... inače za ovaj film kažu da je bio prvi prikazan od nekoliko u jednom pariškom kafiću krajem 19 st. Isto se za taj film kaže (svojevrsna urbana legenda) da je izazvao opću bežaniju jer su se ljudi bojali da ih ne pregazi "nadolazeći vlak". Naime ovaj i film iz prethodnog posta su prvi filmovi uopće. Ne znam koliko je tko imao priliku vidjeti ih ikada stoga ih ja objavljujem na ovom blogu.

... blast to the past!

The Cup of Tears film trailer. Dir. Gary Shore from Gary Shore on Vimeo.

Dakle pobjednici i oni drugonagrađeni ovog 007 izdanja ZFF su redom ovi:

DUGOMETRAŽNI PROGRAM:

UBIO SAM MAJKU / I KILLED MY MOTHER

Xavier Dolan-Tadros / Kanada

Zlatna kolica za najbolji dugometražni film i 5000 €

LIBANON / LEBANON

Samuel Maoz / Izrael, Njemačka, Francuska

Specijalno priznanje u dugometražnoj konkurenciji

NAJSRETNIJA DJEVOJKA NA SVIJETU / THE HAPPIEST GIRL IN THE WORLD / CEA MAI FERICITA FATA DIN LUME

Radu Jude / Rumunjska, Nizozemska, Francuska

Pohvala žirija u dugometražnoj konkurenciji


KRATKOMETRAŽNI PROGRAM:


ODSUTNA / MISSING / MISSEN

Jochem de Vries / Nizozemska


SVAKI DAN NIJE ISTI / EVERY DAY IS NOT THE SAME / VSAKDAN NI VSAK DAN

Martin Turk / Slovenija

Zlatna kolica za najbolji kratki igrani film i 1500 €


DOKUMENTARNI PROGRAM:

LUDI ŽIVOT / LA VIDA LOCA

Christian Poveda / Francuska, Španjolska, Meksiko

Zlatna kolica za najbolji dokumentarni film i 1500 €


STARI PARTNER / OLD PARTNER / WONANGSORI

Chung – Ryoul Lee, Južna Koreja

Posebno priznanje u programu dokumentranog filma


KOCKICE:

HLADNA FRONTA / COLD FRONT

Uroš Živanović

Zlatna kolica za najbolji hrvatski film u programu Kockice i 1000 €



ŽIRIJI 7. ZFF-A

DUGOMETRAŽNI I KRATKOMETRAŽNI PROGRAM:

Huseyin Karabey, redatelj

Dominic Murphy, redatelj

Jelena Mitrović, producentica

DOKUMENTARNI PROGRAM:

Rada Šešić, redateljica, selektorica i kritičarka

Chao Gan, redatelj i montažer

Yaniv Berman, redatelj i scenarist

KOCKICE:

Goran Odvorčić, redatelj i scenarist

Marin Juranić, montažer

Lana Barić, glumica

Stvarno je lijepo kad ti se neka očekivanja ostvare. Tako mi je jučer bilo sa filmom „Lebanon“. Osim što ima odlične dijaloge pomalo u tarantinovskoj maniri ima vrlo neobičnu perspektivu na rat i zločine. Pomalo me svojom atmosferom podsjetio na Rodriguezov „Sin City“. Te boje i ta atmosfera spomenutog filma su dominantne u ovom izraelskom filmu. Vjerojatno režiseru to nije bila namjera no to je prva asocijacija tijekom a i nakon gledanja filma. Dijaloška sličnost sa Tarantinom i Rodriguezom se očituje u jednom od dijaloga u ovom filmu koji su za pamćenje. Tako ističem u filmu ispovijest jednog pripadnika posade tenka ostatku posade o jednom događaju iz svojeg djetinjstva koji mu se urezao u pamćenje ... riječ je o naravno pogađate nekoj vrsti njegovog prvog seksualnog iskustva sa ženom. Svo to prepričano trljanje i natrljavanje je bila dobra zabava i distrakcija za posadu od velikih problema. Osim toga vrlo je živopisan i lik bojnika Jamila koji predvodi akciju u kojoj sudjeluje naš tenk kao pješadinac koordinator. Vrlo je sirov, no kako ćemo kasnije vidjeti samo zbog toga jer pokušava izigravati „tough guya“ pred ostatkom tenkovske posade ne bi li ih uvjerio u pozitivan ishod njihove kako su oni mislili tek vrlo kratke eskapade. Ima još jedna dijaloški odlična i vrijedna spomena epizoda u filmu u kojem je glavni akter Jamil. On ulazi u tenk i pokušava demoraliziranu i ratnim strahotama na koje nailazi šokiranu posadu osokoliti. U tom dizanju morala i pokretanju naizgled krepanog tenka on ulazi u diskusiju sa mladim vozačem tenka koji mu postavlja dva zahtjeva. Bojnik ga saslušava no i u isti tren odrješito odfikari rekavši kratko i jasno ne na sve zahtjeve a posebno ne na to da javi njegovoj mami kako je on ok..
Osebujnost ovog filma je svakako i odlična kamera. Naime neobični rakurs i praćenje svih događaja iz kupole tenka su ne samo osebujni nego i do sad neviđeni na filmu. Cijeli svijet zbivanja izvan tenka na koje oni nailaze se promatra kroz ciljnik tenkiste. A ono što on vidi je živi užas i krvoproliće.
Prvi cjelovečernji film četvrtka na ZFF-u je bio dobitnik ovogodišnjeg Cannesa „Ubio sam majku“ u nekoliko kategorija. Riječ je o filmu 19 godišnjaka koji je napisao scenarij, odglumio, i režirao. One man band rekli bi. No da li je zadovoljio očekivanja. Reakcija dupkom ispunjene dvorane SC-a je bila odobravajuća glede filma no meni se osobno nije u potpunosti svidio film. Tek na refule je bio dobar. Više bih ga nazvao dosadnjikavim izdanjem uma jednog teenagera, režisera i autora scenarija koji nam u nekom polubiografskom tonu pokušava prodati tezu da svi mi mrzimo svoje majke i ako to sada niječemo da smo to potisnuli ili zaboravili. Filmu manjka ritmike što govori da dramaturški je loše postavljen. Ima nekoliko pred kraj filma odlično odrađenih dijaloga koji su me dobro nasmijali no to je kao i u hrvatskom nogometu tek samo jedan bljesak od 15-tak minuta. U filmu ne vidim ništa toliko osobito i revolucionarno no i Cannes je već niz godina izvan forme slabo osluškuje nezavisno filmsko bilo.
Gledao sam još jedan film koji je na Cannesu pobrao nagradu za Zlatnu kameru, no i to je što se mene pita upitno. Naime rumunjski film „Policijski pridjev“ koji je toliko nakrcan dugačkim kadrovima da se moj kolega filmski snimatelj s pravom konstatirao da njima stvarno ne manjka filmskih rola. Ima se. To je sasma sigurno. Dakle kadrovi koji nepotrebno pokušavaju dočarati ponekad i dosadan svijet policijskih inspektora kirminalista koji u sačekušama znaju probdijeti sate i sate. Totalni gubitak vremena od filma i moje prvo ustajanje s projekcije i odlazak na odmor. Ovaj film da je ubrzan imao bi nekakva smisla a još k tome se hoće kititi kriminalističkim predznakom.
Ono što je bilo jako dobro su opet izvrsni dokumentarci. Među njima bih posebno izdvojio „69“. Riječ je o filmu koji tematizira problem skvotera u kako mi to volimo obično ustvrditi na demokratskom i liberalnom europskom sjeveru. No to tako nije uvijek a dokazali su autori filma o deložaciji velike skupine mladih koji su nastavali tzv. Dom mladih (Ungdomshuset) od 1982.g. na adresi Jagtvej 69.
Film je izuzetno napet i prikazuje policijsko nasilje i brutalnost u cijelom svom svjetlu. Naravno da mladi ne zaostaju u vraćanju usluge okorjelom establishmentu. Lijepo je vidjeti sve te mlade koji se zalažu za nešto dobro i na kraju uspijevaju.

