fields of gold
Cvijeće....
Čitajući jedan zanimljiv blog ovaj vikend (i to od "A" do "Ž" 
)koji se isprepliće s drugim, zapela mi je jedna zanimljivost za oko...spominje se poklanjanje ruže...Naravno da me je taj detalj odmah preusmjerio na svijet mašte, ali nažalost i reale, jer sam se zamislila nad činjenicom koliko se ustvari muškaraca danas sjeti nekada pokloniti ružu...? Koliko ih se danas sjeti tom gestom reći "Volim te"..."Poštujem te"..."Drago mi je da si tu i uz mene"....."Uljepšavaš mi život"..Hmm
...Jesam li ja to danas cmoljava 
ili sam samo postala svijesna kako nas društvene norme sve više preuzimaju i određuju naše ponašanje u kojem se osjećaji ne pokazuju?
Uljepšavaju li neki maleni detalji, pa i oni poput ruže, život i svakodnevnicu samo meni ili nas ipak ima više? Zašto je to danas rezervirano samo za neke "prigodne situacije" koje nam diktiraju, ah opet-društvene norme?!
Sa nekom sjetom sam se prisjetila svojeg boravka u bolnici kada su me svi zatrpavali bombonjerama i ne znam čime (prestala sam to i gledati i samo prosljeđivala to sestrama) a ja sam tako (neskromno ću reći) vapila za nekim živim, običnim cvjetićem, nebitno kojim ali samo da je drugačije boje od one dezinficirane bolničke...
Ne znam kako vi....ali ja kada god sam u prilici da moram nešto pokloniti...obavezno stavim cvjetić...i to me učini jednako sretnom kao i onoga koji ga dobije....Još uvijek taj detalj ima onu moć poput malog djeteta kad ti se nasmiješi....malo tko ostaje na to ravnodušan.....
