Die
Umirem,umirem..
Gdje je ona moja Ja?Tražeći spoznaje dovedoh se do dna.I dalje se postavlja pitanje..Spoznati ih ili odgoditi?Zatomiti ili pod vedrim nebom pustiti?
Utječe na mene silom riječi.Djelima.Muka je moja,volim ga.
Ostakljena suza obojana zlatnom prašinom
Tmurno vrijeme.Sunce se krije,magla neka sitna gradom vije.Vidim li ju?Ili to moja glava sanja?Oči varaju..?
Mimika licem puste priče piše.Bore trag ostavljaju.
Prsti tipkaju,priče duše kopiraju.
Uzdah!
Pogledom tražim boje.Šarenilo sjena u vatri što plamti morem.
Prolaznik jedan.Osmijehom pozdrav šalje i naklon jedan.
Okupana mislima,atakirana zlom što mi nameću.Pregled nad slovima.Možda i svijesna nisam da siju zlo.
Pogled još jedan.
Ne vidim onako,kao netko tko vidi drugačijim okom.Okom zla,laži i prkosom.
Oko vidi i šalje razumom.Zašto se vidi zlo?
Odlučih!
Preispitah još jednom.Sva moja slova napisana srcem.I još jednom i još..
Čista kao suza.Kopipastirana duša.
Vidimo to..ja i moje ..oko!
neće..
Ništa.Kraj.
Prazan papir.Niti znak.
Neće,ne želi...ostaje moja jad.
Moj nemir,ljubav..i jad...
Nerazumijevanje osta glavni car.
Misao..misli..mašta..san..
Fali mi beskrajno,
plačom ispran jastuk,
mislima pokriven san..
fališ mi,
ostaju moje riječi..
Fališ mi
Al po tvojoj želji
ostaje.....
.....KRAJ......
Bez naslova
Čudnog li svijeta.Čudne li putanje.Može li se to?Voljeti a ne voljeti redovitost?.Čudnog li lika,duše,slova i priče.
Ljubav!Zna li tko šta je to?Zna li duša ona što je ispunjena njom što osjeća?
Ljubav!Je li za svih na svijetu jednakog značenja?Je li kao riječ postoji samo jedna ?
Čini mi se da živjeći u zabludi istine o ljubavi,upadoh u klopku osmišljenu pomno,do detalja i srži.Čini mi se da je istinita priča o psihićki,da nije daleko.Vjerujući u jedno,opali me šok.Je li sve to bio san?Je li godina i pol dugo vrijeme bdijenja nad snom?Proživljavanja ..Duboko..????
Možda sam samo jedno zrno u pustinjskom moru dina,prepunim snima.Možda moj i nije predugo sanjan,možda je samo minuta u moru sata..mada..čini se beskonačan..
Kakvog li razočarenja kad ...prijatelj....nije to.......;Ma..ne piše mi se..adio..........bok.........
1140
Toi!
Napisano,poslano.Desilo se.Ono zbog čega me strah kočio.Nije istina da me brigalo.NIje istina da reakcija na pismo nije moja stvar i da je zanemarivo.Što učinih od sebe-pita.Znam,u pravu je,ali ne znam niti ja.Jesam li učinila fatalnu pogrešku?jesam li zadovoljna njom?Nisam,naravno da je zadovoljstvo osjećaj koji nije nimalo sličan sadašnjem stanju.Učinjeno je.Povratka nema.Delet je preskočen.Time je svijetlo pojačalo svoj sjaj.
Tražiti oprost za nemire.Tražiti glas.Napadana u neshvaćanju,teško umu naći spas.
Ostaje listanje.Ostaje čitanje.Ostaje svemir u kojem su skrivene duše.Sjene ljubavi.Mrak!
Fališ.Nedostaješ.Boli od praznine.
2322
YOU
nemirna
Gledam iz daljine,iza slova skrivena.Čitam iz blizine kako bi u njih ušla,osjetila.Pratim tragove što zarezi ostavljaju neobičnih oblika,pozamašnog broja,otvaraju mi put u taj svijet..svijet iza pozornice,svijet snova..Osjetiti dah,misli i osjećaje što zapisani tamo negdje sjaje.Biti blizu,kad ne mogu bliže.
Misliti i u mislima naći se.Pratim Te.Želim Te.Volim Te.
Pjesma
Nadam se da tuga Tuga
kraj tebe ne leži kraj mene leži..
nadam se da suza Suza
iz oka ti ne bježi iz oka mi bježi..
nadam se da osmijeh Osmijeh
tvoje lice grije lice mi ne grije..
i da srce tvoje samo Srce moje
za me bije.... samo za tebe bije..
Pismo
Fališ mi.Strašno mi fališ.Svako slovo,riječ,suza..svaki krik,osmijeh,tuga..svaki sekund proživljen s tobom osjećan je,duboko usađen u njenim dubinama.Svađamo se.Ona i Ja.Vječito.Razočarana u NJu,s tugom koračam.Dodirom te hvatam.Mislima te sanjam.Rječju te osjećam.Točkicama tjeram Kraj.
Čitam te redovito.Sanjam te redovito.Mislim na Tebe redovito.Nemir ne jenjava redovito.
Tu sam,uvijek kraj tebe.Tu sam u blizini daha tvog.Osječam toplinu zračenja s tijela tvog.Čujem miris što se širi kozmosom.Nevidljiva,tiha,povučena u pozadini svega,pratim stope utabane u biserje pjeska što oplakani morem kristale stvarajući dugu boja provučenu među nebeskim oblacima.Tu sam .Znaj.Redovito.
Lutka
Čudni putevi ovi zemaljski.Čudne stranputice ,šikare na njima i megdani.KOje li su to sile svemirske koje močno drže te niti u rukama plešući njima u svom užitku,za svoju dobrobit.
Lutke mirno gledaju samo ispred sebe,ne trepčući fiksirano u jednu točku.Misle li samo na taj fokus ili su nemirima obučene šireći misli i vidokruge?Šta li žele tim svojim pogledom?Misle li sanjima,bojama i muzikom?
Znaju li da postoje,okružene pokretima ruku,vibrama misli,očima usmjerene putanje hvatajući i njihovu materiju??!!!Lutke!
Zemlja,okrugla,omeđena transparentnom kružnicom punom elasticiteta.Koliko sila u njoj igraju igru skrivača,ostavljajući bolni trag stopa..?Koliko duša korača u traganju za jednim slovom,osjetom koji budi uspavanu lutku u unutarnjoj opni,mirnu dodirljivost sa vanstaničnim prostorom,jezgrovita misao.
Kružnica kao organ.Granica dvaju svijeta.Elastična i meka.Crna,žuta,bijela.Margina materijalnog.Margina drugog svijeta začaranog.
Bolno usmjeren pogled na njega.Bolno dignuta kočnica vapi za otpuštanjem i pokretom,startom mašine.Bolno prešućene misli,potisnut zrak što se uzdahom izmjenjuje.Bolno percipiranje boli što se širi iz njegove duše.
Sile,nebo i zvijezde..znam da šapuću tihim šapatom na jastuku sna gdje počivaju sjene..