Jučerašnji dan protekao je u za me užurbanoj atmosferi. Imao sam peripetija oko intervjua koji sam si zakazao jučer za poslijepodnevne sate no sve je na kraju uspješno završilo i uskoro ću ga nadam se objaviti. Poslije tog intervjua imao sam opet prebogat program iz kojeg bih ponovno istaknuo dokumentarni program. Prejak je.
Od dokumentaraca se nema što za izdvajati kad su oba odlična iako različita po temi koju obrađuju.
Prvi je bio o izraelskom književniku Amosu Ozu koji na svoj osebujan i vrlo inteligentan način priča o povijesti judaizma, nastanku eretz Israel, o svom stavu spram Europe i razlozima mržnje između nekad jednako od Europe potčinjenih naroda i sadašnjosti i svojim očekivanjima. Priča o svojim uvjerenjima koja su evoluirala od nekih desnih do lijevo liberalnih. Posebno bih izdvojio jedan vrlo emotivan i pomalo katarzičan moment filma. Uslijed Amosova posjeta Njemačkoj i njegovog književnog gostovanja tamo na ulici vraćajući se s predavanja presreo ga je jedan postariji njemački državnljanin. Taj građanin mu ispriča priču o jednoj njemu poznatoj obitelji. Miješanom bračnom paru gledano prema religijskom opredjeljenju. On je tada bio u hitlerjungendu ili nečemu sličnom i vraćajući se kući znao je da će upravo njih deportirati. Naravno upozorenje je i sve ostalo je stiglo prekasno. On je bio u Jad Vashemu i na neki način shvaćamo da je u tom trenutku najkatarzičniji moment filma gdje taj starac zaplače i zapravo se na neki način još jednom ispričava jednom od istaknutijih pripadnika židovskog naroda.
RIP A Remix Manifesto je bio drugi dokumentarac dana i ispričao je jednu vrlo zanimljivu priču o autorskim pravima i o ekstenzivnom tumačnjenju istih. Naime znamo da je potrebno intelektualno vlasništvo zaštiti no da li je potrebno toliko grozničavo ići daleko u zaštiti ... da se na zaštitu autorskih prava ili copyrights može više gledati kao na zabranu i ograničavajući faktor u bujanju kulture i umjetničkog izražavanja. Smatram da je to istina jer ako se ne može miksati dijelove hrpe segmenata poznatih filmova do neprepoznatljivosti i da se onda napravi jedno novo dijelo to znači da mnogi autori prije koji su isto radili ne bi smjeli djelovati jer u današnje vrijeme kad je uslijed interneta i umreženosti toliko svijet isprepleten to je apsurdno. I tako se i u filmu razmišlja da se pravila 1900 g. moraju mijenjati i evoluirati u neki drugi puno lakši i umjetničkom izražavanju skloniji vid zaštite a ne sveobuhvatne zabrane i lova na vještice. Spominjem lov na vještice jer se u filmu spominje i slučaj s Napsterom peer to peer programom za skidačinu i neke apsurdne slučajeve gdje su osuđeni, točnije optuženi ljudi za skidanje iako se ne zna da li je to točno. Naime posebno je signifikantan slučaj pastora koji je dobio tužbu a da uopće ne koristi komp za te potrebe iako veli da ima djecu koja surfaju i koja imaju prijatelje koji također dolaze surfati i zabavljati se uz komp s njegovom djecom. Odgovor s druge strane Zakona bio je da onda neka cinkari djecu.
Nevjerojatno ali istinito.
Večernje projekcije su imale na mene dvojaki učinak. Naime prvi film večeri, Urszule Antoniak, "Nothing Personal" je nevjerojatno senzibilan, topao i lijep film. Pun je kontroverzi kojima smo kao jedinstvena ljudska bića prepuni. Iako mnogi koji su gledali će kazati da su to dva dijametralno suprotna i pomalo nekompatibilna pojedinca ... stvarnost u pravom životu je potpuno drugačija. Ona je riđovka, upravo je prekinula vezu, ice queen, no upravo dolazi u dio Irske i na posjed čovjeku koji će joj polako otopiti taj ledeni kovčeg u kojem joj srce spava. Iako naizgled nemoguća veza upravo je to vezivo tkivo mnogih parova a da si i sami ne žele to priznati, ističući konstantno neke stvari koje su im zajedničke. Ovdje je to jako lijepo prikazano. Osim odlične, vrlo pitke i radnje izuzetno lake za pratiti ... u filmu se ističe i fenomenalna kamera. S ovog festivala mogu sada istaknuti dva iznimna filma koja se iznad ostalih ističu fotografijom i odličnom kamerom. Prvi izuzetno vizuelno atraktivan film je "Anatolija", dok je drugi ovaj "Nothing personal" gdje doslovno ako bi to bilo moguće ... zamrznuti pa skoro svaki drugi kadar, imali bi seriju odličnih fotografija. Posebno mi je upalo u "oko" municiozan i timski rad režiserke i njene desne ruke, snimatelja na kompoziciji svakog vrlo pomno biranog kadra. Posebno je to vidljivo u trenutku kada glavna glumica prelazi preko prekrasne i kontrasta prepune irske vrištine, gdje nju s vatrenom kosom Urzsula stapa u to surovo i u isto vrijeme prekokrasno podneblje. Time smo dobili i jednu posebnu razglednicu ... no opet ne na taj način kakvu imamo turističku razglednicu na filmu "Anatolija". Sve u svemu to je meni jedan od najtoplijih i najljudskijih filmova na festivalu i možebitni kandidat za glavnu nagradu.
Ono što svakako ne valja jest hrvatski film "Crnci" režiserskog dvojca Zvonimir Jurić, Goran Dević. Definitivno to je do sad najgori film na festivalu. Opet se ili nije imalo para ili ideje su bile nepotpuno izrađene. Ovo je jednako dosadan film kao i srpski slične tematike "Ordinary people" s razlikom da srpski se mogao još kako tako složiti u neku cjelinu da se sasjekao na razinu od max 10 minuta a hrvatskom filmu nema pomoći. Opet se pitam kako takav film bez glave i repa s tendencijom da ako se pojavi na ovakvom festivalu, a ne recimo na 25 FPS-u da zapravo razvijanjem radnje tendira ili koketira sa eksperimentalom. To govorim ako je to bila namjera režisera, no znamo dobro da to nije tako. Neki su spavali, a neki u mojem okruženju su kratili vrijeme do kraja filma slušajući radio. Dakle ovaj film nikako ne gledati ako boga znate.

