Prošla su tako vrlo brzo i dva dana na ZFF-u. Osim što sam u uvodniku festivalskih događanja istaknuo kako je ove godine po srijedi riječ o jednom od izdašnijih filmskih programa u to sam se osvjedočio i na licu mjesta. Mnogi koji su me upitali su svjesni da je teško se odlučiti između silesije filmova i popratnih programa na više mjesta. Mnoge je uhvatila ona dobro nam znana dječja groznica kada kao dijete po prvi puta dođete u dućan nakrcan do stropa sa raznoraznim igračkama. Ne znate gdje biste prvo.
I tako prvi dan otvaranje protekao je više manje mirno zbog tog jednog filma koji je imao projekcija dovoljno da napoji sve žedne dobrog filma. U nedjelju sam svjedočio odličnom feelingu koji prožima direkciju festivala i prisutne goste dobro viđenom na pozornici kina SC gdje je iznenađujuće odličan govor imao jedan od direktora VIP-a, dok su oni koji su u ime grada došli više udavili prisutne i nestrpljive gledatelje. Naravno i glavni prevoditelj je bacio koju svoju šalu i dodatno podgrijao atmosferu u kinu pred samu projekciju filma „Machan“ Uberta Passolinija.
Filmu je prethodio, na svu sreću, i kratki hrvatski film koji mi nikako nije zadovoljio moju žeđ za dobrim filmom, već me pomalo i razočarao (slijedom toga koliko je bih unaprijed hvaljen). Nekako sam kraj i naracija nisu bili nikako sinhroni a kraj samo filma je previše odsječen. Izgledalo je kao nedorečena ideja ili nestanak ideje pred sam kraj.
A tko je dijelio mišljenje samnom dočekao je ono pravo kroz odličan film talijansko-šrilankanske koprodukcije. Vjerojatno sretna okolnost ovog filma je da mu je režiser Talijan tako da su izostala ona „bollywoodska složenac sranja“ (red plesa, red fatalne romanse, red pjevanja i red naricaljki). Zanimljivost glede ovog filma je bila izrečena uvodna riječ, na festivalu prisutnog režisera koji je pohvalivši se gledanošću svog filma u zemlji nastanka Šri Lanci spomenuo kako je to zapravo ozbiljan film o problemima nezaposlenosti stavljenom u onaj najbolniji kontekst koji postoji za bilo kojeg čovjeka a to je njegov osobni, emotivni život. Život koji tada jako stradava. No, to je prije svega komedija pomalo crna jer priča s komičnim elementima sudbinu nekolicine stanovnika glavnog grada Šri Lanke Colomba. Svi se oni snalaze na svoj način ne bi li poboljšali sudbinu svoje djece roditelja i njih samih i maštaju o odlasku u Njemačku. San se ostvaruje tek kad dvojica od njih posrnu u apliciranju za radnu vizu za Njemačku i pri tom u ruke im dospije oglas iz jednog časopisa u kojem se traži rukometaši iz Sri Lanke. Taj oglas će mnogima promijeniti sudbinu.
Ovo je posebno zgodan moment jer se zapravo ocrtava vrlo domišljat i inteligentan prekrasan karakter siromašnih, koji će uvijek iznaći neki način ne bi li se dokopali obećane zemlje. Publika se tijekom njihovih peripetija sa rukometom i situacijama koje su neminovno zbog kulturološke razlike između svijeta zapada i istoka kroz poimanje sporta se javljale, jako dobro zabavljala i nasmijala. U tu situaciju nazovimo to bijega u Njemačku preko uskih vratiju rukometa upleli su se još i ilegalni imigranti iz Pakistana i Afganistana. Spominjem to kao moment bliskosti filma s našim poimanjem „dobrosusjedskih“ odnosa. Naime njih iako sami jadni i siromašni ne priječi ništa da počaste svoje susjede epitetima kao „prokleta strana bagra“. Eto i ova prokleta strana bagra je dobro došla u naš tim. Ista situacija vrlo lako se može preslikati i u hrvatski model ponašanja gdje su razlike između kupovne moći balkanskih naroda jedva vidljive ... više je posrijedi riječ o nijansama. Tako da ljudi u kinu ni svjesni nisu bili koliko se zapravo smiju i vlastitoj percepciji susjeda.
Drugi dan festivala bio je više posvećen ratu i nasilju. Barem sam ga ja tako doživio kroz dva nasumično odabrana filma iz glavnog programa. Prvi na tapeti mi je bio „Kuhanje povijesti“ Petera Kerkeša koji je na vrlo inteligentan način ispričao priče raznih ratišta: s početka iz Čečenije i tamošnje ruske baze, II.sv. rata s njemačke i ruske stran, našeg rata i alžirske francuske epopeje, gušenja 68-ške Češke i istog upada Crvene armije u Mađarsku i gušenja tamošnjeg demokratskog poretka preko jednog od ključnih segmenata vojske a to je kuhinja. U filmu ima nekoliko vrlo zanimljivih momenata od kojih je najviše našoj publici bila zanimljiva situacija sa kuharom pokojnog jugoslavenskog maršala Tita i segmenta bivšeg židovskog konclogoraša.
Prvi je nama dakle zanimljiv jer taj bivši titov kuhar sa sjetom i suzom u oku se prisjeća doživljaja i dragog mu diktatora, a isto tako na vrlo živahan i slikovit način preko kuhinje i jela nam tumači udaljavanje nekad bliskih naroda preko pregovore u osvit raspada Jugoslavije i samog početka rata. Naime razlog raspada su nacionalističke kuhinje koje su se pojavile jednako uz jačanje nacionalnih zanosa.
Isto tako bih upozorio kako to nije bio film namijenjen osobama slabijeg srca na sudbinu domaćih životinja i time isto vegetarijanaca. Naime više nego jednom se vrlo eksplicite prikazuje kolinje.
Drugi film večeri bio je „Johnny Mad Dog“ a posljednji iz službenog programa je bio „500 days of Summer“. Ovaj posljednji je bio tipično ženski film i privukao je veliki broj gledatelja koji inače ne dolaze na ZFF, naravno ženskih. Riječ je o još jednom crowd pleaser filmu koji govori ljubavi i nečemu što bih više nazvao nemogućnosti biti sam. Naime žena u filmu je osoba koja se ne zaljubljuje i ne znam zbog koje vraga osim zbog čistog utaživanja samoće prihvaća vezu sa čovjekom koji je u nju do ušiju zaljubljen. Kako to završava možete samo i zamisliti. Zabavan je to film koji lako može igrati u redovitoj kinodistribuciji.
Drugi film ili kako je to po rasporedu dana bilo prvi po redoslijedu prikazivanja. Riječ je o još jednom filmu koji prikazuje djecu ratnike. Sjećam se prije dvje godine jednog takvog dokumentarca "War, dance" sa Doxa 2008.g . Ovaj je na tragu toga po ipak detaljnijem prikazu nasilja jer tu fikcijski film uskače na mjesto gdje ne može dokumentarni film.
Kamera i fotografija ovog filma su impozantni za ovaj prvi dio ZFF-a. Taj izuzetno koloristički prikaz dodatno pospješuje prikaz nasilja.
U nekom rezimeu ova dva protekla dana mogao bih samo ustvrditi da je svakako najbolji do sad igrani film koji sam gledao ipak bio Machan. Njega i ističem kao potencijalnog kandidata za Zlatna kolica.
Post je objavljen 20.10.2009. u 18:24 sati.