Stvarno je lijepo kad ti se neka očekivanja ostvare. Tako mi je jučer bilo sa filmom „Lebanon“. Osim što ima odlične dijaloge pomalo u tarantinovskoj maniri ima vrlo neobičnu perspektivu na rat i zločine. Pomalo me svojom atmosferom podsjetio na Rodriguezov „Sin City“. Te boje i ta atmosfera spomenutog filma su dominantne u ovom izraelskom filmu. Vjerojatno režiseru to nije bila namjera no to je prva asocijacija tijekom a i nakon gledanja filma. Dijaloška sličnost sa Tarantinom i Rodriguezom se očituje u jednom od dijaloga u ovom filmu koji su za pamćenje. Tako ističem u filmu ispovijest jednog pripadnika posade tenka ostatku posade o jednom događaju iz svojeg djetinjstva koji mu se urezao u pamćenje ... riječ je o naravno pogađate nekoj vrsti njegovog prvog seksualnog iskustva sa ženom. Svo to prepričano trljanje i natrljavanje je bila dobra zabava i distrakcija za posadu od velikih problema. Osim toga vrlo je živopisan i lik bojnika Jamila koji predvodi akciju u kojoj sudjeluje naš tenk kao pješadinac koordinator. Vrlo je sirov, no kako ćemo kasnije vidjeti samo zbog toga jer pokušava izigravati „tough guya“ pred ostatkom tenkovske posade ne bi li ih uvjerio u pozitivan ishod njihove kako su oni mislili tek vrlo kratke eskapade. Ima još jedna dijaloški odlična i vrijedna spomena epizoda u filmu u kojem je glavni akter Jamil. On ulazi u tenk i pokušava demoraliziranu i ratnim strahotama na koje nailazi šokiranu posadu osokoliti. U tom dizanju morala i pokretanju naizgled krepanog tenka on ulazi u diskusiju sa mladim vozačem tenka koji mu postavlja dva zahtjeva. Bojnik ga saslušava no i u isti tren odrješito odfikari rekavši kratko i jasno ne na sve zahtjeve a posebno ne na to da javi njegovoj mami kako je on ok..
Osebujnost ovog filma je svakako i odlična kamera. Naime neobični rakurs i praćenje svih događaja iz kupole tenka su ne samo osebujni nego i do sad neviđeni na filmu. Cijeli svijet zbivanja izvan tenka na koje oni nailaze se promatra kroz ciljnik tenkiste. A ono što on vidi je živi užas i krvoproliće.
Prvi cjelovečernji film četvrtka na ZFF-u je bio dobitnik ovogodišnjeg Cannesa „Ubio sam majku“ u nekoliko kategorija. Riječ je o filmu 19 godišnjaka koji je napisao scenarij, odglumio, i režirao. One man band rekli bi. No da li je zadovoljio očekivanja. Reakcija dupkom ispunjene dvorane SC-a je bila odobravajuća glede filma no meni se osobno nije u potpunosti svidio film. Tek na refule je bio dobar. Više bih ga nazvao dosadnjikavim izdanjem uma jednog teenagera, režisera i autora scenarija koji nam u nekom polubiografskom tonu pokušava prodati tezu da svi mi mrzimo svoje majke i ako to sada niječemo da smo to potisnuli ili zaboravili. Filmu manjka ritmike što govori da dramaturški je loše postavljen. Ima nekoliko pred kraj filma odlično odrađenih dijaloga koji su me dobro nasmijali no to je kao i u hrvatskom nogometu tek samo jedan bljesak od 15-tak minuta. U filmu ne vidim ništa toliko osobito i revolucionarno no i Cannes je već niz godina izvan forme slabo osluškuje nezavisno filmsko bilo.
Gledao sam još jedan film koji je na Cannesu pobrao nagradu za Zlatnu kameru, no i to je što se mene pita upitno. Naime rumunjski film „Policijski pridjev“ koji je toliko nakrcan dugačkim kadrovima da se moj kolega filmski snimatelj s pravom konstatirao da njima stvarno ne manjka filmskih rola. Ima se. To je sasma sigurno. Dakle kadrovi koji nepotrebno pokušavaju dočarati ponekad i dosadan svijet policijskih inspektora kirminalista koji u sačekušama znaju probdijeti sate i sate. Totalni gubitak vremena od filma i moje prvo ustajanje s projekcije i odlazak na odmor. Ovaj film da je ubrzan imao bi nekakva smisla a još k tome se hoće kititi kriminalističkim predznakom.
Ono što je bilo jako dobro su opet izvrsni dokumentarci. Među njima bih posebno izdvojio „69“. Riječ je o filmu koji tematizira problem skvotera u kako mi to volimo obično ustvrditi na demokratskom i liberalnom europskom sjeveru. No to tako nije uvijek a dokazali su autori filma o deložaciji velike skupine mladih koji su nastavali tzv. Dom mladih (Ungdomshuset) od 1982.g. na adresi Jagtvej 69.
Film je izuzetno napet i prikazuje policijsko nasilje i brutalnost u cijelom svom svjetlu. Naravno da mladi ne zaostaju u vraćanju usluge okorjelom establishmentu. Lijepo je vidjeti sve te mlade koji se zalažu za nešto dobro i na kraju uspijevaju.
Post je objavljen 23.10.2009. u 17:52 sati.