Današnju preporuku ću započeti sa dokumentarcima. Na rasporedu je opet i nakon jučerašnjeg odličnog seta još jedan red zanimljivih. Među njima ističem dokumentarac "La vida loca" koji snimao autor Poveda i na zadatku dovršavajući taj dokumentarac o jednoj od najjačih i najpoznatijih bandi u Salvadoru i poginuo. Druga preporuka dolazi za kasni cjelovečernji film "Libanon" koji je ekranizacija dijela ratnih događanja iz 1982.g. iz vidokruga posade jednog izraelskog tenka. Dobro za reći da je film dobitnik Zlatnog lava na filmskom festivalu u Veneciji. Drugi nagrađeni film večeri je i zapravo prvi (u 20h u SC-u) a to je debitantski film Xaviera Dolan-Tardosa, film "Ubio sam majku", za koji je autor napisao scenarij, režirao, producirao te odigrao i glavnu ulogu, a osvojio je u Cannesu čak 3 nagrade i kako kažu u programskoj shemi i podosta bure.

Izdvojeno iz programa jesu:

u kinu SC u 17h

69
Ludi život
Ljeto malog kolportera

u kinu SC u 20h

Vukovi
Ubio sam majku

u kinu SC u 22:30h

Arena
Libanon

i u 18:00h
BUG kino &TD /Film kao propaganda

Dnevnik školarke


... današnji vrlo izdašan program mogao bi se prometnuti u najjači festivalski dan po naslovima.
Vidimo se!

Jučer je bio zanimljiv dan prožet filmom i naravno obveznim razgovorima o istima.
Opet je to bio dan obilježen odličnim dokumentarnim programom kojeg je izvrsno selektirao Oliver Sertić.
Definitivno biti će podosta materijala za njega i njegovo Dokukino po minuću festivala. Svakako ako će se staviti dosad odlični dokumentarci biti će to program za podsjetiti i posjetiti. Naime na programu su bila tri odlična dokumentarca. Prvi je Staklena zamka. Riječ je o kratkom dokumentarcu koji govori o skin heads Poljacima koji imaju neobičnu zanimaciju a to su borbe. Ne borbe njih samih već vjerovali ili ne ribica. Oni imaju para i svoju agresiju ispoljavaju na taj način. Ovaj uzorak ponašanja je za preporuku našim delikventima i fakinima.
Drugi film je bio iznimno zabavan iako koncepcijski nekonzistentan. Naime to je Ujak Sem i bosanski san. Film je izuzetno zabavan jer je prožet bosanskim humorom i situacijama na koje ne možete ostati hladni. Naime to je Zemlja Likova i nekako što zbog kozmičkog utjecaja piramida baš tamo se u tom mjestu našlo vrelište, a možda je nešto i do odličnog odabira nabralo se u filmu puno „frikova“. Nekako mi se čini da režiseru ili producentu to nije bio težak zadatak. Tema sama po sebi je bizarna i prvi puta vidim nešto o tome na takav način dokumentirano. Do sad sam kao i svi znatiželjnici mogao vidjeti tog bosanskog Indianu Jonesa znanog kao Sem samo preko nekoliko filmića na YouTubeu. Nekonzistentan je po tome što se nasumice dovode takovi likovi u film i time se zapravo više postiže efekt amaterskog filma a ne profesionalnog gdje se glavni akteri dovode u neki kontekst. No da nije za nasmijat se lagao bih.
Trećipo redu i najbolji je bio film o izgubljenoj zemlji Anatoliji, zemlji izlazećeg sunca. Toliko dobra slika i priča nije do sad bila ispričana na festivalu. Plus svemu ovome odlično je ukomponirana glazba. Prava je to razglednica tog dijela Turske koju svijet otkriva iz godine u godinu i nalazi kojekakva čudesa. Ovo je jedan od najbolje učinjenih dokumentaraca do sad i definitivno se promeće u jednog od kandidata ovog do sad najjačeg programa.
Ostatak programa je bio i prije i poslije igrani. Jedan jedini film mogu istaknuti kao kandidata a to je „Parque via“ o čudaku Betu koji zadnjih 30 godina ne izlazi iz kuće svoje gazdarice. Film prati njegove životne navike. Jedan je to uhodan život ostarjelog ali uzdržavanog muškarca. Brine se on o svom izgledu i seksualno je aktivan no ne može boraviti dulje izvan kuće jer pada u nesvijest. Film dosta sporo teče i podsjeća me atmosferičnošću na filmove Carlosa Reygadasa no nikako dužinom kadrova. Ipak je Carlos za to majstor. Ono što ovaj film posebno ističe je njegov kraj. Naime cijelo vrijeme se suočavamo s neumitnim a to je da kad tad doći će kraj toj njegovoj službi. I tako i biva. Gazdarica prodaje tu kuću i on mora završiti na cesti, no desi se nepredviđeno i ona umire u kući pred njim. Tada nastupa kopernikanski obrat. Beto ide po lopatu i umlati gazdaričinu glavu dodatno njome. Izlazi van na ulicu i slijedeći kadar je skoro identičan svakom kadru kojime filmsko jutro počinje u Betovom životu s jednom iznimkom u zatvorskoj ćeliji. Odlična ideja i završetak.
Ostali filmovi vrijedni spomena su Ordinary people i Oluja koja oba dva tematiziraju ratove na ovim prostorima, počinjena zvjerstva i genocid na koncu. Prvi priča iz prve ruke kako je to po prilici bilo na samom stratištu iz nekog kuta gledanja samog nevoljkog aktera. Ordinary people je dobio i nagradu Srce Sarajeva, no nekako mi je unatoč tom pseudodokumentarističkom prikazu nije legao. Jednostavno predugi i nepotrebni kadrovi koji istinabog prikazuju taj spori i učmali vojnički život kako on zapravo i izgleda, no svejedno s tim se pretjeralo i moglo se napraviti i kraću varijantu. Film je to s kojim se zbog dijeljenja tragedije nastale na ovom prostoru mogu ja i svi vi poistovjetiti no nije neko vrhunsko ostvarenje.
Drugi je Oluja koji je osrednje odlično cehovski napravljeno djelo. U najavnoj špici je prepuno bilo svih njemačkih televizijskih stanica kao sponzora što govori da nije manjkalo novca pa stoga nije bilo mjesta da se to ne napravi kako spada no film ne nosi ništa posebno novo. Riječ je jedino o dobrom prikazu uplitanja europske birokracije i politike u pravedno suđenje, no mi to jako dobro sami znamo. Ovo može biti otkriće nekim europskim nacijama koje nisu svjesne tog aspekta jer nisu direktno pogođene time. Ono što je zanimljivo da je jedan moj srpski kolega ovaj film skoro pa lagano ispljuvao jer ipak mu ne ide u glavu neke stvari glede toga da su na optuženičkoj klupi većinom njegovi sunarodnjaci, no činjenice su činjenice.
Nisam do sad spominjao posebno kratke filmove jer nije ih bilo vrijednih spomena do jučer. I prvi rumunjsko-nizozemski i onaj španjolski su odlični. Bolji od mnogih dugih kako to obično i biva. Prvi, „Bingo“ priča o ilegalnim radnicima u Nizozemskoj iz kuta gledanja upravo tih istih sa svim problemima koji nose odlazak u pečalbu. Odličan, uredan i uznemirujuć prikazanim.
Drugi kratki film je dosad najbolji, „Di me que yo“. Reci mi da je onaj pravi izuzetno sarkastični humoristički film kakve očekujem od Španaca. Riječ je o muškarcu i ženi koji se susreću u kafiću gdje oboje prekidaju svoje veze. Prvo nastaje opća vređaona s navođenjem svih stereotipnih stvari koje se spominju u ogorčenim ženskim i muškim klanovima. Iz tog ogorčenog zapravo proističe velika želja da se bude jedno s drugim što na opće oduševljenje publike i bi tako. Toliko dobrog dijaloga nisam vidio dugo. Ovaj film uz Bingo ističem kao potencijalne kandidate za nagradu.
I da za kraj bih molio darežljivog sponzora ZFF-a da slijedeći puta osigura novo platno u kinu SC jer ovo je stvarno katastrofa čak i meni slabijeg vida iz zadnjih redova vidljivo mi su prijelomi platna tijekom projekcije.
Uz ovu molbu svakako bih istaknuo i da se nekako leće projektora očiste ako je to moguće ikako jer jučer tijekom večernjih projekcija imao sam osjećaj da gledam non stop u neku čudnu vinjetiranu sliku. Počeo sam se uvjeravati da je to trend među režiserima imati vinjetirani film. To su stvarno stvari koje bi se dale srediti bez problema.

