faraonn
10.07.2006., ponedjeljak
Labudov monolog
|
Zatamnjeni pogled, obješen kao dotrajala mreža. Kapa na čelo spuštena, kao tonući gaz i vječni šum borova. Sve je to labudu ispred očiju. I otvara se lira, titrajem simfonija, kao requiem prosut valovima. Ne drhti krilo, ne lome se sjenke, ne kuca more o obale. To se samo Labud od mora oprašta, bisernijem krikom, ditirambom zadnjim.  |
