Fantasy Dnevnik
petak, 19.10.2007.
Home, at last!
Vratili smo se. Da. Konačno... Izronio sam iz vode nošen toplinom izvora koji je ponovo pronašao put do mene i obasjao me u svoj njegovoj slavi. Isplivao sam an obalu nošen toplinom te odmah bacio sa sebe odjeću koja je bila mokra, više se nisam morao bojat ljudskih bolesti. Ponovo sam bio pun moći, moći Bahamuta. Primjetio sam da ona djeav zuri u mene, vjerojatno je i ona primjetila da mi se moć vratila. Osmijehnuo sam joj se našto je brzo skrenula pogled.
Otišao sam se molit. Hmmm, dobro neću ovo više zvat molitvom, nakon onoga što sam vidio an drugom svijetu. Ono što oni smatraju molitvom nije ništa, ponavljanje riječi koje im ništa ne znače i čije su značenje odavno zaboravili. Ot išao sam pod drvo i pustio da toplina Izvora teče kroz mene i uspunjava me. Začuo sam dubok urlik srebrnog zmaja u daljini, zabacio sam glavu i uzvratio mu jednakim urlikom ako ne i jačim. Osjetio sam kap akko mi se cjedi niz lice, nasmijao sam se i obrisao lice. Naravno, tek sam ustao iz jezera. (Kasnije ću radit sklekove)
Polagano sam ustao kad je golem srebrni zmaj sletio do starog hrasta pod kojim sam „molio“. Sustio je glavu i gurnuo njušku u moja gola prsa. Potapšao sam ga i zagrlio. Tek sam tada primjetio da sam razodjeven. Polako sam se osvrnuo i krajičkom oka primjetio brzi pokret. Poluvilenjakinja je zabila glavu dolje u bilježnicu, samo su joj obrazi bili rumeni. Prokletstvo. Uspravio sam se i uzdahnuo. Nije bilo pomoći. Zgrabio sam nešto tkanine i navukao na sebe, ostavivši torzo svejednako gol.
Sjeo sam pored nje, „znam da si me gledala, hoćeš li radit sklekove?“. Pljusnula me i nazvala perverznajkom. Nekako smo se našli u klinču. Vjerojanto sam se pokušavao obranit ili nešto, ni sam ne znam. Znam samo da su joj usne djelovale slatko. Hmmm, morat ću radit sklekove, prokletstvo. Pokajao sam se i odlučio joj pomoći da skine mokru odjeću, možda sam ja ponovo imun na ljudske bolesti no ona nije bila. Lijepo tijelo skriva ispod tih plahta.
... hmm, da .. radio sam sklekove (razvučeni rukopis) i neću više pisat za taj dan...
srijeda, 17.10.2007.
Ajmo ronit doma
Zadnji put kad sam ga vidjela, bilo je predvečerje, bili smo umorni od cjelodnevnog hodanja uokolo i traženja nekog traga našeg svijeta, i zaspala sam u njegovom naručju... Bilo mi je baš lijepo...
A onda sam se probudila i nije ga bilo.
Mislim da nikad još nisam osjetila takav strah, kao kad se probudim a njega nema...
Postajem tako emotivna, ne znam kud bih sa sobom...
Nisam imala boljeg posla, pa ga krenuh potražit...
I nisam ga mogla nikako nać, naravno.
Našla sam jednog zeca koji me pratio od jednog grma pa sve do kraja šume. I svaki put kad bih se okrenula bi stao i njuškao neku travu. Počela sam sumnjati da je to opet neki stvor smeđe magije, ali izgledao je tako nevino i slatko i nije mi se približavao pa sam odlučila da nije. Onda sam pak našla konjsko govno i ono je našlo moju cipelu, pa sam tražila duboku travu, a ni tamo nije bilo Arathorna...
I tako sam se ja našetala, dok nisam čula glasno šuštanje vode tamo gdje bi trebalo biti jezero. Mirno jezero.
Pa rekoh, mora da je nešto neobično, ako je nešto neobično, mora da je tamo i on. Zar ne?