Današnju preporuku ću započeti sa Dokukinom Croatia. Dakle u ovih par dana a očekujem i nadalje selekcija dokumentarnog filma se iz godinu u godinu pokazuje kao jedna od perjanica programske sheme ZFF-a.
Stoga na programu kina Croatia u Katančićevoj jesu:
Staklena zamka

19:00
Staklena zamka
Ujak Sem i bosanski san
21:00
Zaboravljene pjesme Anatolije
uz razgovor s redateljem

... nadalje svakako se isplati doći i vidjeti službeni dio programa, i to baš danasu kino SC. Na programu su:

20:00
Sramota
Ništa osobno


21:30
Vrata
Crnci

... i za kraj ekskluzivni koncert Disciplin-A Kitchme u Purgeraju za 100 kn (ulaznica naravno ograničen broj).

Prošla su tako vrlo brzo i dva dana na ZFF-u. Osim što sam u uvodniku festivalskih događanja istaknuo kako je ove godine po srijedi riječ o jednom od izdašnijih filmskih programa u to sam se osvjedočio i na licu mjesta. Mnogi koji su me upitali su svjesni da je teško se odlučiti između silesije filmova i popratnih programa na više mjesta. Mnoge je uhvatila ona dobro nam znana dječja groznica kada kao dijete po prvi puta dođete u dućan nakrcan do stropa sa raznoraznim igračkama. Ne znate gdje biste prvo.
I tako prvi dan otvaranje protekao je više manje mirno zbog tog jednog filma koji je imao projekcija dovoljno da napoji sve žedne dobrog filma. U nedjelju sam svjedočio odličnom feelingu koji prožima direkciju festivala i prisutne goste dobro viđenom na pozornici kina SC gdje je iznenađujuće odličan govor imao jedan od direktora VIP-a, dok su oni koji su u ime grada došli više udavili prisutne i nestrpljive gledatelje. Naravno i glavni prevoditelj je bacio koju svoju šalu i dodatno podgrijao atmosferu u kinu pred samu projekciju filma „Machan“ Uberta Passolinija.
Filmu je prethodio, na svu sreću, i kratki hrvatski film koji mi nikako nije zadovoljio moju žeđ za dobrim filmom, već me pomalo i razočarao (slijedom toga koliko je bih unaprijed hvaljen). Nekako sam kraj i naracija nisu bili nikako sinhroni a kraj samo filma je previše odsječen. Izgledalo je kao nedorečena ideja ili nestanak ideje pred sam kraj.
A tko je dijelio mišljenje samnom dočekao je ono pravo kroz odličan film talijansko-šrilankanske koprodukcije. Vjerojatno sretna okolnost ovog filma je da mu je režiser Talijan tako da su izostala ona „bollywoodska složenac sranja“ (red plesa, red fatalne romanse, red pjevanja i red naricaljki). Zanimljivost glede ovog filma je bila izrečena uvodna riječ, na festivalu prisutnog režisera koji je pohvalivši se gledanošću svog filma u zemlji nastanka Šri Lanci spomenuo kako je to zapravo ozbiljan film o problemima nezaposlenosti stavljenom u onaj najbolniji kontekst koji postoji za bilo kojeg čovjeka a to je njegov osobni, emotivni život. Život koji tada jako stradava. No, to je prije svega komedija pomalo crna jer priča s komičnim elementima sudbinu nekolicine stanovnika glavnog grada Šri Lanke Colomba. Svi se oni snalaze na svoj način ne bi li poboljšali sudbinu svoje djece roditelja i njih samih i maštaju o odlasku u Njemačku. San se ostvaruje tek kad dvojica od njih posrnu u apliciranju za radnu vizu za Njemačku i pri tom u ruke im dospije oglas iz jednog časopisa u kojem se traži rukometaši iz Sri Lanke. Taj oglas će mnogima promijeniti sudbinu.
Ovo je posebno zgodan moment jer se zapravo ocrtava vrlo domišljat i inteligentan prekrasan karakter siromašnih, koji će uvijek iznaći neki način ne bi li se dokopali obećane zemlje. Publika se tijekom njihovih peripetija sa rukometom i situacijama koje su neminovno zbog kulturološke razlike između svijeta zapada i istoka kroz poimanje sporta se javljale, jako dobro zabavljala i nasmijala. U tu situaciju nazovimo to bijega u Njemačku preko uskih vratiju rukometa upleli su se još i ilegalni imigranti iz Pakistana i Afganistana. Spominjem to kao moment bliskosti filma s našim poimanjem „dobrosusjedskih“ odnosa. Naime njih iako sami jadni i siromašni ne priječi ništa da počaste svoje susjede epitetima kao „prokleta strana bagra“. Eto i ova prokleta strana bagra je dobro došla u naš tim. Ista situacija vrlo lako se može preslikati i u hrvatski model ponašanja gdje su razlike između kupovne moći balkanskih naroda jedva vidljive ... više je posrijedi riječ o nijansama. Tako da ljudi u kinu ni svjesni nisu bili koliko se zapravo smiju i vlastitoj percepciji susjeda.

