseca. Ostalo vrijeme je za mene to samo prazna prostorija, bez života i energičnosti koju je moj brat unosio u nju. Zaljubio se u Francusku i francuski jezik još početkom srednje škole, a sad se zaljubio i u Francuskinju. Bilo mi je neobično što je moj brat našao djevojku, kad je bio u Americi nije baš previše pridavao pažnju djevojkama iako su one doslovno trčale za njim. Izgleda da je Aimee bila zaista posebna kad je uspjela toliko očarati mog brata. Bila sam pomalo ljubomorna na nju. Ona ga je sad imala za sebe, i otkad je sa njom, sve se rjeđe javlja. Ne krivim nju, ni njega, znam da se to sve desilo s vremenom, i da je i on počeo sve manje osjećati nostalgiju za domom, pa tako i potrebu da se javlja svaka dva dana. Ali se moja nostalgija za njim nije nimalo smanjila kroz to vrijeme, i iako sam se ja njemu i po 5 puta tjedno javila e-mailom i porukom, on bi svega samo jednom ili dva puta odgovorio. Bio je zauzet, razumjela sam to, ali nedostajao mi je jako. On je uvijek znao što treba reći u svakom trenutku, bio je toliko ispravna osoba, da sam stvarno povećalom morala tražiti nekakvu njegovu grešku, koju bi mu tad sa zadovoljstvom nabijala na nos, kao što je to on činio za mnoge moje pogreške. Nasmijala sam se na to, vidjelo se da smo braća. Obećao mi je i da mu mogu doći u posjetu ljeti, sa Codyem. Sad nisam više sigurna želim li ići tamo. Trebalo je to biti moje i Codyevo prvo romantično putovanje u neku drugu državu. Već smo sve isplanirali, i tako se veselio tome. Svaki put kad bi pričali o odlasku u Francusku on je imao 1000 ideja i planova i želja, odmah je živnuo a oči su mu zacaklile. Sad mi se čini da bi odlaskom u Francusku nekako narušila sve to. Bez njega nije imalo smisla otići, bez njega nije bilo planova i želja za bilo čime u Parizu. Bez njega bi Pariz za mene bio samo Pariz, a ne „grad ljubavi“ kako su ga svi nazivali. Cijelo vrijeme bi mi njegova slika letjela ispred očiju, i znam da bi bila jednako žalosna i iscrpljena od svega kao i sad. Nisam takva željela otići u posjet mom bratu, gdje sam zapravo i trebala upoznati Aimee. Samo bih im sve pokvarila. Brat me navikao vidjeti sretnu, i vjerujem da me takvu i opisao Aimee. Ne želim da se ona razočara u mene, jer ipak, ako je bitna mom bratu onda je bitna i meni.
Cody je bio ono što je mene činilo drugačijom, i punom energije i stalno nasmijanom. Volio me, vidjela sam to po njemu, i ja sam njega voljela. Pitam se samo je li on to ikad vidio u meni.
Nikako nisam mogla shvatiti kako me samo tako odjednom prestao voljeti, nakon svega što je rekao i obećao. Toliko obećanja je prekršio i pogazio sve što je rekao u tih godinu i pola koliko smo bili zajedno, da se ponekad zapitam da li je zaista tako mislio. Sve to što je rekao. Ali vjerujem da je, djelovao mi je tako iskren kad je sve to govorio, i oči su ga uvijek odavale. Kad bi govorio nešto što ne misli gledao bi svugdje uokolo, a oči kao da su mu odjednom postale za nijansu tamnije nego kad je govorio istinu. Znam, sve se to čini kao velika gomila gluposti, ali tako sam uvijek znala kad bi govorio istinu.
Privila sam koljena prsima, i položila bradu na njih. Bilo mi je hladno, a nisam imala volje ustati da upalim grijanje. Nasmijala sam se još jednom sama sebi, i pomisli kako bi me sad sasvim savršeno zagrijao Codyev zagrljaj. Samo zagrljaj, ništa više. Ali tog zagrljaja neće biti, kao ni tisuću drugih stvari koje smo prije radili zajedno i u kojima smo pronalazili jedno drugo. Kao ni svih onih noći koje bi provela budna, gledajući njega kako mirno spava. Osjećala sam se tako sigurnom pored njega, kao da su sve sile svemira tu da me zaštite. Sa Codyem i te sile su otišle.
Sada, sve što mi preostaje je sjećanje na taj osjećaj sigurnosti, na tu sreću, na taj njegov pogled pun ljubavi. Tog pogleda više nema, i koliko god sam bila svjesna toga, nikako da prihvatim to kao gotovu činjenicu. U njegovom osmijehu više nije bilo one iskrenosti kad god bi mi uputio jedan, u njegovim riječima više nije bilo nježnosti i miline kojom mi se znao obraćati. On je to sve nekako, negdje izgubio, ostavio, pustio, a ja sam bezuspješno to pokušavala naći prva 2 mjeseca kad je otišao. Trebalo mi je vremena da shvatim da toga zaista nema, i da u kutu ni jednog njegovog osmijeha neću više pronaći iskrenosti, i ni u jednoj njegovoj riječi neće biti iste nježnosti, pa čak ni one skrivene. Jednostavno nema ničeg.
Tišina mi je već postala dosadna a i želudac mi se počeo javljati. Pokušala sam se sjetiti kad sam zadnji puta nešto jela, ali nikako da dođem do tog djela jučerašnjeg dana, ili je to čak bilo i prekjučer, neznam. Izgleda da sam zaista jela nesvjesno, tek toliko da bih preživjela. Kako glupo od mene. I to sve zbog dečka koji vjerojatno toga nije ni vrijedan.
Oteo mi se teški uzdah.
Ma vraga nije, za mene je, nemogu se zavaravati.
Post je objavljen 16.03.2009. u 14:52 sati.