Tako to ide.
Uvijek čuješ nešto pa potrčiš, pa se mimoiđete, pa ti odeš pa ... joj.
ALi nije bilo tako.
Ja jesam potrčala, ali bila sam u visokoj travi i taman dok sam se u zaletu probila iz nje, zaletila sam se ravno u njega koji je trčao okomito na moj smjer.
I prokrvarili su nam nosevi.
Mislila sam da će mi reć da sam blentava i da bih trebala pazit kud trčim dok sam u travi preko glave, ali nije, bio je sav sretan. Ne zato što sam nam razbila noseve, već zato što je našao, ni manje ni više nego - portal.
Pa smo zajedno, krvavih noseva, potrčali prema njemu.
I morali smo proć kroz dio jezera, a onda nas je taj veliki vrtlog uvukao i u zadnji tren sam uvukla dah, jer nas je čekalo ronjenje.
Tko bi rekao da moraš roniti da bi stigao na svoj svijet. Da sam to znala stalno bih vježbala ronjenje.
I onda smo izronili, napokon. Neka riba mi je uporno pokušavala uplivati u oko, ali na zraku nije bila tako dobar plivač, tako joj i treba.
Hvala bogovima što imam magičnu vreću pa mi se dnevnik nije smočio, ne bih imala u što pisat. I obrisala bi mi se tinta.
Sad smo izvan vode, promočeni, zadihani i nemamo pojma gdje smo. Barem ja nemam pojma. Možda ovaj tamo zna... Oh, skinuo je oklop.
...
i majicu...
oh...
rješava se mokre odjeće.
Mislim da ću se sad samo pravit da pišem i gledat kako stavlja odjeću na sušenje...
Nisam primjetila da toliko vježba...
Tako mi bogova. Mislim da me vidio. Previše buljim.
Neću više pisat.
srijeda, 10.10.2007.
Ja imam moč!
Da ja imam moč, moč glavobolje... kako takva moč može bit teret...
Ah probudio sam se.. divno...
Morao sam nadopunit oivaj zapis... glava me prestala boljet. Odmah sam otišao u lov da uhvatim nešto jestivo. I uhvatio sam pehar nekog ukusnog pića zelenkaste boje i osvježavajućeg okusa... stajalo je u šumi, ah valjda neće nikome nedostajat. Nakon što sam se osvježio odlučio sam potražit put kojim bi se mogao vratit na naš svijet.
Nakon sati i sati lutanja po anseljenim područjima naišao sam na kolibu u kojoj su bili razni predmeti iz našeg svijeta. Divno, pomislio sam. Trgovkinja je bila susretljiva no nije mi znala ništa v iše reć o mom svijetu. Malo me čudno promatrala dok sam isukao je dan od izloženih mačeva iz korica, oštrica je ostala u koricama, dok sam zbunjeno promatrao dršku ona me otjerala van. Čudne li žene... No nisam odustajao, zaputio sam se putem za koji sam znao da ne može bit pogrešan. Prema jezeru. Ako tamo nađem nekakvu kolibu pronać ću i maga koji će nas vratit natrag... No potraga mi se ispostavila uzaludnom te sam morao prespavat na otvorenom podno velikog starog hrasta. Sanjao sam kako me korijenje grli... No nisam se loše osjećao, tada mi je pred jutro hrast rekao da uzmem žir i bacim ga u vodu jezera... pr obudio sam se sa smiješkom i osjetio nešto pod kičmom, bio je to amlen srebrnkast žir... hmm zanimljivo... počesao sam se njime po glavi, zatim ga bacio u jezero... Voda se zakovitlala i stvorio se vrtlog čijim rubom su se kovitlale boje... prokletstvo... Tennalys, gdje je!? OKrenuo sam se i potrčao prema mjestu gdje sam znao da ću ju nać... nadajući se da se neće zatvorit prije nego se vratim...
subota, 06.10.2007.
Što reći? ne može se stalno bit sretan...
Jedan dan sam ostala sama, dok je ovaj istraživao neke tamo ljude.