Drugi dan festivala bio je više posvećen ratu i nasilju. Barem sam ga ja tako doživio kroz dva nasumično odabrana filma iz glavnog programa. Prvi na tapeti mi je bio „Kuhanje povijesti“ Petera Kerkeša koji je na vrlo inteligentan način ispričao priče raznih ratišta: s početka iz Čečenije i tamošnje ruske baze, II.sv. rata s njemačke i ruske stran, našeg rata i alžirske francuske epopeje, gušenja 68-ške Češke i istog upada Crvene armije u Mađarsku i gušenja tamošnjeg demokratskog poretka preko jednog od ključnih segmenata vojske a to je kuhinja. U filmu ima nekoliko vrlo zanimljivih momenata od kojih je najviše našoj publici bila zanimljiva situacija sa kuharom pokojnog jugoslavenskog maršala Tita i segmenta bivšeg židovskog konclogoraša.
Prvi je nama dakle zanimljiv jer taj bivši titov kuhar sa sjetom i suzom u oku se prisjeća doživljaja i dragog mu diktatora, a isto tako na vrlo živahan i slikovit način preko kuhinje i jela nam tumači udaljavanje nekad bliskih naroda preko pregovore u osvit raspada Jugoslavije i samog početka rata. Naime razlog raspada su nacionalističke kuhinje koje su se pojavile jednako uz jačanje nacionalnih zanosa.
Isto tako bih upozorio kako to nije bio film namijenjen osobama slabijeg srca na sudbinu domaćih životinja i time isto vegetarijanaca. Naime više nego jednom se vrlo eksplicite prikazuje kolinje.
Drugi film večeri bio je „Johnny Mad Dog“ a posljednji iz službenog programa je bio „500 days of Summer“. Ovaj posljednji je bio tipično ženski film i privukao je veliki broj gledatelja koji inače ne dolaze na ZFF, naravno ženskih. Riječ je o još jednom crowd pleaser filmu koji govori ljubavi i nečemu što bih više nazvao nemogućnosti biti sam. Naime žena u filmu je osoba koja se ne zaljubljuje i ne znam zbog koje vraga osim zbog čistog utaživanja samoće prihvaća vezu sa čovjekom koji je u nju do ušiju zaljubljen. Kako to završava možete samo i zamisliti. Zabavan je to film koji lako može igrati u redovitoj kinodistribuciji.
Drugi film ili kako je to po rasporedu dana bilo prvi po redoslijedu prikazivanja. Riječ je o još jednom filmu koji prikazuje djecu ratnike. Sjećam se prije dvje godine jednog takvog dokumentarca "War, dance" sa Doxa 2008.g . Ovaj je na tragu toga po ipak detaljnijem prikazu nasilja jer tu fikcijski film uskače na mjesto gdje ne može dokumentarni film.
Kamera i fotografija ovog filma su impozantni za ovaj prvi dio ZFF-a. Taj izuzetno koloristički prikaz dodatno pospješuje prikaz nasilja.
U nekom rezimeu ova dva protekla dana mogao bih samo ustvrditi da je svakako najbolji do sad igrani film koji sam gledao ipak bio Machan. Njega i ističem kao potencijalnog kandidata za Zlatna kolica.

Kad promišljam o filmovima i o jednom novom praćenju filmske kulture u nas preko specijaliziranih filmskih događanja popularnije znanih u nas kao festivali uvijek ću se sjetiti u prvih tri i Zagreb film festivala. Festivala koji eto ide sedmu godinu za redom i kojem se ponekad u novinarskim i filmskim krugovima proriče crna sudba no on i dalje tu uporno stoji i prijateljski nas grli svojim filmskim užicima.
Bitno je u ovoj mojoj uvodnoj riječi spomenuti i glavnog sponzora koji je uz ovaj festival ostao uslijed truda, uopće neću se krzmati reći Borisa T. Matića danas na ovim prostorima najjačeg producenta i organizatora koji je započeo svoje djelovanje negdje u "vrletnim visinama" grada Motovuna i poslije svoj centar djelovanja preselio ovdje u Zagreb. Po mom sudu najzaslužniji je da je uz njega i njegovo čedo ZFF ostao glavni telekom sponzor koji je iz meni nepoznatih razloga napustio MFF.
Toliko o temelju svakog dobrog projekta u ovom slučaju festivala. I naravno da u ovakvom projektu nije samo jedan čovjek već je to jedna velika i provjerena ekipa profesionalaca koja se kalila niz godina po raznim festivalskim projektima diljem Hrvatske.
Ovaj od Zagrebčana izuzetno dobro prihvaćeni filmsko - glazbeni (uz svaki filmski događaj ipak je neophodno da se uprizori i kakav glazbeni događaj koji će pomalo odmoriti vas od naporna gledanje ili samo čisto dobro zabaviti) projekt ove godine je i još veći.
Ove godine svi vi koji ćete ovaj tjedan izvrsnih filmova pohoditi ZFF imati ćete izvrsnu ponudu od 100-tinjak filmov, no novost je širenje ovog festa diljem grada u nove prostore. Tako je od sada ZFF "razbacan" osim po prijašnjim mjestima prikazivanja (kao što su Europa, BUG &TD i SC) od ove godine i u kinu Tuškanac, DOKUkinu Croatia te je konačno zagazio i u jedan multiplex ... a to je Movieplex u Kaptol centru. Definitivno ovime zadnjim se približava onoj nazvao bih to uvjetno slijepoj publici koja ne vidi dalje, kad su kino projekcije u pitanju, od multiplexa i koja je naviknuta na takva mjesta navraćati u svojim limenim ljubimcima.
Što je novo od programa?
Prije nego počnem ostali su stari programi kao što su obavezni glavni program dugometražnih i kratkih filmova te program dokumetaraca, odlične matineje, Kockice, Moj prvi film ove godine posvećen španjolskoj kinematografiji, Velikih 5, VIP Bibijade(dio festivalskog programa posvećen djeci).
Novi programi su: Film kao propaganda na kojemu će se prikazivati filmovi koji su služili u propagandne svrhe raznih režima. Zvuči jako zanimljivo i vjerojatno iz naše perspektive i smiješno. Tu bih izdvojio i film "Chetnihks" koji mnogima danas u srpskoj emigraciji u svijetu slovi ko biblija za hranjenje s jednom povijesnom krivotvorinom a to da su četnici bili protiv nacista a ne njihova produžena ruka i slugani. Osim tog filma je tu je naravno film iz prijestolnice obmanjivanja preko medija a to je iz naciNjemačke "Trijumf volje" i možda biser ovog programa "Dnevnik jedne školarke" iz Sjeverne Koreje koji je nastao kažu direktno po naputku njihovog vožda Kim Jong Ila.

Besplatni program kina Tuškanac nudi nekoliko izvrsnih filmskih bisera. Riječ je o također novom programu a to je filmski omnibus ovaj puta posvećen gradovima. Danas se starta sa najnovijim filmom a to „New York, I love you“ (Fatih Akin Yvan Attal Allen Hughes Shunji Iwai Wen Jiang Shekhar Kapur Joshua Marston Mira Nair Natalie Portman Brett Ratner Randall Balsmeyer ), inače nastao prema vrlo popularnom filmu koji neće biti na ovom programu „Paris, je 'taime“ (na kojem su sudjelovali poznati filmski režiseri ). Ovaj film je završen ove godine a u planu je sličan film o Berlinu. Ovdje koji god da odete film pogledati teško da ćete pogriješiti jer u konceptu omnibusa jest sadržana neka arka kao u ovom slučaju grad o kojima se pričaju razne priče. Ništa manje bitno je za reći da i mi imamo kojna za trku tako da će nas predstavljati u ovom programu film „Zagrebačke priče“.

