|
ona me čeka, ona postoji,tu je negdje,
ona živi samo za mene:
u bilo kojoj boji, ona je uvijek
samo moja jedina ruža:
Samo moja ruža balkanska:
(u dvije boje)
a ja , faraon, moćni vladar,
ostajem zatecen, ustuknut, pred
njenom ljepotom i ljepotom duše njene.
Gubim faraonsku moć, pred njom, ostaje mi samo
moć ogromne ljubavi.I klanjam se njoj,
mojoj najdražoj ruži. Obasjavam je svjetlošću ljubavi svoje.
|
faraonn
30.07.2006., nedjelja
MINIJATURA ZA MOJE PRIJATELJE
Daleka sjeta
nemora prici
nemora se vracati
njeni ujedi su jos svjezi
nokti zaboravljeno
zariveni
Feniksu svice
kad ga zapale
Doci cu i ako kasnim
jer kasnjenje ne
postoji
kod onih koji cekati
znaju
|
28.07.2006., petak
Ovdje polozite cvijet...jer sama Vama htio stici ...i ako
Pjevala je pjesmom
izmaglica
posijana zelja
proplankom kojim
hodaju samo
zakasnjele vile
umorno trazeci sklonista
i nece one osmjehe
niti aplauze
nece one od ljudi nista
Umor
ta stara boljka
sto moje greske
ne ispravlja
bice savladana
i kopljem njenim
otvoricu vrata
tamo cu uci
jer tamo je zadnja zelja
moja
i zadnja Nada zadata
|
13.07.2006., četvrtak
Blago faraona Tumnopoteha
Vi ste blago moje i ja nemam drugog blaga osim V A S !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
|
12.07.2006., srijeda
Dragi blogeri, dragi prijatelji, svi
posjetioci bloga!
Ovaj blog je, na žalost zaražen virusom i zbog toga
sam otvorio novi blog, sa svim ovim postovima
i nastavljam dalje, sa novim pjesmama
i razmišljanjima.
Nova adresa bloga je na ovom linku:
Faraon Tumnopoteh
Zahvaljujem se na posjeti !!!!!
Vaš Faraonn
|
Nesahranjen još uvijek hodam
Ako me osude
da postojim
da čuvam tajnu
dolaska svoga
nemoj bijes
o Boginjo
svijeta moga
proliti poljima
mojim.
Na mojim poljima
pokošene leže
djetinje želje
i zamukla zvona.
Na mojim poljima
posrću odsjaji
što ih ruže vraćaju
Planeti maloj
Velikoga Princa.
U mojoj bašti
sjede umorni
i umorno rastu
želje njine
davne.
|
10.07.2006., ponedjeljak
Labudov monolog
Zatamnjeni pogled,
obješen kao
dotrajala mreža.
Kapa na čelo spuštena,
kao tonući gaz
i vječni šum borova.
Sve je to
labudu
ispred očiju.
I otvara se lira,
titrajem simfonija,
kao requiem
prosut valovima.
Ne drhti krilo,
ne lome se sjenke,
ne kuca more
o obale.
To se samo Labud
od mora oprašta,
bisernijem krikom,
ditirambom
zadnjim.
|
|
|