Jučer je bio zanimljiv dan prožet filmom i naravno obveznim razgovorima o istima.
Opet je to bio dan obilježen odličnim dokumentarnim programom kojeg je izvrsno selektirao Oliver Sertić.
Definitivno biti će podosta materijala za njega i njegovo Dokukino po minuću festivala. Svakako ako će se staviti dosad odlični dokumentarci biti će to program za podsjetiti i posjetiti. Naime na programu su bila tri odlična dokumentarca. Prvi je Staklena zamka. Riječ je o kratkom dokumentarcu koji govori o skin heads Poljacima koji imaju neobičnu zanimaciju a to su borbe. Ne borbe njih samih već vjerovali ili ne ribica. Oni imaju para i svoju agresiju ispoljavaju na taj način. Ovaj uzorak ponašanja je za preporuku našim delikventima i fakinima.
Drugi film je bio iznimno zabavan iako koncepcijski nekonzistentan. Naime to je Ujak Sem i bosanski san. Film je izuzetno zabavan jer je prožet bosanskim humorom i situacijama na koje ne možete ostati hladni. Naime to je Zemlja Likova i nekako što zbog kozmičkog utjecaja piramida baš tamo se u tom mjestu našlo vrelište, a možda je nešto i do odličnog odabira nabralo se u filmu puno „frikova“. Nekako mi se čini da režiseru ili producentu to nije bio težak zadatak. Tema sama po sebi je bizarna i prvi puta vidim nešto o tome na takav način dokumentirano. Do sad sam kao i svi znatiželjnici mogao vidjeti tog bosanskog Indianu Jonesa znanog kao Sem samo preko nekoliko filmića na YouTubeu. Nekonzistentan je po tome što se nasumice dovode takovi likovi u film i time se zapravo više postiže efekt amaterskog filma a ne profesionalnog gdje se glavni akteri dovode u neki kontekst. No da nije za nasmijat se lagao bih.
Trećipo redu i najbolji je bio film o izgubljenoj zemlji Anatoliji, zemlji izlazećeg sunca. Toliko dobra slika i priča nije do sad bila ispričana na festivalu. Plus svemu ovome odlično je ukomponirana glazba. Prava je to razglednica tog dijela Turske koju svijet otkriva iz godine u godinu i nalazi kojekakva čudesa. Ovo je jedan od najbolje učinjenih dokumentaraca do sad i definitivno se promeće u jednog od kandidata ovog do sad najjačeg programa.
Ostatak programa je bio i prije i poslije igrani. Jedan jedini film mogu istaknuti kao kandidata a to je „Parque via“ o čudaku Betu koji zadnjih 30 godina ne izlazi iz kuće svoje gazdarice. Film prati njegove životne navike. Jedan je to uhodan život ostarjelog ali uzdržavanog muškarca. Brine se on o svom izgledu i seksualno je aktivan no ne može boraviti dulje izvan kuće jer pada u nesvijest. Film dosta sporo teče i podsjeća me atmosferičnošću na filmove Carlosa Reygadasa no nikako dužinom kadrova. Ipak je Carlos za to majstor. Ono što ovaj film posebno ističe je njegov kraj. Naime cijelo vrijeme se suočavamo s neumitnim a to je da kad tad doći će kraj toj njegovoj službi. I tako i biva. Gazdarica prodaje tu kuću i on mora završiti na cesti, no desi se nepredviđeno i ona umire u kući pred njim. Tada nastupa kopernikanski obrat. Beto ide po lopatu i umlati gazdaričinu glavu dodatno njome. Izlazi van na ulicu i slijedeći kadar je skoro identičan svakom kadru kojime filmsko jutro počinje u Betovom životu s jednom iznimkom u zatvorskoj ćeliji. Odlična ideja i završetak.
Ostali filmovi vrijedni spomena su Ordinary people i Oluja koja oba dva tematiziraju ratove na ovim prostorima, počinjena zvjerstva i genocid na koncu. Prvi priča iz prve ruke kako je to po prilici bilo na samom stratištu iz nekog kuta gledanja samog nevoljkog aktera. Ordinary people je dobio i nagradu Srce Sarajeva, no nekako mi je unatoč tom pseudodokumentarističkom prikazu nije legao. Jednostavno predugi i nepotrebni kadrovi koji istinabog prikazuju taj spori i učmali vojnički život kako on zapravo i izgleda, no svejedno s tim se pretjeralo i moglo se napraviti i kraću varijantu. Film je to s kojim se zbog dijeljenja tragedije nastale na ovom prostoru mogu ja i svi vi poistovjetiti no nije neko vrhunsko ostvarenje.
Drugi je Oluja koji je osrednje odlično cehovski napravljeno djelo. U najavnoj špici je prepuno bilo svih njemačkih televizijskih stanica kao sponzora što govori da nije manjkalo novca pa stoga nije bilo mjesta da se to ne napravi kako spada no film ne nosi ništa posebno novo. Riječ je jedino o dobrom prikazu uplitanja europske birokracije i politike u pravedno suđenje, no mi to jako dobro sami znamo. Ovo može biti otkriće nekim europskim nacijama koje nisu svjesne tog aspekta jer nisu direktno pogođene time. Ono što je zanimljivo da je jedan moj srpski kolega ovaj film skoro pa lagano ispljuvao jer ipak mu ne ide u glavu neke stvari glede toga da su na optuženičkoj klupi većinom njegovi sunarodnjaci, no činjenice su činjenice.
Nisam do sad spominjao posebno kratke filmove jer nije ih bilo vrijednih spomena do jučer. I prvi rumunjsko-nizozemski i onaj španjolski su odlični. Bolji od mnogih dugih kako to obično i biva. Prvi, „Bingo“ priča o ilegalnim radnicima u Nizozemskoj iz kuta gledanja upravo tih istih sa svim problemima koji nose odlazak u pečalbu. Odličan, uredan i uznemirujuć prikazanim.
Drugi kratki film je dosad najbolji, „Di me que yo“. Reci mi da je onaj pravi izuzetno sarkastični humoristički film kakve očekujem od Španaca. Riječ je o muškarcu i ženi koji se susreću u kafiću gdje oboje prekidaju svoje veze. Prvo nastaje opća vređaona s navođenjem svih stereotipnih stvari koje se spominju u ogorčenim ženskim i muškim klanovima. Iz tog ogorčenog zapravo proističe velika želja da se bude jedno s drugim što na opće oduševljenje publike i bi tako. Toliko dobrog dijaloga nisam vidio dugo. Ovaj film uz Bingo ističem kao potencijalne kandidate za nagradu.
I da za kraj bih molio darežljivog sponzora ZFF-a da slijedeći puta osigura novo platno u kinu SC jer ovo je stvarno katastrofa čak i meni slabijeg vida iz zadnjih redova vidljivo mi su prijelomi platna tijekom projekcije.
Uz ovu molbu svakako bih istaknuo i da se nekako leće projektora očiste ako je to moguće ikako jer jučer tijekom večernjih projekcija imao sam osjećaj da gledam non stop u neku čudnu vinjetiranu sliku. Počeo sam se uvjeravati da je to trend među režiserima imati vinjetirani film. To su stvarno stvari koje bi se dale srediti bez problema.
Post je objavljen 21.10.2009. u 15:15 sati.