Last but not the least je program nazvan Odvažni producenti koji će prikazivati filmove producenata koji su bili toliko odvažni da ulože svoje vrijeme u debitantske filmove i naravno nisu se opekli nego su stekli i neko iskustvo, iskustvo koje će na predavanjima i prenijeti zainteresiranoj publici.
Toliko o novom programu.
Pošto je ovaj program izuzetno izdašan i kako sam direktor u svojem uvodniku i kaže teško i nešto za izdvojiti ja ću svaki dan objaviti nekoliko preporuka za filmove. Ovo je definitivno najširi, najsveobuhvatniji filmski program što se tiće penetracije u raznorazne filmske ukuse do sad.
Kao što sam naveo na početku, ovaj festival ne sastoji se samo od filmova (predavanja i Palunkove tradicionalne scenaristčke radionice) već i od glazbenog programa. Tu bih svakako istaknuo kao perjanicu tog dijela programa exYu rock grupu Disciplin-A-Kitchme čiji frontmen Koja će imati svoj film na projekciji tijekom festivala i kasnije pravu rock pržionu 22.10. ovaj četvrtak u 22h u Purgeraju.

... sve o cijenama ulaznica imate ovdje!
Vidimo se!

1. Inglourious Basterds, 35976 gledatelja
2. My Life in Ruins, 31306 gledatelja
3. The Code / Thick As Thieves, 4408 gledatelja
4. Los abrazos rotos, 4037 gledatelja
5. Up, 47913 gledatelja
6. Orphan, 7888 gledatelja
7. Ice Age: Dawn of the Dinosaurs, 137924 gledatelja
8. G-Force, 116 gledatelja
9. The Proposal, 38032 gledatelja
10. Public Enemies, 31405 gledatelja

... i prije nego što u Zagrebu krajem vikenda zasjedne na filmski tron Zagreb film festival pozabavio bih se sa Top 10 ljestvicom najgledanijih filmova u Hrvatskoj. Mislim da je zanimljivi ishod ove ljestvice posrijedi umnogočemu drugačiji od sličnih američkih. Dakle označio sam nekoliko filmova koji na nekoj takvoj ljestvici (osim Quentinovi filmova) ne bi uopće egzistirali. Naime Quentin svojim osebujnim stilom i humorom zahvaća u većinski dio pučanstva koje pohodi kina i njegovi filmovi da je to početak filmske revolucije prikazivali bi se u pokretnim kinima za 3 groša, no to je jedan oku odmah vidljivi sloj koji svi eto prepoznaju i najveća kvaliteta ovog režisera poteklog iz filmofilskog kruga. Film, "Inglourious Basterds", sam po sebi je naišao na internetu na mnoge osude i kritike i osim što su ljudi oduševljeni filmom postoji izvjestan sloj ljudi, pogotovo onih njemačkog podrijetla, koji su jako povrijeđeni no to je rezultat površnog gledanja jednog fikcijskog filma.
Drugo film, "Los abrazos rotos", koji se neobično našao u samom vrhu ove ljestvice je najnoviji film trenutno najvećeg ne samo španjolskog nego vjerojatno i europskog režisera, Pedra Almodovara. Njegovi filmovi ako ništa natjerati će horde ženskih mu obožavateljica da dignu ovaj film tamo gdje i pripada, u vrhu gledanosti. Odlična je to u neku ruku kriminalistička drama koji nikako ne bi trebalo propustiti.
Za kraj, i drugu marginu ove ljestvice, označio sam novi film ("Public enemies") mnogim opet ženama dragog im Johnny Deppa kao Johna Dillingera. Opet to je i najmuškiji film majstora akcijskih filmova Michael Manna. Ako ništa još jedna je to uspješna ekranizacija, opet jednog romantiziranog lika američke kriminalističke povijesti kojeg se pokušava staviti u kontekst američkog Robina Hooda (koji on to nikako nije bio). Iako je teško staviti ovaj film uz bok jednom klasiku gangsterskih filmova sa Jamesom Cagneyem ("The Public enemy"), slična naziva ovaj film je za muški dio publike sklon akciji svakako "must see" trenutnog kino repertoara.
Od ostatka ljestvice tu su još dva animirana filma vrijedna vaše pažnje "Up" i "Ice Age: Dawn of the Dinosaurs" filmovi koji nisu i neće biti samo zabavni vašoj djeci. G force je tek samo zanimljiva akcija nakrcana efektima ali slabog sadržaja i već viđeno a "The Proposal" je filmski arhetip komedija u kojoj se kao riba u vodi i više nego perfektno snalazi majstorica takvih vrsta komedija sa romantičnim zapletom Sandra Bullock.

Ovaj tjedan uosvit otvaranja 007 ZFF-a vrvi sve kojekavim filmskim ciklusima pa tako imamo u kinu Tuškanac retrospektivu dijela talijanskih neorealista a danas vas obaviještavam o startanju ciklusa filmova u Goethe-Institut Kroatien danas u srijedu, 14. listopada, u 18 sati, gdje starta prikazivanje filmova u razdoblju od '89./90. - Prije i poslije velikog preokreta'. U ciklusu će se do konca ožujka 2010., svake druge srijede u 18 sati, prikazivati filmovi koji dokumentaristički ili fikcionalno razmatraju pad Berlinskog zida, njemačko ujedinjenje 1990. i Berlin početkom novog tisućljeća. Svi su filmovi besplatni i s engleskim titlovima.

Filmski niz kreće projekcijom filmova petero finalista natjecanja kratkih filmova na ovogodišnjem Berlinaleu pod nazivom 'My Wall':
Berlinski zid / Režija: Paul Cotter (UK) / Njemačka 2009. / 12'
My Super Sea Wall / Režija: Gina Abatemarco (USA) / Njemačka 2009. / 12'
Promenade / Režija: Sabine El Chamaa (Libanon) / Njemačka 2009. / 11'
Teleportation / Režija: Markus Dietrich (Njemačka) / Njemačka 2009. / 12'
Wagah / Režija: Supriyo Sen (Indija) / Njemačka 2009. / 12'
176 mladih redatelja iz 72 zemlje odazvalo se pozivu da prigodom 20-e godišnjice pada Berlinskog zida pošalju svoje projekte na temu “My Wall”.

U nastavku se do kraja godine mogu pogledati filmovi:
- 'Zavičaj 3 – Kronika jednog epohalnog preokreta (2004.) Najsretniji narod na svijetu'
('Heimat 3 - Chronik einer Zeitenwende (2004): Das glücklichste Volk der Welt')
(režija: Edgar Reitz, 1989.)
- 'Život drugih' ('Das Leben der Anderen')
(režija: Florian Henckel von Donnersmarck, 2005/2006.)
- 'Good Bye, Lenin!'
(režija: Wolfgang Becker, 2003.)
- 'Svjetla' ('Lichter')
(Hans-Christian Schmid, 2003.)
- 'Sunčana aleja' ('Sonnenallee')
(režija: Leander Haussmann, 1998/99.)


... svakako još jedan zanimljiv ciklus fala Bogu nije slijedeći tjedan kao što se to zna dešavati u ovom gradu

... riječ je konačno o novom filmu Sly Stallonea čiji bi naslov glasio u doslovnom prijevodu: "Potrošna roba".