Jedan dan, i naravno, baš taj dan se moraju pojaviti neki ljudi koji se čine užasno dragi i čini se da sve što im treba u životu je da meni naprave toplu šalicu čaja od jabuke sa cimetomi ne izazivaju nikakve nevolje. Uistinu mi je bilo drago što im je toliko stalo do moje dobrobiti, ali rekla sam Arathornu da ću ga čekati u špilji i da ovaj put neću raditi gluposti i dovoditi se u opasnost.
Pa sam im rekla, ne hvala.
I onda su odlučili donijeti mi čaj u špilju, "Kad sam tako tvrdoglava" jer ipak, oni ne bi mogli podnijeti da me vide bolesnu jadnu, ako su mi mogli pomoć. A šta sad, ne mogu im zabranit da dođu i donesu mi čaj od jabuke s cimetom. Pa sam ih dočekala tamo i za desetak minuta su došli, noseći vrč vrućeg čaja i tri šalice. Mogla sam osjetit njegov bezobrazno opojan miris još dok su bili na ulazu.
Popili smo čaj, malo porazgovarali, čaj je bio nevjerojatno ukusan, ali s razlogom. Uskoro se sve oko mene zavrtilo i bila sam negdje drugdje.
Eto.
Ne izlazim iz špilje i ne radim gluposti pa gluposti nađu mene.
Počela sam vikati na njih jer su mi to napravili i govoriti da ZNAM da je to bio napitak teleportiranja i da ZNAM da imaju negdje sa sobom napitak protuteleportiranja, ali su se pravili grbavi i zbunjeni i govorili da su iznenađeni koliko i ja. I i dalje izgledali slatkasto i nevino i drago i ...
Onda se pojavio neki niski debeli lik, sa smeđe-zelenom kožom i tankim brkovima i počeo nam se smijati. Idot debeli se MENI smije.
"Divno, poveli ste prijateljicu!"
"Šta hoćeš?" pitala sam ga.
"Ništa od tebe još. Trebao mi je netko tko radi dobra zemaljska jela. Ovo dvoje kuhara su savršen izbor. Ne znam zašto su s tobom popili čaj, al kad već jesu, i ti možeš pomoć. Možeš prat."
"MOLIM??" Ne znam kad mi je netko zadnji put rekao da moram nešto prat, ali i onda nisam dobro reagirala. Kamoli sad kad me netko kidnapirao da bih to radila. Htjela sam baciti vatrenu kuglu na njega, ali na kraju mi je ruka samo bespomoćno poletila po zraku i to je bilo to. Onaj smrdljivi namet sala se opet počeo smijati.
"Zar bih tražio kuhare da to mogu magijom riješiti? Ne bih. Nema magije ovdje, mala."
To je bilo to. NITKO, pogotovo ne netko kome guzica visi s čela, me ne zove mala. Zgrabila sam prvo na što sam naišla, i to je nekom slučajnošću bilo nešto oštro, i nasrnula na njega. Bila sam bijesna jer me odveo i što me ne namjerava vratiti, jer sam ionako zapela na drugom svijetu, a on me odvukao u treći, jer me zvao mala i jer ne znam gdje je Arathorn.
A i zato što je imao nešto otrovno zlo u očima. Zaletila sam se prema njemu i izbola svaki dio tog mekanog, ljigavog tijela, sve dok se više nije micao. Krvario je svojom smeđom krvlju kao nakupina kravlje balege na podu i mislim da mi je bio odvratniji mrtav nego što je bio živ.
A onda sam ga pretražila i pokupila sve što je imao kod sebe (iako sam neke stvari morala obrisati, bile su uprljane tom tekućinom koja bi trebala biti krv) a među tim stvarima je bio i napitak koji će nas vratiti natrag u onaj svijet koji je ovima dom a meni... meni je mjesto na kojem sam ostavila Arathorna.
Ovo dvoje se zamalo dalo u bijeg kad sam krenula prema njima, ali sam im nekako objasnila da ću ih vratiti kući, pa su prestali drhturiti i zamnom popili napitak. Uskoro smo bili opet u špilji, i bilo je kasno poslijepodne.