Još samo ovaj tjedan u našem gradu oblivenim kišom gostuje tjedan talijaskog neorelizma. Pravca koji je proizašao iz bijede i jada koji je ostavio za sobom II sv. rat. Trajao je od prilike u razdoblju od 1945. - 1954.g. Poznatiji režiseri tog filmskog pravca su: Roberto Rossellini, Vittorio De Sica, Cesare Zavattini, Luchino Visconti, Giuseppe De Santis, Suso Cecchi d'Amico, Federico Fellini.
Filmovi koji se ističu iz tog razdoblja su :
Ossessione (Luchino Visconti, 1942.)
Roma, citta aperta (Roberto Rossellini, 1945)
Sciuscia (Vittorio De Sica, 1946)
Paisa (Roberto Rossellini, 1946)
Germania, anno zero (Roberto Rossellini, 1948)
Ladri di biciclette (Vittorio De Sica, 1948)
La terra trema (Luchino Visconti, 1948)
Bitter Rice (Giuseppe De Santis, 1949)
Stromboli (Roberto Rossellini, 1950)
Bellissima (Luchino Visconti, 1951)
Miracolo a Milano (Vittorio De Sica, 1951)
Umberto D. (Vittorio De Sica, 1952)
La strada (Federico Fellini, 1954)

Najlakše ćete ga prepopoznati po nekim slijedećim karakteristikama:
tmurna i depresivna atmosfera, većina filmova snimana u eksterijerima (pomak od kontroliranih uvjeta snimanja u studijima), preokupacija temama koje su socijalne naravi u poraću nakon II. sv. rata, emocije u prvom planu, novi demokratski duh, korištenje naturščika čak i u slučaju nekih bitnijih filmskih rola, korištenje neknjiževnog govornog stila.
Inače u Hrvatskoj u razdoblju nakon II. sv. rata ovo je bio uz talijansku glazbu i jedan od popularnijih vidova zabave, ako to u kontekstu vrlo ozbiljnih socijalnih i društvenih tema kojima su se ovi filmovi pozabavili uopće možemo i govoriti. Naime tada nije bilo kao danas predominantni komercijalni repetitivni film iz USA, filmovi koje sam naveo gore bili su dio uobičajenog filmskog repertoara i nisu bili stjerani u zapečak filmskog svijeta u tek tamo neka kina već otvoreno i bez srama su se gledali kinematografima diljem Hrvatske.

U samoj najavi na službenim stranicama HFS-a i kina Tuškanac da ne pričam toliko unaokolo o ovom osebujnom filmskom pravcu (koji je direktni prethodnik francuskog Novog vala) jako lijepo je sročio najbitnije u jednom tekstu hrvatski poznati dokumentarist i kritičar Petar Krelja.

ponedjeljak, 12.10.2009 u 19h. (kino Tuškanac)
Izgubljena mladost
Režija: Germi, Pietro, 1947, 86 min, Uloge: Jacques Sernas (Stefano), Carla Del Poggio (Luisa), Massimo Girotti (Marcello Mariani), Franca Maresa (Maria Rivano), Diana Borghese (Stella, pjevačica)



ponedjeljak, 12.10.2009 u 21h.
Gorka riža
Režija: De Santis, Giuseppe, 1949, 107 min, Uloge: Vittorio Gassman (Walter), Silvana Mangano (Silvana), Maria Capuzzo (Giulia), Doris Dowling (Francesca)



utorak, 13.10.2009 u 19h.
Gorka riža
Režija: De Santis, Giuseppe, 1949, 107 min, Uloge: Vittorio Gassman (Walter), Silvana Mangano (Silvana), Maria Capuzzo (Giulia), Doris Dowling (Francesca)



utorak, 13.10.2009 u 21h.
Mlin na rijeci Po
Režija: Lattuada, Alberto, 1949, 96 min, Uloge: Jacques Sernas (Orbino Verginesi), Carla Del Poggio (Berta Scacerni), Leda Gloria (La Sniza), Isabella Riva (Cecilia Scacerni), Giulio Calě



srijeda, 14.10.2009 u 19h.
Mlin na rijeci Po
Režija: Lattuada, Alberto, 1949, 96 min, Uloge: Jacques Sernas (Orbino Verginesi), Carla Del Poggio (Berta Scacerni), Leda Gloria (La Sniza), Isabella Riva (Cecilia Scacerni), Giulio Calě



srijeda, 14.10.2009 u 21h.
Čudo u Milanu
Režija: De Sica, Vittorio, 1951, 95 min, Uloge: Emma Gramatica (starica Lolotta), Francesco Golisano (Totň), Guglielmo Barnabo (Mobbi), Paolo Stoppa (Rappi)


četvrtak, 15.10.2009 u 19h.
Čudo u Milanu
Režija: De Sica, Vittorio, 1951, 95 min, Uloge: Emma Gramatica (starica Lolotta), Francesco Golisano (Totň), Guglielmo Barnabo (Mobbi), Paolo Stoppa (Rappi)



četvrtak, 15.10.2009 u 21h.
Put nade
Režija: Germi, Pietro, 1950, 105 min, Uloge: Raf Vallone (Saro Cammarata), Elena Varzi (Barbara Spadaro), Saro Urzě (Ciccio Ingaggiatore), Franco Navarra (Vanni)


... ovo je ciklus koji svaki filmski početnik ili općenito zaljubljenik u film ne bi smio nikako zaobići. Cijena je i dalje simboličnih 10 kunjerosa.
Vidimo se!

Za sve zainteresirane za nešto više od pukog gledanja filma prenosim u cijelosti vijest Kino Kluba Zagreb o startanju njihove radionice:

Danas u utorak, 13. listopada u 19:00 h, u kino dvorani Kino kluba “Zagreb“ na Trgu žrtava fašizma 14., započinje "Radionica scenarija, režije, kamere, rasvjete i montaže". Riječ je jednoj od niza radionica koje Kino klub "Zagreb" organizira tokom godine.

"Radionica scenarija, režije, kamere, rasvjete i montaže“ je praktički i teorijski koncipirana oko procesa izrade filma. Osnovna ideja je da polaznici prođu cijeli proces, sve produkcijske i postprodukcijske faze izrade filma. Od ideje, scenarija, preko snimanja filma do montaže zvuka i slike u konačni proizvod koji se naziva film.


Radionioca se sastoji od tri osnovna djela:
• režija, scenarij
• kamera, rasvjeta
• montaža
Svaki dio ima svog posebnog specijaliziranog predavača, tako da prvi dio predaje naš proslavljeni dokumentarist Goran Dević, autor filmova "Uvozne vrane" i "Nemam ti šta reć lijepo". U korežiji sa Zvonimirom Jurićem upravo je završio svoj prvi dugometražni film "Crnci".

Kameru i rasvjetu predaje Almir Fakić, filmski i TV snimatelj, poznat i po režiji RTL-ove "Policijske patrole", dok montažu Staša Čelan koji je zaslužan za montažu dva dugometražna filma "Da mi je biti morski pas" Ognjena Sviličića i "Oxygen 4" Slobodana Jokića (Dan Oki).


Na samom kraju radionice polaznike čeka komisijski ispit, te po položenom ispitu postaju članovi 81 godišnjeg Kino kluba "Zagreb".


Članstvo u KKZ-u podrazumjeva korištenje svih nemalih produkcijskih uvjeta, distribucije filmova kao i pohađanje naprednih radionica koje su za naše članove potpuno besplatne. Radionice pisanja scenarija, eksperimentalnog, dokumentarnog filma, kao i radionica snimanja samo su neke od njih, a njih vode vrhunski predavači kao što su Vladislav Knežević, Pero Orešković, Zvonimir Jurić, Jasna Žmak, Vedran Šamanović, itd.


Svi zainteresirani mogu se prijaviti na radionicu na internet stranici Kino kluba "Zagreb" www.kkz.hr, na 091 725 3842 ili jednostavno doći na potpuno neobvezno uvodno predavanje u utorak 13.10. u 19h. Vidimo se u KKZ-u!

Danas već drugi dan traje zapravo ... Produženi ženski vikend u Dokukinu Croatia u Katančićevoj 3 (malom intimnom kinu u ulici gdje je i hotel Esplanade). Zašto je ovakav naziv programa? Vjerojatno se hrvatski medijski aktivist Oliver Sertić koji stoji iza ovog kina odlučio stoga jer žene u hrvatskoj kinematografiji, a među njima pogotovo režiserke su u nezavidnom položaju. Tome u prilog govore i ne tako rijetki tzv. okrugli stolovi, panel diskusije koje su diljem hrvatskih filmskih festivala posvećeni izvlačenju žena iz sjena muškaraca koje zasigurno zaslužuju pažnju gledatelja i šansu da se umjetnički izraze u još uvijek patrijahalnim okovima okovanim hrvatskim filmskim bićem.

10.10. / subota / 19.00 h
* BABICE REVOLUCIJE / THE GRANDMOTHERS OF REVOLUTION, r. Petra Seliškar, Slovenija/ Kuba / Makedonija / Nizozemska, 2006., 96’

21.00 h
* DA VIDIM SMIJEŠIM LI SE / TO SEE IF I AM SMILING, r. Tamar Yarom, Izrael, 2007., 59’


11.10. / nedjelja / 19.00 h
* DA VIDIM SMIJEŠIM LI SE / TO SEE IF I AM SMILING, r. Tamar Yarom, Izrael, 2007., 59’

21.00 h
* POSAO SNOVA / THE DREAM JOB, r. Danijela Majstorović, BiH/Hrvatska, 2005., 51’
+ SVE O EVI , r. Silvestar Kolbas, Hrvatska, 2003., 63’

... posebno ističem izraelski film "To see if i am smiling", režiserke Tamar Yarom koju sam intervjuirao za njenog gostovanja na Zagreb Dox-u 2008.g.


Još bih samo dodao kako je cijena ulaznice za bilo koju kino predstavu u kinu Croatia 20 kunjerosa, rezervacija se može obaviti na njihovim web stranicama.

Jučer je započela a danas 10.10. u splitskoj Kinoteci Zlatna Vrata završava retrospektiva najboljih eksperimentalnih filmova prikazanih na tek netom završenom 5 izdanju 25 FPS-a u Zagrebu.
Tako se prikazuje 12 filmova iz natjecateljskog programa ovogodišnjeg 25 FPS-a.
Kako u programu za ovu retrospektivu ističu, među odabranim naslovima našao se i Splitski akvarel Borisa Poljaka, te Zlatnim medvjedom nagrađeni Reci nešto, molim te Davida O'Reillyja. U programu se nalaze i tri festivalska laureata: jedan od tri dobitnik glavne nagrade - Još uvijek u kozmosu Takashija Makina, te dva dobitnika posebnih priznanja: Tripovi 6 (Malobi) Bena Russella i Nedjelja, 6. travnja, 11.42 talijanske grupe Flatform.


10. 10. 2009. 20.00 h
Trajanje programa: 532

1. Domenica 6 Aprile, ore 11:42 (Nedjelja, 6. travnja, 11.42)
Flatform, 06212”, 2008, Italija
2. Continuum (Kontinuum)
Devis Venturelli, 06200”, 2008, Italija
3. Je criais contre la vie. Ou pour elle (Vrištala sam protiv života. Ili za njega)
Vergine Keaton, 08200”, 2009, Francuska
4. Trypps 6 (Malobi) / Tripovi 6 (Malobi)
Ben Russel, 12200”, 2009, SAD/Surinam
5. Prrrride (Ponossss)
Eitan Efrat, Sirah Brutmann, 03200”, 2008, Nizozemska
6. Still in Cosmos (Još uvijek u kozmosu)
Makino Takashi, 18’00”, 2009, Japan

... od ovih filmova što je ostalo za pregledati svakako preporučam odličan film Trip.
A Splićane i bližu okolicu pozivam da nazoče u što većem broju ovom jedinstvenom događaju ako to nisu učinili jučer.

Unazad neko vrijeme nakupilo se nešto novijeh trailera za predstojeće filmove. Tako su tu redom traileri za filmove: "Princess and the Frog" (nove Disneyeve animirane atrakcije i come backa na tržište animiranih filmova), "The messenger" (ovo je možda najkvaliteniji nadolazeći film ako je za prosuditi po traileru i po nagradama kojima je ovaj novi film Woody Harelssona ovjenčan na proteklom Berlinaleu. Naime tamo je dobio dvje nagrade između kojih posebno ističem onu za najbolji scenario.) i "Transylmania" (i za kraj najtipičnija među najtipičnijih američkim teenkomedijama je i ova o teenagerima na boravku u dvorcuVećznatekoga u Transilvaniji. Kao štono rekoh to su već više puta ispričane priče, no zalomi se neki novi štos, geg. Tako upućujem na obratite pažnju u traileru na nazovionline ljepoticu iz Transilvanije ... ili preporuka da ipak ne vjerujete onima koji vam se u najsjajnijem svijetlu predstavljaju preko interneta).

"

Dok još u kinima igra megauspješni novi film Quentina Tarantina "Inglourious Basterds", počela su govorkanja diljem interneta o njegovom novom angažmanu. Riječ je o oživljavanju trećim filmskim izdanjem svojeg uspješnog serijala o doživljajima mačke koja fenomenalno barata katanom (... više kao vilicom), ne bi li se stvorila trilogija.
Naime "The Guardian" kaže da je Q.T. rekao da će Mlada još jednom zaplesati svoj ples smrti. Dakle filmovi koji su uprihodili preko 330 milijuna dolara u svijetu i koji su oživjeli usnulu karijeru nedavno preminulog Davida Carradinea prema Quentinovoj izjavi još jednom će se zavrtiti u kinima pored vas.
Veliki filmski mag je još rekao i da je njemu i Umi trebao vremenski intermezzo od 10 godina i kako je ona to vrijeme zaslužila da provede sa svojim djetetom (Bibi). Naravno da će ju na ponovno borbu istjerati neka crna sila.
Priča dakle neće biti nastavak onoga što se dešavalo u Volume 1 i 2 već će to biti kako on najavljuje jedna sasvim nova priča.
Pitanje je da li će se i sam film zvati Kill Bill jer ako nije logičan nastavak priče iz prvog i drugog "volumena". Kako bilo da bilo jedva čekam jer kad je Quentin u pitanju zasigurno će biti nešto posebno.

... i kako se bliži vrijeme prikazivanja i otkrivanja svih tajni vezanih za novi film iz Twilight sage o dobrim vampirima, tako su osvanuli kojekakvi novi, najnoviji traileri. Ovaj je jedan od zanimljivijih koji nudi novu perspektivu na događaje koji će se tek desiti.