Mislim da mi nikad više neće napraviti čaj od jabuke i cimeta... Šteta...
Bila sam bijesna zbog toga.
četvrtak, 04.10.2007.
Koja špica je skočit sa dvadesetog kata... hmmm ipak ne bih to preporučao low level likovima... može bit smrtonosno ;)
Prokletstvo gdje li sam pokupio tu riječ... špica... postajem zaražen zlom ovog svijeta...
Barem je moja čarobnica još uvijek ovdje... i smješka se... da posvojio sam ju, sad je moja čarobnica... mislim akd je se već ne mogu riješit, mogu ju zvat svojom, zar ne?
Još mi uvijek nije jasno kako smo nasjeli toj ženi da će nas vratit...
No to me manje zabrinjava... ono što me više zabrinjava je činjenica da sam jedva zaliječio običan prijelom, dok sam prije samo nekoliko mjeseci bez problema mogao zaliječit smrtonosnu ranu... ovo neće dobro proć...
Odlučio sam uzet stvari u svoje ruke... mislim netko ovdje se mora bavit magijom. Iskrao sam se iz pećine usput dohvativši mač koji je ležao zamotan u plašt koji sam nekad zvao svojim.
Da nisam napravio preveliku glupost, što je očito jer sam živ da zapišem u ovaj dnevnik...
Dakle, pronašao sam nekakvog čovjeka koji me uvjeravao da je magija đavlovo djelo... hmm pitao sam ga tko je taj đavao i gdje ga mogu nać... vjerojatno je moćan mag na ovom svijetu... no on je odmah počeo radit čudne pokrete rukama i vikao bože smiluj mi se...
smiješnog li čovjeka...
No sad sam znao koga tražim te sam se krenuo raspitivat za tog stanovitog đavla...
No nisam ga uspio pronać svi su me samo čudno gledali i radili onu čudnu gestu koju su zvali križanjem.. zanimljivo... sve dok aksno na veče nisam naišao na sumnjive tipove koji su zračili negativnom energijom koji su rekli da ga znaju i odveli me u mračnu prostoriju gdje su golu ženu vezali za žrtvenik... budale i onda se jedan svukao i krenuo na oltar... morao sam to spriječit iako je i ona zračila zlom... otkinuo sam ju saoltara i udario golog tipa... prokletstvo više niakd ne želim dodirnut golog muškarca...
E tu su počeli problemi... ostalim okupljenim se nije svidjela moja akcija te su nagnuli... hmm možda su i oni željeli golu ženu koju sam držao prebačenu preko ramena... srećom sam imao metalne rukavice, gadilo mi se dotaknuti ju... mislim stvarno koja žena će se žrtvovat na takav način..bolesno...
Postajalo mi je jasnije tko je taj đavao... nešto tipa naših nad vragova... da, mora da je to... prokletstvo... isukao sam svoj mač , visoko ga podignuo i povikao ! Ne nisam povikao sive lubanje silom ja imam moć.... i nije gola žena postala borbena mačka... Povikao sam riječ od koje se oslobodila magija pohranjena u maču te je moje tijelo postalo lakše, toliko lako da sam se otisnuo i proletio kroz krovni prozor doks u zamnom pljuštali meci. Naučio sam još jednu novu riječ u ovom svijetu tu su male duguljaste stvari koje brzo lete.
Ženu koju sam još uvijek nosio bacio sam u prvu fontanu na koju sam naišao da se malo ohladi, zatim sam se i sam krenuo oprat u obližnje jezero. Gadilo mi se dodorivat nešto toliko zlo, čak i metalom mojih rukavica...
Čist i osvježen vratio sam se u pećinu. Tiho sam odložio oklo i mač kako ne bih probudio svoju čarobnicu i azvukao se pored nje u vreću za spavanje. Jastuk je bio vlažan pa sam ju privukao na svoja dlakava prsa. Ugrizla me, prokletstvo, snove bi trebali zabranit.
